Jo Nesbø: Prdoprah doktora Proktora (16.)

Jo Nesbø: Prdoprah doktora Proktora (16.)

Ilustracije: Per Dybvig 

Šesnaesto poglavlje: Veliki bijeg

SUTRADAN ujutro Lisa je pozvonila na zvonce na ulaznim vratima žute kuće. Otvorila je Mrvina sestra. Eva je promatrala Lisu svojim sitnim, stisnutim, onako, baš malo zločestim okašcima. 
 
I ona su sjala nekako ljutito, baš kao i dva nova prištića koja su joj iskočila na licu. Zajedljivo i 
kreštavo, samo se obrecnula: – Hej, bok Prdo-Lisa. Mrve ti nema doma. 
 
– Znam – rekla je Lisa. – On je u zatvoru. 
 
Eva je izbečila oči. – U zatvoru!? 
 
– Aha. U Tamnici mrtvih. 
 
– Mama! Ma-maaaaaa! – zaurlala je Eva preko svog ramena. – Mrva je u zatvoru!
Prvo se začula nekakva buka, kao da su nekome poispadale stvari iz ruku, a onda su se začule 
možda čak i nekakve psovke. 
 
– Čekaj. Vas dvije se niste zapitale gdje je Mrva, iako ga niste vidjele 24 sata? – Lisa je, sva u čudu, piljila u Mrvinu sestru. Eva je nehajno slegnula ramenima. 
 
– A, nije baš lako primijetiti nešto tako sićušno. Tako da… Mislim, hoću ti reć’. Nije neko čudo ako ga ne primijetim par dana, kužiš? Zapravo, to mi onda dođe kao neka vrsta odmora od njega. 
 
– Dobro, u svakom slučaju – nastavila je Lisa – zatvorenicima u Tamnici mrtvih u posjet mogu 
dolaziti samo članovi najuže obitelji, pa sam se pitala možeš li mu predati ovo pismo. – Izvadila je kuvertu. 
 
– Vidjet ćemo – rekla je Eva, zgrabivši pismo. – Ako bude bilo vremena.
 
Mrva i Doktor Proktor spavali su na podu zatvorske ćelije. Glasno su hrkali kad ih je grubim 
drmusanjem probudio član Kraljevske garde; bio je to zatvorski čuvar u crnoj uniformi, glave pokrivene kapom s velikim smiješnim ukrasom.
 
– Ha? A bit će da smo zadrijemali promatrajući štakora – rekao je Mrva, trljajući oči. 
 
– Zatvorenik broj 000002 ima posjet – povikao je grubo čuvar. 
 
– To sam ja? – pitao je Mrva, još uvijek u polusnu – ili je to on? 
 
– To si ti – otresao se čuvar. – On je zatvorenik broj 000001. 
 
Mrva je pogledao oko sebe i stao vikati: – Gdje je? Gdje je?– Ma, ovaj tip, tamo – rekao je iznervirano čuvar, pokazujući na profesora koji je još nježno hrkao. 
 
– Ma ne! Ne mislim na njega! – vikao je Mrva. – Gdje je štakor? Je li štakor istrčao iz ćelije, sad kad ste ušli? 
 
– Nisam ga vidio – rekao je čuvar. – Nego, slušaj. Hoćeš se ti vidjeti s posjetiteljem ili ne? 
 
Mrva je slijedio čuvara i prošao kroz debela, ali sada otvorena vrata, pa niz hodnik u kojemu su 
sada laserske zrake bile ugašene, pa preko mosta, pa gore uz stube, zatim kroz otvorena vrata s 
metalnim rešetkama i u sobu za posjete. A tamo je u stolici sjedila Eva i žvakala žvaku. 
 
– Ej, bok – rekao je Mrva, iznenađen, i nasmiješio se sestri. – Baš lijepo od tebe što si mi došla u posjet. 
 
– Mo’š mislit – rekla je Eva. – Nisam baš imala neku želju doći tu. Mama me natjerala jer je 
zabrijala da ona ne bi podnijela posjet zatvoru. Donijela sam ti pismo. Od one čudne susjede. 
 
– Lise? – u sekundi se razvedrio pa ispružio ruku da uzme kovertu. Odmah je vidio da je bila 
otvarana. 
 
– I? Što kaže? – pitao je ogorčeno. 
 
– Otkud bih, kvragu, ja to znala? – pitala je Eva nevino.
 
Mrva je u tišini pročitao pismo i stavio ga u džep. 
 
– Nego, čuj. Što je NASA? – pitala je Eva. 
 
– Ima li još nešto novo? – pitao je Mrva.
 
Eva je frknula i ustala. – Moram ići u školu. Ugodan ti dan u zatvoru.
 
Kada se Mrva vratio u sigurnost svoje ćelije, iza brave i još jedne i još jedne i još jedne i još jednog ključa, i došao do profesora, dao mu je pismo. 
 
Doktor Proktor pročitao je naglas:
 
Loše vijesti. Obitelj Trane noćas se sprema provaliti u profesorov podrum, ukrasti prdonautski prah, patentirati ga i prodati izum NASA-i. Moramo nešto učiniti. Lisa 
 
– Ma, nemamo šanse – ispalio je profesor. – Oni će me opljačkati! Ukrasti moj izum. 
 
– Lisa je u pravu – rekao je Mrva. – Moramo nešto učiniti. Moramo izaći odavde. 
 
– Ali, kako? – pitao je profesor. – Štakor je nestao. Ne znamo kako je izašao van… 
 
– No – rekao je Mrva. – Dajte mi pismo. Bacit ćemo ga u školjku tako da nitko ne sazna da Lisa radi za nas. Inače će i nju strpati u zatvor.
 
Mrva je zgužvao pismo, bacio ga u zahodsku školjku i pustio vodu. Čuo se dugački, glasni zvuk žuborenja, zatim je papir nestao, a onda se zahodska školjka ponovno napunila vodom. Mrva je stajao zamišljeno, gledajući mreškanje u školjci gdje je do maločas bio papir, i češkao se po tjemenu i svojoj crvenoj kosi. Mislio je o tome kako Lisino pismo sad putuje cijevima, nošeno vodom. Dublje i dublje. Sve dok nije pljusnulo u neku veću kanalizacijsku cijev negdje duboko ispod njih. Kanalizacijsku cijev koja je sigurno bila strašno smrdljiva i koja je bila prepuna… 
 
– Znate što? – rekao je Mrva. – Mislim da znam kamo je otišao naš prijatelj štakor. 
 
– Stvarno? – pitao je profesor.
 
Mrva je pokazao prema zahodskoj školjci. 
 
– Doplivao je ovamo, do nas, kroz kanalizacijske cijevi. I istim se putem vratio. 
 
– Fuj! – rekao je profesor i prstima začepio nos. 
 
– Možda je fuj – rekao je Mrva – ali voda samo prolazi kroz kanalizacijske cijevi. I teče dalje. I dalje. Sve dok ne dođe do mora. Ili možda do nekog postrojenja za zbrinjavanje otpada. A cijelim tim putem postoje stube. Stube koje vode do ulice, do onih otvora koji izlaze ravno na ulice Osla. Kužite što želim reći, profesore? 
 
Profesor, koji je očito točno znao što Mrva hoće reći, gledao ga je s nevjericom. – Ti si lud! – 
uzviknuo je. 
 
– Ne. Nisam lud – nasmijao se Mrva. – Samo sam jako pametan. I jako, jako malen. Možemo se samo nadati da sam dovoljno malen. 
 
Tekst se nastavlja ispod oglasa
– Ma, ne! Ne možeš! – povikao je Doktor Proktor. – Ne smiješ! 
 
– E, pa, mogu, moram i hoću – zavrtio je glavom Mrva.
 
– Stražari svako malo pogledavaju unutra. Primijetit će da te nema. 
 
– Čekat ćemo do rane večeri – rekao je Mrva. – A onda ćemo se praviti da smo rano otišli u krevet i ugasit ćemo svjetlo. I onda usred noći…
 
Sunce je plovilo nebom, a njegove su zrake padale na Oslo. Stanovnici grada užurbano su se pripremali za Dan nezavisnosti, koji je bio za samo dva dana. Ljudi su čistili kuće, sadili cvijeće 
ispred prozora, glačali zastave i pregače kao dijelove svojih narodnih nošnji, iščitavali tradicionalne recepte za eggnog, blagdanski liker od jaja, i fućkali državnu himnu. A kad je sunce počeli silaziti prema brdu Ullern na zapadnom dijelu grada, ljudi na dokovima iznosili su posljednje sanduke iz broda koji je doplovio iz Šangaja.
 
Zrake su prodirale kroz daske na pristaništu i odbijale se od školjaka. I to ne samo od onih školjaka koje su se čvrsto zalijepile za stupove na kojima su stajali dokovi. Ili od onih školjaka koje su se držale na stijenama i bile vidljive samo u vrijeme oseke. Zrake su se odbijale i od onih školjaka koje su se kretale. Školjaka koje su bile crne i pričvršćene za leđa nečega što je upravo izgmizalo iz tamnog otvora kanalizacijske cijevi. Za leđa nečega što nije pojelo ništa, nakon što je prije nekoliko dana smazalo dlakavu 35-godišnju mongolsku vodenu voluharicu. E, točno je to stvorenje klizilo kroz vodu. Čulo je kako su zaškripale daske na pristaništu. Vidjelo je 
potplate para čizama. Bio je to čovjek kojio je nosio drvenu gajbu. Hrana. Stvorenje je brzo krenulo gore, obuhvativši se oko jednog od stupova pristaništa. Zatim se popelo još malo, prema svjetlosti koja ga je zasljepljivala. 
 
