"Slovenska voditeljica donijela nam je u Muzej prekinutih veza svoj žučni kamenac"

Foto: Ana Opalić/brokenships.com

MUZEJ PREKINUTIH VEZA, koji je nastao prije pet godina kao projekt između Olinke Vištice i Dražena Grubišića, trenutačno se nalazi na Gornjem gradu, a imaju i privremeni postav u zagrebačkom Kaptol centru. Iako su do sad proputovali mnoge gradove svijeta te prikupili puno smiješnih, čudnih, tužnih i bizarnih predmeta te priča koje stoje iza njih, stalni postav zadržali su u Zagrebu.

"Među prvih 40 predmeta koje smo dobili nije bilo niti jednog `duplikata`"


Do sad su imali brojne ponude iz drugih gradova koji su vrlo rado htjeli "udomiti" vid umjetnosti koju stvaraju sami posjetitelji. Međutim, u Zagrebu su prostor našli vrlo teško, potporu od Ministarstva turizma niti od grada Zagreba nisu dobili, a unatoč svemu tome ove godine su nominirani za nagradu Najbolji europski muzej 2010. godine. Osim te nagrade ponosni su i na to da strani mediji poput Reutersa i BBC-ja prepoznaju vrijednost njihovog projekta. "Na ideju smo došli prije pet godina, sjedeći na kavi i razgovarajući. Bili smo uvjereni da tako nešto već postoji, no nakon što smo tražili po Googleu nismo ništa našli. Registrirali smo svoj projekt i imali smo dva tjedna da prikupimo predmete za izložbu. Nazvali smo svoje prijatelje i svi su nam nešto darovali. Moram priznati da smo se zaista iznenadili kad smo vidjeli da među prvih četrdeset predmeta koje smo dobili nije bilo niti jednog `duplikata`", ispričao nam je Dražen.

"Sad već odgovaramo ljude od toga da nam donose predmete"


Na pitanje  da li im predmete češće donose tinejdžeri i mlađi samci ili stariji ljudi rekao nam je: "Najčešće dolaze stariji ljudi. Njima se lakše poistovjetiti s nekim pričama. U braku su ili su bili u braku i drugačije doživljavaju te neke stvari. Kod tinejdžera je to drugačije, oni to brže prebole", izjavio je Dražen. Muzej trenutačno ima oko sedamsto predmeta, ali samo jedan manji dio je izložen u muzeju jer nemaju dovoljno mjesta kako bi ih izložili.

"To Olinka i ja držimo kod svojih kuća u drvenim kutijama, lijepo posloženo jer nemamo gdje s tim", priznao je Dražen te dodao kroz smijeh: "Sad odgovaramo ljude da nam ostavljaju predmete kad nemamo gdje s njima. Radimo tako da dok smo na putovanjima prikupljamo predmete i priče iz drugih mjesta i onda ih uvodimo u svoj stalni postav. Zanimljivo je kako tek nekoliko predmeta može ispričati priču o određenoj situaciji u državi. Na primjer, u Singapuru par nije mogao održati vezu jer nisu bili iste rase, a dok su bili zajedno vezu su skrivali. Tako su imali bijelog i smeđeg medvjedića, svatko svog. Ona je svog poklonila muzeju. Osim toga možete čak vidjeti i ekonomsku situaciju u zemlji gdje parovi prekidaju jer netko mora ići u inozemstvo kako bi radio i slično". Na pitanje koja mu je najtužnija priča u Muzeju, Dražen je rekao: "Mogli smo cijeli postav ispuniti zaista tužnim pričama, ali mi smo odabrali samo jednu. Zato smo u jednoj sobi izložili pomalo smiješne ili zanimljive priče koje nisu završile nesretno".



"Televizijska voditeljica donijela nam je svoj žučni kamenac"


Trenutačno jedan od najpopularnijih primjeraka Muzeja je nedavno donirana crvena vjenčanica, a Dražen ističe kako ih imaju nekoliko, u samom Muzeju su izložene još dvije. Pored svakog izloška postavljena je i priča o predmetu, ali postoje i audiovizualne priče koje su ljudi snimili. "Meni je vrlo zanimljiva jedna gospođa koja je došla k nama dok smo izlagali u Ljubljani jer je čula na vijestima za nas. Ispričala nam je kako je dok je bila mlada jedan  srpski vojnik u 2. svjetskom ratu bio u logoru i njoj je preko ograde bacio papirić da njegovim roditeljima javi da je živ. To dopisivanje trajalo je četiri godine. On je preživio te ju je nakon izlaska iz logora došao zaprositi, međutim, ona ga je morala odbiti. Na pitanje zašto rekla je da nije mogla napustiti Ljubljanu da ode živi s njim u Beograd kad je trebalo obnavljati zemlju nakon rata".

Ipak, kao najbizarnija stvar koju imaju u muzeju Dražen smatra žučni kamenac poznate slovenske televizijske voditeljice. "Ona je ušetala u Muzej i donijela nam svoj žučni kamenac. Ispričala nam je kako je, kad joj je suprug po treći put tijekom seksa izgovorio krivo ime, osjetila bol u trbuhu. Nakon toga je završila na hitnoj, a uzrok boli je bio taj žučni kamenac. Dodala je kako je to jedino što je dobila od svog bivšeg muža".

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Portret Ive Sanadera koji im je darovao Kasum Cana nalazi se u stalnom postavu

Zanimljivo je i kako portret bivšeg premijera Ive Sanadera zauzima svoje mjesto u stalnom postavu. Naime, prije tri mjeseca Kasum Cana, predstavnik Romske manjine, razočaran bivšim premijerom njegov portret poklonio je muzeju. Na pitanje kako je izgledao cijeli taj događaj Dražen nam je ispričao: "To je bilo nevjerojatno. On se spuštao s Markovog trga poprilično ljut. Odjednom je ušao kod nas i pitao o čemu se tu točno radi, a nakon toga je pitao da li je bitno ako muško ostavlja nešto vezano za muškarca ili ne na što smo mu odgovorili da  to nije bitno. Posljednje pitanje mu je bilo da li dvoje ljudi mora biti u intimnom odnosu, a mi smo mu rekli da je bitan samo emotivan odnos. Tada je otišao i vratio se s portretom".

"Neki posjetitelji ljutito izjure van, a neki se histerično smiju"


Muzej prekinutih veza otvoren je svakog dana od devet do 21 sat, a Olinka i Dražen za Valentinovo planiraju nešto posebno, naime, za sve posjetitelje koji dođu u paru, s dečkom, curom, bivšim partnerom, prijateljem ili prijateljicom, platiti će dvije dvije ulaznice za cijenu jedne, a u kafiću koji se nalazi u sklopu izložbenog prostora moći će popiti dva pelinkovca za cjenu jednog. Osim takvih projekata, u Muzeju se svakog mjeseca održavaju pričaonice na temu ljubavi, a uskoro kreće i jedna nova, za djecu razvedenih roditelja. Kako bi cijeli koncept funkcionirao Olinki i Draženu pomaže nekoliko zaposlenika, a njih dvoje pripremaju se za sljedeće izložbe te za jednu posebnu prigodu 22. svibnja, tada će u Houstonu pred oko tri tisuće ljudi Američke udruge muzeja održati predavanje na temu "Muzeji budućnosti".

Iako su iznimno ponosni zbog toga, Dražen priznaje kako bi im bilo lakše kad bi imali potporu Ministarstva da naprave jednu zaista dobru izložbu, a ovako idu, kako je rekao, svatko sa svoja dva kofera. O njihovom projektu već je tiskana i knjiga, uz potporu belgijskih izdavača. Iako nemaju službu za odnose s javnošću, reklamne oglase ni menadžera svakog mjeseca posjeti ih oko dvije tisuće ljudi. Posebno su oduševljeni Amerikanci, koji ne mogu vjerovati da tako nešto uopće postoji, a posebno su iznenađeni kad vide da je to u Zagrebu.

Jedna od zaposlenica ispričala nam je kako često prate rekacije posjetitelja nakon što napuštaju izložbu. "Svatko drugačije reagira. Neki ljutiti znaju izjuriti van, neki se histerično smiju dok se neki parovi grle i ljube čim izađu. Jedan par šokirano nam je izjavio: `Ovo se nama nikad neće dogoditi`.


Kako je sjekira postala terapijski instrument

"Bila je prva žena kojoj sam dopustila da se useli u moj stan. Svi moji prijatelji mislili su da se moram više otvoriti prema ljudima. Nekoliko mjeseci kasnije ja sam morala otputovati u SAD. Ona nije mogla poći sa mnom. Na aerodromu smo se pozdravljale u suzama, a ona me uvjeravala da neće moći preživjeti tri tjedna bez mene. Nakon što sam se vratila s puta rekla mi je: `Zaljubila sam se u nekog drugog. Znam je samo četiri dana, ali znam da mi ona može dati sve ono što ti nisi`.

Ponašala sam se banalno i pitala sam je što s našim zajedničkim planovima. Nije mi odgovorila ni sljedeći dan pa sam je izbacila iz stana. Ona je odmah otišla na ljetovanje s novom djevojkom, a njen namještaj je ostao kod mene. Ne znajući što bi učinila sa svojom ljutnjom kupila sam sjekiru kako bi se ispuhala te kako bi joj izazvala makar nekakav osjećaj gubitka kad ga očigledno nije osjećala nakon prekida.



U četrnaest dana njezinog ljetovanja svaki dan bi rasjekla jedan dio njezinog pokućstva. Ostavljala sam dijelove tamo kako bi me podsjećali na moje unutarnje stanje. Što se soba više punila raskomadanim dijelovima njezinog pokućstva, ja sam se osjećala bolje. Dva tjedna kasnije došla je po svoj namještaj.  Sve je bilo uredno skupljeno na male hrpice od drveta. Uzela je svoje smeće i napustila moj stan zauvijek. Sjekira je promovirana u terapijski instrument", stoji u priči jedne Njemice koja je svoju sjekiru donirala Muzeju.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara