Ekspesionizam, dadaiziam, nadrealizam...
Jedna Riječ
promjeni ovu dolinu suza.
Jedan Križ
otkupi svijet.
Jedan Grob
pobjedi smrt.
Jedno Obećanje
dade smisao života.
Na Maslinskoj gori
krvavi znoj kapaše za nas,
toljagama nasrnuše na onoga
koji ponudi svima Spas.
Često se umisli čemer i jad
u ljuskom obliku, zvan čovjek,
da je gospodar i tkalac sudbine.
I onda se prene
kad u glibu zapne.
A zašto te Gospodine zaboravih ?
Ne znam !
Od sada pa dovjek,
voljet ću te.
A zašto nisam prije ?
Pa ja sam samo čovjek !
Na Maslinskoj gori
krvavi znoj kapaše za nas,
toljagama nasrnuše na onoga
koji ponudi svima Spas.
Često se umisli čemer i jad
u ljuskom obliku, zvan čovjek,
da je gospodar i tkalac sudbine.
I onda se prene
kad u glibu zapne.
A zašto te Gospodine zaboravih ?
Ne znam !
Od sada pa dovjek,
voljet ću te.
A zašto nisam prije ?
Pa ja sam samo čovjek !
Tako je.
moram se vratit u nekom novom izdanju.
al pomislim nekad da rano mi.
a kažu neki,nikad rano nikad kasno,
ma ne mogu ja baš sve.
i nisu ovo stihovi za prikaz
ovo su naklapalice isprazne
koje su moj bijes
još uvik zadržale.
a zašto bijes?
...pa jer Gospodina zaboravih.
Pala je noć.
Težak mrak.
Na brdu samo tragovi krvi i potresa.
Križevi stoje.
Prazni.
Na kamenju leži centuriunova kaciga.
Kiša je isprala tragove stopa i drvo muke.
Noć je jezivo mirna, puna očekivanja.
Noć je utočište jedaneastorici u njihovoj tuzi i sramu.
Noć očekivanja...
Noć nade...
Sad će....
Kefa, Kefa
ne znaš Ga ?
Kefa, Kefa
zatajio si Ga !
O, Bože koliko sam ja puta
bio stostruki Kefa !!!
>>>>>>>>>>>
YYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYYy
Ja bi otišao
negdje u divljinu
s tobom.
Tamo gdje se ne čuje
ljudski glas niti
buka motora.
Ispod hrasta
razapeli bi šator
od sunca.
I tu bi se ludo smijali
ludo voljeli
do zore.
I slušali bi djetlića
kako daje ritam
šumi.
A kada padne kiša
privili bi se jedno uz drugo
poput duginih boja.
Danas ću ti dati, kada veće padne,
u svjetlosti skromnoj kandila i svijeća,
u čistoti duše moje, nekad jadne,
čitavu bujicu proljetnog cvijeća...
Da si blizu, naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje
s tvojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.
Ne pitaj više zašto te ljubim. Pitaj
zašto raste trava i zašto je nemirno more.
Pitaj otkud stiže vjetar proljetni
i bijelom lađom snova tko krmani
kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.
Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce.
Znaš li odakle koralj na dnu oceana?
Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti
ali ti živiš daleko od glasa valova.
Tvoja je misao strma pećina
o koju se uzalud razbija moj život.
Ne pitaj zašto te ljubim.
Pristupi k meni! Tužno je moje srce.
Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta
na visokoj planini zaborava.
Prostrimo bijele kosti, prostrimo blještave kosti
Nemamo druge zastave: krv je oslijepila sunce.
Stare trublje proljeća, mlada zvona slobode
Zvonite, zovite ljubav, neka se u njoj smiri
Crna misao čovjeka, metalna duša svijeta.
Ja sam ljubav i molim: prostrimo bijedne kosti
Ja sam ljubav i vičem: prostrimo sunčane kosti
Ja sam kostur, i kosti mojih kostiju su jutro
Ja sam ljubav i kosti mojih kostiju su ljubav
Ja sam ljubav, i ne znam gdje je počinak ljubavi.