Poezija

Dandelion  je objavio 11.1.2011 16:29 | 2154 odgovora u temi

Stihovi velikih i malih pjesnika..

Igra rijecima....do najljepsih stihova...

 

Dandelion
Broj postova: 285
Dandelion je objavio 11.1.2011 20:10

DOM NA CESTI

Ležah u prašini kraj ceste.
Niti vidjeh njegovo lice
niti on vidje moje.

Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.
Niti vidjeh njegove ruke
niti on vidje ruke moje.

Istok postade kao limun zelen.
Zbog ptice jedne otvorih oči.

Tada doznah koga sam ljubila
čitav život.
Tada on dozna kome je ruke 
grlio uboge.

I uze čovjek zavežljaj i krenu
plačući u svoj dom.
A dom je njegov prašina na cesti
kao i dom moj...

 

Vesna Parun

Dandelion
Broj postova: 285
Dandelion je objavio 11.1.2011 20:14

ZA TEBE MOJA LJUBAVI

 Otišao sam na trg ptica
I kupio sam ptica
za tebe
moja ljubavi

 Otišao sam na trg cvijeća
I kupio sam cvijeća
za tebe
moja ljubavi

 Otišao sam na trg željeza
I kupio sam okove
teške okove
za tebe
moja ljubavi

 A zatim sam otišao na trg groblja
I tamo sam te tražio
Ali te nisam našao
Moja ljubavi.

Jacques Prévert

Dandelion
Broj postova: 285
Dandelion je objavio 11.1.2011 20:16

BARBARA

Sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo
nad brestom toga dana, a ti si hodala nasmijana
prokisla, radosna, očarana, pod kiššom
sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo nad brestom
a ja sam te sreo u ulici Sijama
smiješila si se, i ja sam se smiješio
ti koju nisam poznavao,
ti koja me nisi poznavala
sjeti se

sjeti se toga dana
ne zaboravi

neki čovjek je stajao u trijemu i
viknuo tvoje ime, Barbara
a ti si po kiši k njemu potrčala
radosna, prokisla, očarana
u njegov zagrljaj pala

sjeti se toga Barbara,
ne ljuti se što ti govorim ti
ja kažem ti svima koje volim
čak i onima koje sam jednom vidio
ja kažem ti onima koji se vole
čak i onima koje nisam upoznao.

sjeti se Barbara i ne zaboravi
tu kišu mudru i sretnu, na svome licu sretnom
nad ovim gradom sretnim
tu kišu iznad mora i iznad arsenalom
tu kišu što je pala na brod iz Cezana

oh, Barbara
rat je je svinjarija velika i šta je sa sobom sada
pod kišom kanonada ognja, krvi i čelika

a onaj koji te je grlio, zaljubljeno
je li umro, nestao ili još uvijek živi

oh, Barbara
bez prestanka kiši nad Brestom
jednako kao i tada

ali to nije isto, i sve je srušeno
to su porotne kiše, strašne i neutješne
to nije oluja više od ognja, krvi i čelika
to su naprosto oblaci
što kao pseta crkavaju
kao pseta što nestaju u mlazu vode
nad brestom
da trunu negdje daleko, daleko, daleko od bresta
od koga ništa ne osta.

Barbara, Barbara

 

Jacques Prevert

Dandelion
Broj postova: 285
Dandelion je objavio 11.1.2011 21:03

OBLETAO JE OKO MENE

Obletao je oko mene
Za vrijeme mnogih mjeseci dana i trenutaka
I stavio je najzad svoju ruku na moje grudi
Nazivajući me svojim malim malim srcem

Istrgao mi je obećanje
Kao što se istrže cvijet iz zemlje
I zadržao ga u svome sjećanju
Kao što se čuva cvijet u zimskom vrtu

A ja
Zaboravila sam na svoje obećanje
I cvijet je brzo uvenuo
Oči je raširio
Pogledao me je poprijeko
I uvrijedio teško

A drugi je došao i nije me ništa tražio
Ali me je cijelu obuhvatio pogledom
U trenu za njega bila sam naga
Od glave do pete

I kad me je svukao
Dopustila sam mu da od mene radi što želi
A nisam znala ni ko je on.
Uvelo lišce

Željela bih da se uvijek sjećam
Sretnih dana naše ljubavi
Tada je život bio puno ljepši
I sunce blistavije bilo no danas

Uvelo lišće slaže se po zemlji
A ja te još nisam zaboravila
Uvelo lišće slaže se po zemlji
Ko naša tuga i uspomene

Hladni vjetar odnosi ih
Zajedno sve u noć zaborava
A vidiš nisam zaboravila
Pesmu koju si mi pjevao

Ta pjesma je bila slična nama
I tebi koji si me volio
I meni koja sam te voljela
Živjeli smo zajedno

Ti koji si me volio
I ja koja sam te voljela
Ali život razdvaja one
One koji su se puno voljeli

O sasvim polako i bez šuma
More briše tragove po pijesku
Koraka razišlih se ljubavnika...

 

Jacques Prévert

Daf.fne_
Broj postova: 56
Daf.fne_ je objavio 12.1.2011 13:29

F. G. Lorka....

                  JEDNOJ CURI NA UHO

                

                    Ne htjedoh.

                   Ne htjedoh ti nista reci.

                   Jer vidjeh kako iz tvojih ociju

                   dva luda mlada drveta mi masu.

                  

                   Od lahora,od srebra i zlata.

  

                   Ne htjedoh.

                   Ne htjedoh ti nista reci.

Daf.fne_
Broj postova: 56
Daf.fne_ je objavio 12.1.2011 13:32

Zbogom tugo

Dobar dan tugo

 

Vidim te u svim naborima

Vidim te u ocima koje volim

Ti nisi bas sasvim bijedna

Jer i najsiromasnije usne odaju te

Onim svojim divnim osmijehom

 

Dobar dan tugo

Ljubavi ljupkih tjela

Snago ljubavi

 

Tvoja privlacnost izbija

Kao neka bestjelesna sveobuhvatnost

Duso razocarana

 

Ti i tugo

Ti lijepo lice

 

Paul Eluard

edele_m
Broj postova: 62
edele_m je objavio 12.1.2011 15:50

Dotakla bih te


Dotakla bih te
kao nekad.
Da znam samo
kojim putem
snovima lutaš
tražeci ljubav,
našla bih te,
dotakla bih te,
kao tada...
Da samo mogu da doletim,
uzalud pruzam
uvela krila
ovo nebo
ne razume srecu.
Dotakla bih te
kao želja;
znam da me želiš
i da me pratiš
nekim mislima
kad nikog nema
da te utešim.
U tom trenu
na nekom drugom
kraju cežnje
ja sam sama.
A dotakla bih te
kao san,
da smirim ti uzdah,
da zacaram ti usne
i umirim te rukama
tražeci samo
da me cvrsto stegneš,
da mi samo kažeš
da sve prošlo je.
Dotakla bih te
kao miris
kad ideš poljem,
kad u njemu nadješ
neki mali svet.
I onda
kad sve nestane,
još uvek osecaš
miris poljskog cveca,
još uvek si tamo
još uvek me pratiš...
Dotakla sam te
svojim recima
al nije to sve,
ne, nije još kraj,
još uvek cekam te...

Maja Miljkovic
lady_octavia
Broj postova: 58
lady_octavia je objavio 12.1.2011 15:53

 

Nista mi nisi dala

Ništa mi dala nisi i zbog tebe ruže
Mog života gube listove beznađa,
Jer vidiš iste stvari koje gledam,
Zemlju, i nebo što se nad nama rađa,

Jer mreža tvojih nerava i vena
Sto održava tebe i lepotu tvoju
Sigurno zadrhti od poljupca čistog,
Sunčevog što pada i na usnu moju.

Ženo, ništa mi dala nisi, pa ipak
Kroz tvoje biće osećam zemaljske stvari;
Radostan sam što mogu da gledam zemlju
Gde srce tvoje odmara i tuku mu damari.

Zalud mi moja osećanja brane
- cvetovi nežni što se vetru smeše-
Jer naslućujem pticu u letu
što čežnju tvoju plavetnilom posu.

Pa ipak, ništa mi nisi dala,
Tvoja mladost ne cveta za mene,
S osmeha tvog bakarnog vodopada
Neće se napojiti moja žedna stada.

Nafora koju ne okusiše tvoje usne,
Poklonik ljubljenog koji će te zvati
Izaći ću na put s ljubavlju mojom u ruci
Kao sa čašom meda za onog koga ćeš zavoleti.

Već vidiš, noć zvezdana, pesma i pehar
Iz kojeg ispijaš vodu koju pijem,
Živim u tvom životu i ti u mome živiš,
Ništa mi nisi dala a, ipak, sve ti dugujem.

 

 

Pablo Neruda

edele_m
Broj postova: 62
edele_m je objavio 12.1.2011 16:00

Dragana Konstantinovic - Tebi. ljubavi

 

1.

Volela bih da mogu
da te prelijem osmehom...
Da ti u oko pretočim
ovaj moj iskričav sjaj
koji kroz osmeh zaživi
kad ti se spomene ime...
Da ti stočim jos smelije
pogled sa jasnim podstrekom
koji vidi početke
i ne priznaje kraj...
Kako da ti ga predam?
Ne postoje te rime...
Kako sve da prenesem
kad putevi ne postoje...?
Nazirem samo drhtaj,
kao dah, treperav, sneni
u ono nemušto vreme
kad noć smenjuje dan...
I već mi sve nade streme
put tog tananog zračka
koji se niotkud razli
u niti žute boje...
I osmeh puče u meni
poput zrelog maslačka
i ode nošen nečim
da ti oblije san...
2.
Volela bih da mogu
svu ljubav da ti prenesem,
taj oblak beskrajne čežnje
i nežnosti i topline...
Da se duž zlatnih niti
sva moja ljubav raznese
i raspline po tebi
i nastavi da teče...
Da obavijem ti sve bi'
najčulnije dubine...
Prizivam bledo veče
protkano žutim sjajem.
Da li je ovo već bilo
ili će sve tek da bude?
Svejedno.
Ljubav mi teče
i ja bih samo da dajem
dok se juče kroz danas
u isto trajanje slilo.
Da li ce stići do tebe?
Ne sumnjam više ni trena.
U meni čežnje ima
da poruši sve planine.
U meni nežnost snena
jača od svih morskih plima
uz nebo ljubavi greje
i gazi sve daljine.
Samo se pitam tiho
dok niti šaraju sne:
hoće li zaista moći
da ti prenesu sve...?
3.
Volela bih da mogu
da ti dotaknem lice...
Da te usnama svojim
toplo osetim žudim...
Da talasava vatra
u dubinama mojim
kroz dodir izroni negde
gde skupa s tobom postojim...
I da svojom toplinom
i tvoju vatru budim...
Negde u odbljesku zlata
moj dah se meša s tvojim.
Kroz neke žućkaste niti
osećam tvoju kosu.
Dok modro, kasno veče
tvoje mi telo krije,
počinjem da postojim
kroz zlato koje se prosu.
I nije sve ovo varka.
Ja sam ti dala sebe,
svu plam što iz mene lije,
vrelinu svakog mog kutka...
I nije mi više bitno
da li sam ja još ja
ili postojim kroz tebe
dok je tog večnog trenutka...
Moj požar obojen žutim...
Znam da do tebe stiže...
jer s tvojim plamenom sluti,
zašto mi nisi bliže...?
4.
Odraz Sunca u meni,
toplina koja me greje,
i žudnja i dah sneni
dok strujimo u jedno...
I meki odbljesak snova
što se treperi i smeje,
i čini od zajedništva
sve drugo manje vredno...
I sve drugo što šaljem
kroz ove zlatne niti,
sve ono što imam
do čega mi je stalo...
Nisu dovoljni u biti...
Ne dopiru istim sjajem...
Jer:
koliko god da ti dam,
još toga u meni ima...
koliko god da dajem,
u meni je još scvalo...
koliki god bio žuti sjaj,
još veća postoji plima...
I znam da ti nisam dala dovoljno,
da je sve to malo...

 

lady_octavia
Broj postova: 58
lady_octavia je objavio 12.1.2011 16:02

 

BILO JE NEČEG TAJANSTVENOG


bilo je nečeg tajanstvenog

u tom plamenu vaših pogleda

u toj neprestanoj borbi

cvijetova i nesigurnih riječi

taj mali rat ljubavi između dvije tuge

vino izmješano u čašama

muzika poslije ponoćnih vijesti na uzglavlju

u toplini vašeg tijela

i vjerujte

ja danas strepim nad svakim buđenjem

za mene je opasnost taj zrak mirisnih naranči



i bilo je nečeg



znam da je bilo malo ljubavnog

u toj kratkoj epizodi

koja je živjela na vašim usnama



predivna gospođo

vi ste taj ulazak u ozbiljno neozbiljno shvatili

a meni su se otvarali vidici

meni su u očima planule zore lomeći mi srce

na beskrajnim zvucima

vaša lomna bojažljivost u velovima snova



i vjerujte

ja danas strepim nad svakim buđenjem

za mene je opasnost svaki vlak

koji donosi miriše juga

u ovu mirnu sliku davnine

i nema više toga kao nekad

ovo je druga mladost

ovo više nisu hrabri vulkani

i ne govori se kao nekad

predivna jasnoća mojih retrospektivnih lutanja

očajničkih pokušaja bjekstva



noć

i eine kleine nacht musik

kao zvono nad celom

kao luna nabrekla nad površinom oceana koji umiru

i još ima neotvorenih strana

i tajanstvenosti u pogledima

kao da nismo oboje poraženi

u tom malom ratu ljubavi

između dvije tuge.

 

 

Željko Krznarić

anais_anais
Broj postova: 9
anais_anais je objavio 12.1.2011 16:42 | odgovor na anais_anais

hvala dandelion..zasad cu uzivati i spremati ono sto mi se svidi..
dok vam se ne budem mogla pridruziti...


samo da pozdravim ,..uzivati cu u citanju...dok ne budem mogla se pridruziti


Dandelion
Broj postova: 285
Dandelion je objavio 12.1.2011 21:32

;)

 

                  Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju, i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu, pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih pred tobom biti će ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah svojim suzama.
Ja ne dočekah naljepše doba njegove muškosti.
Njegovu plodnost ne primih u svoja njedra koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima i pohlepnih razbojnika.
Ja neću nikad voditi za ruku njegovu djecu.
I priče koje za njih davno pripremih možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima ostavljenoj crnoj šumi.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.

Ali mi dopusti da vidim njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu, da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja i budi blaga njegovu snu!

Doma na cesti
Ležah u prašini kraj ceste.
Niti vidjeh lice njegovo niti on vidje lice moje.
Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.
Niti vidjeh njegove ruke niti on vidje ruke moje.
Istok postade ko limun zelen.
Zbog ptice jedne otvorih oči.
Tada doznah koga sam ljubila čitav život.
Tada on dozna kome je ruke grlio uboge.
I uze čovjek zavežljaj, i krenu plačući u svoj dom.
A dom je njegov prašina na cesti kao i moj dom
.

 

Vesna Parun

Parapnjok
Broj postova: 111
Parapnjok je objavio 12.1.2011 21:34

Prva objavljena pjesma Sergeja Jesenjina je "Breza". Objavljena je pod pseudonimom Ariston.


BREZA

Pod prozorom mojim
Bela brezica je
Ogrnuta snegom
Ko srebrna da je.

Na punim granama
Ledenim po strani,
Razvile se rese
Ko beli đerdani.

U tišini stoji
Breza, ko u gaju,
I plamte pahulje
U ognjenom sjaju.


A zora, polako,
Naokolo plovi,
I na strane sipa
Srebrni prah novi...

Parapnjok
Broj postova: 111
Parapnjok je objavio 12.1.2011 21:35

Sergej Jesenjin

Nemoj likovati

Nemoj likovati, nemoj da se smiješ,
ja sad volim drugu, do tebe mi nije.

Ta i ti znaš sama, priznaj makar sebi,
niti tebe vidim, niti dođoh k tebi.

Samo prođoh mimo, pa sam usput htio
zirnuti kroz prozor, otvoren je bio.

Parapnjok
Broj postova: 111
Parapnjok je objavio 12.1.2011 21:36

 

Sergej Jesenjin

Pismo majci

Jesi l živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često
zbog mene veoma zabrinutu
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često
uvijek isto priviđenje muči:
kako su u krčmi finski nož
u srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sada sam nježan,
i srce mi živi samo snom,
da što prije pobjegnem od jada
i vratim se u naš niski dom.

Vratit ću se kad u našem vrtu
rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budiš me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono čega ne bi:
odveć rano zamoren životom,
samo čemer osjećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo što mi sija istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često
viđaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu