Devedesetih ih je bilo lako prepoznati, široke glave i krnja zubala, oko vrata debele lančine i bijele sokne tj. bičve, obavezna članska iskaznica HDZ-a uz bespravno useljenje u tuđe stanove,...
Devedesetih ih je bilo lako prepoznati, široke glave i krnja zubala, oko vrata debele lančine i bijele sokne tj. bičve, obavezna članska iskaznica HDZ-a uz bespravno useljenje u tuđe stanove, vokabular iz "Prosjaka i sinova", krunica na retrovizoru a iz radia trešti Đuka Čaić, šahovnica tetovirana iznad sise, smrdili su po Pitralonu i rakiji, imali ženetine koje su izgledale kao da su pobjedile na natječaju za "Naj junicu sela".
Prošlo je dvadesetak godina i seljačine su se kamuflirali. Sada voze dobre aute i rade na dobrim mjestima, a u međuvremenu stasala je i nova generacija seljačina, potomci ovih originalnih. Nekidan, tako, stojim u Lidla na blagajni, i ispred mene dvoje mladića i djevojka, odjeveni u hipsterskom stilu, vidi se da se radi o jeftinim krpetinama iz "New Yorkera" koje danas fura mlađa srednja klasa. I vjerojatno bih ostala u uvjerenju da se radi o nekoj gradskoj sirotinji da jedan od njih kad ga je blagajnica pitala ima li šta sitnog, nije onako nazalno zarevio "Aaa?" a onda dodao curi pored sebe "Nu, ti joj dadni." Osjetila sam nelagodu, osjećaj sličan onome kad gledate horor u kojem se naizgled normalan čovjek preobražava u vukodlaka.
Kako danas prepoznajete ove suvremene ušminkane seljačine, čekate da progovore (kao u mom primjeru) ili imate neku drugu metodu?
