ponavljanjem se dokazuje

Znanost nije bez aksioma, što i drugu mogućnost ostavlja otvorenom. Filozofski gledano, uvijek se može poreći da je znanstvena metoda u cjelini validna - možemo postaviti tezu, koju nije moguće osporiti, da dokazi ne vode istinitim zaključcima jer ultimativna Istina namjerno bježi ljudskoj spoznaji tako da podmeće dokaze za krive zaključke.

Da, možemo zaključiti da je bilo kakvo istraživanje, ne samo znanstveno, besmisleno. I da je svaka tvrdnja možda lažna.

No mi, ljudi, smo bića koja žude za istraživanjem, za otkrivanjem. A onog trena kada pokušamo objasniti neku pojavu, moramo nekim logičkim putem doći do procjene drži li naše objašnjenje vodu ili ne. Tu se nužno oslanjamo na neku početnu, referentnu točku. Ta referentna točka može biti skup elementarnih pravila za koje ćemo se svi složiti da su istiniti (npr. da je 1 manje od 2), ili skup složenih pravila koje određuje Crkva, na primjer da moramo vjerovati da je djevica Marija bezgriješno začela.

Razlika između to dvoje je velika. Prvo su aksiomi za koje nitko ne traži da u njih slijepo vjeruješ (te stoga nisu dogme), nego se racionalni ljudi jednostavno slažu da njihovo cijelo iskustvo, kao i logika, pokazuju da je to istina. Drugo su dogme koje koje se često i protive vlastitom iskustvu i razumu, ali se traži neupitno vjerovanje autoritetu da su istinite i kao takve onda dokaz postojanja nekog višeg bića, bez kojeg njihova istinitost ne bi bila moguća. Kod dogme se često radi o analogiji cirkularne definicije: Dogma je istinita jer tako kažu Božji izaslanici -> nemoguća je bez Božje intervencije -> Dakle, Bog postoji -> Božjim izaslanicima treba vjerovati da je dogma istinita.

U prirodnim je znanostima moguće nešto dokazati i bez da smo objasnili suštinu prirodnih procesa. To je i česta i rutinska pojava. Na primjer, Galileo je dokazao da se oko Jupitera vrte četiri satelita, ali nije znao objasniti što ih održava u toj vrtnji oko Jupitera. Drugi primjer - Michelson i Morley su dokazali da je brzina svjetlosti konstantna, a da nisu znali zašto. Itd, itd.

evolucioniste napadaju poput galilea

Znanost nije bez aksioma, što i drugu mogućnost ostavlja otvorenom. Filozofski gledano, uvijek se može poreći da je znanstvena metoda u cjelini validna - možemo postaviti tezu, koju nije moguće osporiti, da dokazi ne vode istinitim zaključcima jer ultimativna Istina namjerno bježi ljudskoj spoznaji tako da podmeće dokaze za krive zaključke.

 

Da, možemo zaključiti da je bilo kakvo istraživanje, ne samo znanstveno, besmisleno. I da je svaka tvrdnja možda lažna.

 

No mi, ljudi, smo bića koja žude za istraživanjem, za otkrivanjem. A onog trena kada pokušamo objasniti neku pojavu, moramo nekim logičkim putem doći do procjene drži li naše objašnjenje vodu ili ne. Tu se nužno oslanjamo na neku početnu, referentnu točku. Ta referentna točka može biti skup elementarnih pravila za koje ćemo se svi složiti da su istiniti (npr. da je 1 manje od 2), ili skup složenih pravila koje određuje Crkva, na primjer da moramo vjerovati da je djevica Marija bezgriješno začela.

 

Razlika između to dvoje je velika. Prvo su aksiomi za koje nitko ne traži da u njih slijepo vjeruješ (te stoga nisu dogme), nego se racionalni ljudi jednostavno slažu da njihovo cijelo iskustvo, kao i logika, pokazuju da je to istina. Drugo su dogme koje koje se često i protive vlastitom iskustvu i razumu, ali se traži neupitno vjerovanje autoritetu da su istinite i kao takve onda dokaz postojanja nekog višeg bića, bez kojeg njihova istinitost ne bi bila moguća. Kod dogme se često radi o analogiji cirkularne definicije: Dogma je istinita jer tako kažu Božji izaslanici -> nemoguća je bez Božje intervencije -> Dakle, Bog postoji -> Božjim izaslanicima treba vjerovati da je dogma istinita.

 

U prirodnim je znanostima moguće nešto dokazati i bez da smo objasnili suštinu prirodnih procesa. To je i česta i rutinska pojava. Na primjer, Galileo je dokazao da se oko Jupitera vrte četiri satelita, ali nije znao objasniti što ih održava u toj vrtnji oko Jupitera. Drugi primjer - Michelson i Morley su dokazali da je brzina svjetlosti konstantna, a da nisu znali zašto. Itd, itd.

vis, Newtonova istina je potrajala cak nekih 250 godina  

Idemo ponovno: jedno je EVOLUCIJA, koja može biti Darwinova, Lamarckova i kombinirana, a drugo je sam tijek evolucije koji definitivno nije DOKAZAN.

Na što misliš pod pojmom "tijek evolucije"? Stablo života je dokazano, ne samo homološki, nego i genetski, što je praktički neoboriv dokaz. Ako misliš na vremenski tijek, i on je dokazan radiološkim datiranjem. Nadam se da ne spadaš u one koji će osporavati radiološko datiranje samo da bi osporili teoriju evolucije.

Ako misliš na to da još uvijek postoji nepoznanica u stablu života i vremenskom tijeku, naravno da ih ima. I uvijek će ih biti. Nismo otkrili ni katalogizirali ni sve postojeće vrste na Zemlji, a kamo li da smo u stanju popisati sve što je ikada živjelo. No ono što je bitno jest da se svaki novootkriveni fosil uklapa u svoje mjesto i u predviđanja teorije evolucije. Kada su jednog biologa, ne sjećam se više kako se zove, pitali "Što bi bio dokaz protiv evolucije?", on je bez razmišljanja odgovorio "fosil zeca u stijenama kambrija". Njegov odgovor otkriva čvrstinu dokaza teorije evolucije: U stijenama koje su nastale u kambriju nikada nije pronađen fosil sisavca. U stijenama koje su mlađe od 65 milijuna godina nikada nije nađen fosil dinosaurusa. Itd... A pronađene su stotine tisuća fosila. I svaki se nalazi na svom mjestu.

Ovo je samo jedan primjer jasnih, čvrstih i čistih dokaza TIJEKA teorije evolucije.

 

dobro, kakve veze ima strojarstvo i mehanika sa tamo nekim istinama?  

 Ima. Ni strojarstvo ni mehanika ne mogu funkcionirati na lažima.

kolikos ti covjece daleko od njih...

P.S.

moze i obrnuto

das ne naljute