Razno
• 4 prosinca 2018
Novinarka iz 19. stoljeća odglumila je psihički bolesnu osobu, u mentalnoj ustanovi je otkrila grozne stvari
10K
Poznato je da su mentalne institucije u prošlosti bile jezivo mjesto u kojima se prema bolesnicima nije uvijek postupalo primjereno. Međutim, to nije bio jedini problem. Zabrinjavajuća je bila i činjenica da doktori nisu uvijek mogli dobro razlikovati psihički nestabilnu osobu od stabilne pa su u takvim ustanovama često završile i potpuno zdrave osobe.
Nellie Bly je novinarka iz 19. stoljeća koja je htjela napraviti eksperiment i provjeriti uvjete života u psihijatrijskoj ustanovi. 1887. godine je pristala napraviti tajnu reportažu za novine New York World i istražiti grozne uvjete u kojima su živjele osobe u ženskoj mentalnoj ustanovi na Blackwell Islandu u New Yorku. Kasnije je objavila i knjigu "Deset dana u ludnici".
Kako bi ušla u ustanovu, Nellie je morala odglumiti psihički nestabilnu osobu, što nije bio jednostavan zadatak. Urednici novina su obećali da će je izvući iz ustanove kada to bude potrebno. Danima je vježbala "nenormalno" ponašanje pred ogledalom, čak se i prestala kupati. Bojala se da neće biti dovoljno uvjerljiva i mislila je da joj doktori koji rade u ustanovi neće vjerovati.
Na kraju je ipak uspjela. U "ludnici" je provela 10 dana, a šokiralo ju je ono što je tamo vidjela. U svojoj knjizi je opisala grozne detalje i načine na koje su mučili ljude. Kaže da su se pacijenti smrzavali, da su zaposlenike molili da im podijele još pokrivača, no nikad ih nisu dobili. Zaposlenici su cijelo vrijeme tukli pacijentice koje nisu izvršavale njihove naredbe, dok su "opasne" pacijentice vezali.
Jedna od najgorih stvari koje je primijetila bila je užasna hrana. Pacijenticama su davali hladne čajeve i komadiće kruha s maslacem koji su bili gotovo nejestivi. No, morale su jesti, inače bi bile pretučene. Nellie je napisala da je jednom prilikom u hrani našla pauka.
Kupanje je bilo još teže iskustvo. Sve su morale biti gole pred drugim pacijenticama i zaposlenicima, a kupali su ih u ledeno hladnoj vodi. Još jedan od zadataka bio je dvosatno sjedenje u tiši. Od 6 do 8 ujutro morale su sjediti na klupama i šutjeti. Nisu smjele ništa drugo raditi. Ni razgovarati, ni pisati, ni čitati.
Novinarka je bez većih problema izašla iz mentalne institucije, a njena knjiga je ubrzo nakon objave privukla pažnju javnosti i sudova koji su se pozabavili ovim pitanjem i odnosu prema bolesnim ljudima. Nakon nekog vremena je i u proračunu povećan iznos koji su izdvajali za institucije i organizacije ovakvog tipa kako bi se pacijentima osigurali bolji uvjeti.
Nellie Bly je novinarka iz 19. stoljeća koja je htjela napraviti eksperiment i provjeriti uvjete života u psihijatrijskoj ustanovi. 1887. godine je pristala napraviti tajnu reportažu za novine New York World i istražiti grozne uvjete u kojima su živjele osobe u ženskoj mentalnoj ustanovi na Blackwell Islandu u New Yorku. Kasnije je objavila i knjigu "Deset dana u ludnici".
Kako bi ušla u ustanovu, Nellie je morala odglumiti psihički nestabilnu osobu, što nije bio jednostavan zadatak. Urednici novina su obećali da će je izvući iz ustanove kada to bude potrebno. Danima je vježbala "nenormalno" ponašanje pred ogledalom, čak se i prestala kupati. Bojala se da neće biti dovoljno uvjerljiva i mislila je da joj doktori koji rade u ustanovi neće vjerovati.
Na kraju je ipak uspjela. U "ludnici" je provela 10 dana, a šokiralo ju je ono što je tamo vidjela. U svojoj knjizi je opisala grozne detalje i načine na koje su mučili ljude. Kaže da su se pacijenti smrzavali, da su zaposlenike molili da im podijele još pokrivača, no nikad ih nisu dobili. Zaposlenici su cijelo vrijeme tukli pacijentice koje nisu izvršavale njihove naredbe, dok su "opasne" pacijentice vezali.
Jedna od najgorih stvari koje je primijetila bila je užasna hrana. Pacijenticama su davali hladne čajeve i komadiće kruha s maslacem koji su bili gotovo nejestivi. No, morale su jesti, inače bi bile pretučene. Nellie je napisala da je jednom prilikom u hrani našla pauka.
Kupanje je bilo još teže iskustvo. Sve su morale biti gole pred drugim pacijenticama i zaposlenicima, a kupali su ih u ledeno hladnoj vodi. Još jedan od zadataka bio je dvosatno sjedenje u tiši. Od 6 do 8 ujutro morale su sjediti na klupama i šutjeti. Nisu smjele ništa drugo raditi. Ni razgovarati, ni pisati, ni čitati.
Novinarka je bez većih problema izašla iz mentalne institucije, a njena knjiga je ubrzo nakon objave privukla pažnju javnosti i sudova koji su se pozabavili ovim pitanjem i odnosu prema bolesnim ljudima. Nakon nekog vremena je i u proračunu povećan iznos koji su izdvajali za institucije i organizacije ovakvog tipa kako bi se pacijentima osigurali bolji uvjeti.
