Muktada al-Sadr bio je mladi irački klerik kad je 2004. poveo pobunu šijitskih muslimana protiv američke okupacije. 14 godina kasnije, pokret ovog karizmatičnog populista dobio je najveći broj glasova na iračkim demokratskim izborima. 

 

Iako se al-Sadr nije sam kandidirao na izborima i neće preuzeti premijersku funkciju u slučaju da njegova stranka formira vladu, on će po svemu sudeći biti siva eminencija u određivanju budućnosti Iraka. To je, naravno, priličan izazov za Washington koji je, kako piše New York Times, zadnje četiri godine uzgajao veze s dosadašnjim premijerom Hajder al-Abadijem, prvenstveno u borbi protiv Islamske države koja je 2015. zauzela dobar komad zemlje i prijetila samom Bagdadu.

 

 

S druge strane, Sadr je, osim što je njegova Mahdijeva vojska nanijela teške gubitke Amerikancima i saveznicima prije 14 godina, bio i glavni protivnik ostanku američkih snaga u Iraku. Posljedica potpunog povlačenja Amerikanaca, na koje je Barack Obama pristao na inzistiranje iračke (ali i iranske) vlade, bio je upravo uspon ISIS-a iz redova sunitske manjine, koja je pod Sadamom Huseinom bila povlaštena, a nakon njegova svrgavanja obespravljena i ogorčena vlastima u Bagdadu.

 

A Sadrov pokret je sada pridobio simpatije i šijita i sunita ogorčenih sveprisutnom korupcijom i disfunkcionalnošću državnih službi. Stranka je predizborni program temeljila na tri jednostavna načela “za izlazak iz krize i bijede”: prestanak davanja ministarstava po sektaškim kvotama, borba protiv korupcije i davanje neovisnim tehnokratima da vode ključne državne službe poput zdravstva, komunalnih službi i obrazovanja.

 

 

Kako piše Associated Press, Sadrov politički uspjeh mnogi Iračani uspoređuju s onim Donalda Trumpa, kao i drugih populista diljem svijeta. Sadr prije svega izvanredno koristi medije, stare i nove, a njegovi vatreni skupovi privukli su milijune Iračana. Usto, suradnjom s iračkim liberalima i komunistima proširio je svoju glasačku bazu.

 

Ali Sadr je prošao zamjetnu transformaciju na drugim poljima. Dok je prije desetak godina bio blisko povezan s Iranom, kamo je i pobjegao kad mu je prijetilo uhićenje zbog antiameričke pobune (vratio se tek kad se američka vojska povukla iz zemlje), sada se udaljio od Teherana i zauzeo dosta pomirljiviji stav prema Washingtonu. Sadrova glavna vanjskopolitička poruka je suverenitet - ili, u skladu s usporedbom s Trumpom, Irak prvo - i balansirana politika koja će spriječiti da Bagdad bude pod kontrolom bilo Teherana, bilo Washingtona. 

 

“Ako prakticira ono što kaže - ako bivši protivnik prihvati vaše ciljeve - trebate na to odgovoriti, ali i biti na oprezu dok ne vidite promjene na terenu”, kaže Zalmaj Halilzad, bivši američki veleposlanik u Iraku, za AP. Trumpova Bijela kuća zasad se nije javno očitovala o mogućnostima suradnje sa Sadrom, ali je posredno dala do znanja da je spremna podržati “nacionalističku vladu koja je suverena i ostavlja iza sebe sektaške podjele”. Kako će se prema tome postaviti Iran, vrijeme će pokazati.