Gmizalo je za sirotim čovjekom pa odjednom začulo kako su koraci na doku utihnuli. Stvorenje je 
razjapilo svoje čeljusti; sunce se odbijalo od njegovih odvratnih naoštrenih zuba, i onda se prolomio vrisak. Da, da. Tako zvuči hrana… Stvorenje je i više nego spremno za ovaj glomazni 
zalogaj. Međutim, to je popodnevno sunce toliko nisko i još uvijek toliko jako, a stvorenje nije svjetlo vidjelo danima. I sad zato mora gristi naslijepo. Hvata nešto, stišće ga i brzo nestaje u vodi. I zatim tegli plijen u kanalizacijsku cijev. Hrana! Dok pliva natrag u kanalizacijski sustav Osla, stvorenje osjeća kako mu se želučani sokovi već počinju širiti iz žlijezda po cijelome tijelu. I onda, duboko u kanalizaciji, u traci svjetlosti koja je našla put preko male rupe za odvod, iz otvora na ulici daleko gore, stvorenje konačno stane, kako bi uživalo u svom obroku. Ali… Što je to? Ima okus po drvetu? 
 
Stvorenje ispljune hranu. To uopće nije hrana. To je drvena gajba. Stvorenju se dimi iz ušiju od bijesa. Prokletstvo! Kvragu! Kakva nesreća! Ali onda je stvorenje nešto čulo. Cičanje u kanalizaciji. Cičanje štakora? Rattus norvegicus.
 
Hrana! I pljus, izgladnjelo je stvorenje progutao mrak kanalizacije. Krenulo je u novi lov. Ostavilo 
je drveni sanduk, da nesmetano pluta, da se njiše gore-dolje. A na traci svjetla koja je dopirala preko uličnog otvora moglo se pročitati ono što je crvenim slovima bilo napisano na njegovu poklopcu: OPREZ! VISOKO ZAPALJIVI POSEBNI BARUT IZ ŠANGAJA ZA VELIKI I GOTOVO SVJETSKI POZNATI KRALJEVSKI POZDRAV U TVRĐAVI AKERSHUS.
 
Sunce je tonulo još dublje prema brdu Ullern i počelo nestajati iza njega. Posljednje zrake svjetla pružale su se nad krajolikom kao dugački, bijeli prsti, kao da se sunce očajnički pokušava držati za dan. Zrake su dopirale skroz do Topovske ulice. Ali, zatim su izgubile oslonac i sunce je nestalo.
 
Bila je večer. Truls i Trym stajali su u jednoj od svojih triju garaža u Topovskoj ulici, promatrajući 
svoga oca, gospodina Tranea, koji je izvukao crnu šipku iz alatnog pribora koju je imao u svojem 
crnom Hummeru. Već je svakome od njih u ruke tutnuo po jednu skijašku masku. Navući će je kad za to dođe vrijeme. Maske će im prekriti čitavu glavu i lice, osim očiju i usta. Tek toliko da mogu gledati i disati, i malo govoriti. Te su maske zgodne kad je vani stvarno hladno. Ili kad namjeravate počiniti pljačku. Jer, čak i ako vas tijekom pljačke netko vidi, nema šanse da vas poslije prepozna. To jest, nema šanse, osim ako i dalje ne nastavite nositi skijašku masku. 
 
– Evo ovako – pokazivao je gospodin Trane, gurajući šipku u rub vrata. – I onda ovako, pa ovako. 
 
 
– Ovako – ponavljali su Truls i Trym kroz svoje skijaške maske. – I onda ovako, pa ovako –ponavljali su i ponavljali, i vježbali i vježbali. Učili su kako provaliti. Ali, trebalo im je vremena jer Truls i Trym nisu baš bili najpametniji dječaci na svijetu. I ne samo da nisu bili najpametniji dječaci na svijetu, nisu bili ni najpametniji dječaci u Norveškoj, niti najpametniji dječaci u Oslu, čak niti najpametniji dječaci u Topovskoj ulici. Jer, baš u tom trenutku, najpametniji dječak Topovske ulici sjedio je na krevetcu u Tamnici mrtvih i osjećao popriličnu nervozu. Veću nervozu nego ikada dotad. Točnije, toliku nervozu da je graničila sa strahom. A strah je bio nešto što je Mrva, zatvorenik broj 000002, vrlo rijetko osjećao.
 
– Što to radite? – pitao je Doktora Proktora koji je skinuo svoj profesorski kaput, izvrnuo džepove i vrlo pažljivo strugao njihovu unutrašnjost nad jednim komadićem papira. 
 
– Mislio sam – rekao je Doktor – da će biti strašno tamno kada dođeš dolje. A nemaš bateriju. Pa sam se sjetio da u svojim džepovima uvijek imam ostatke nekih od mojih prahova koje sam izumio. I voilà, evo ga…
 
Mrva mu je prišao i pogledao na listić papira, na kojemu je bio fini sloj svijetlozelenog praha. 
 
– Vidio sam to i prije – rekao je Mrva. – To je Svijetlozeleni prah Doktora Proktora. Imali ste ga u staklenci u podrumu. Rekli ste da je fluorescentni prah od fosfora od kojega sjajite. I da je to bio poprilično neuspješan izum… 
 
– Dobro, možda ipak na kraju i nije baš toliko neuspješan – rekao je profesor, pažljivo presavijajući papir napola, kako bi prah skliznuo u sredinu. – Otvori! 
 
Kada je Mrva zinuo najviše koliko je mogao, profesor mu je istresao prah niz ždrijelo.
 
– Treba mu malo vremena prije nego počne djelovati – rekao je profesor. – A u međuvremenu… 
– žustro je četkao i drugi džep kaputa na drugi listić papira. 
 
– Je li to ono što mislim da jest? – pitao je Mrva kada je primijetio sitna, svijetloplava zrna koja su se nalazila na papiru s profesorovim matematičkim kalkulacijama. 
 
– Aha – rekao je profesor. – To je prdonautski prah. Šteta što ga ovdje nema više. 
 
– Ali, što da s njim radim? 
 
– Izlazi u kanalizacijskom sustavu blokirani su vanjskim otvorima i šahtovima – rekao je profesor. – A oni su teški i nije ih lako pomaknuti. Ako budeš trebao izaći van, morat ćeš ih… 
 
– Isprditi u nebo! – povikao je najpametniji dječak Topovske ulice.
 
Profesor je kimnuo i usuo prdonautski prah u kovertu u kojoj je stiglo Lisino pismo. 
 
– Ali, imaš ga dosta samo za jedan dobar prdac. Zato ga nemoj potrošiti bezveze. 
 
– Neću – rekao je Mrva pa presavinuo omotnicu i stavio je u džep svojih hlača.
 
Profesor ga je na trenutak proučavao. – Lice ti je zeleno. Osjećaš li se loše? 
 
– Ne – rekao je Mrva iznenađeno. – Samo malo… Hm, nervozno. 
 
– Dobro, onda to znači da svjetleći prah počinje djelovati. Brzo, bolje da krenemo što prije, da ne 
prestane djelovati. Profesor je otišao do vrata i stavio prst na prekidač. Oklijevao je. 
 
– Hajde, učinite to – rekao je Mrva. Profesor je uzdahnuo, ugasio svjetlo i postalo je poprlično mračno.
 
Ali, ne baš potpuno mračno. Jer ispred sebe Mrva je mogao vidjeti svjetlucanje nekakvog zelenog svjetla. Jedino što nije mogao vidjeti odakle ono dolazi. Dok nije pogledao po sebi. 
 
– Hej! – povikao je. – Pa ja sam proziran! Možete vidjeti kroz mene! Vidim svoj vlastiti kostur! 
 
– I sjajiš – rekao je profesor. – Ti si sad svoja vlastita baterija. Hajd’ požuri!
 
Mrva se popeo na rub zahodske školjke i skočio u vodu, uz pljuskanje. 
 
– Brrr – protresao se. 
 
– Spreman? – pitao je profesor, gledajući tog sitnog, a sad i fluorescentog dječaka koji je plutao u vodi u zahodskoj školjci. 
 
– Spreman – rekao je Mrva. 
 
– Duboko udahni i drži dah – rekao je profesor. 
 
– Nego što! – rekao je Mrva, udahnuo i začepio nos.
 
I u tom je trenu profesor pustio vodu. Zahod je zažuborio i zacvrčao i zaprskao. A onda se to sve 
pretvorilo u ravnomjerni zvuk protoka vode. Kad je profesor sa strahom povirio u zahodsku školjku, Mrve više nije bilo u njoj.
 
Nova poglavlja ovog senzacionalnog dječjeg besteselera kojeg vam je omogućio Fokus čitajte ponedjeljkom i petkom u 19 sati u rubrici Mame.

 

 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara