Mama anđela

Mama anđela
Foto: Shutterstock
 
NA PITANJE "Imaš li djece?" prije nekoliko godina, u svojim ranim tridesetima s oduševljenjem sam odgovarala "Ne!" i vrlo brzo mijenjala temu. No danas moj odgovor na isto pitanje nije toliko hrabar. Obično glasi "Ne još!", ali više ne onako hrabro i odlučno. Iako je službena istina takva, zapravo negiram postojanje bebe koju sam izgubila prije dvije godine.
 
To je bila prva beba meni i suprugu. Iako nam je trebalo neko vrijeme da postanemo svjesni da ćemo postati roditelji nakon što smo ugledali plusić na testu, naši snovi su nestali kada smo konačno počeli uživati u činjenici da u meni raste jedan novi mali život. 
 
Sljedeći dan smo obavijestili roditelje, a nekoliko tjedana je proletjelo u nekoj polumagli dok smo još probavljali novosti. Majčin dan se približio na kalendaru i činilo se potpuno nestvarno da sam i ja sada mama. Nije bilo važno što bebu još nisam primila u ruke. Bilo je važno da je ona tu, ispod mog srca.
Da već sada pazim na nju i činim sve kako bi trudnoća tekla u savršenom redu. 
 
Prvi prenatalni pregled pokazao nam je našu snažnu mrvicu i u tom trenutku smo oboje shvatili da onaj roditeljski izljev ljubavi u kojem se ne možeš kontrolirati doista postoji. Čak smo dali i nadimak bebi. Nismo odmah htjeli tražiti ime, barem dok ne saznamo spol. No, ja sam osjećala da je dječak.
 
U međuvremenu sam izbacila kofein, moje najdraže opuštanje uz čašu vina i počela doista brinuti o svom zdravlju. Ni ne primijetimo koliko malo brinemo o sebi dok jedan mali život ne ovisi o nama. Nisam mogla odoljeti kupovini odjeće i mnogobrojnih sitnica. Što ću kada je sve tako slatko.
 
Odjednom, šok!
 
Radosno iščekivanje se pretvorilo u noćnu moru. Srce nam se slomilo kada je otkriveno da beba ima vrlo rijetku, gotovo uvijek smrtonosnu, kromosomsku abnormalnost. Šanse za preživljavanje su bile malene. Liječnik nas je upozorio, ako dijete i preživi čeka vam poprilično zahtjevno i teško roditeljstvo.
Iako sam bila svjesna da nisu sve trudnoće savršene, samo se nažalost o onim nesavršenim vrlo rijetko priča, nekako sam se nadala da se neće dogoditi baš meni. Ovakva tuga, najveća u životu, dokazala je i koliko ljudi pogrešno gledaju na takav gubitak.
 
Nakon što je bebino srce prestalo kucati za nas su nastupili teški mjeseci očaja, ljutnje, nekontrolirane ljubomore prema svakoj trudnici na svijetu. Često sam razmišljala kako ovaj život više nema smisla. Zajedno s mužem i nekolicinom prijatelja i članova obitelji naučili smo živjeti s tom boli. Iako sam znala da je svaki komentar dobronamjeran, boljelo me. 
Tekst se nastavlja ispod oglasa
 
"Sve se događa s razlogom!"
 
"Pokušat ćete opet!"
 
"Prirodna je odlučila!"
 
Rečenice od koji se svaki put naježite. Ne pričamo o cvijetu koji se posušio, pričamo o mom djetetu.
Utjehu sam pronašla u istraživanju ovakvih i sličnih bitki koje žene diljem svijeta vode same sa sobom.
 
Kada uđete u tu tematiku shvatite koliko žena, majki, suđenih i nesuđenih, prolazi kroz ovaj bolan put. Bol nikada ne prestaje, neka vas smijeh ne zavara. 
 
Dvije godine nakon što smo izgubili našeg mališana, moj bijes je pomalo izblijedio, a oštri rubovi moje tuge polako su se zagladili. Pokušavali smo i pokušavali i na kraju smo se odlučili na potpomognutu oplodnju. Svaki mjesec, svaki neuspješan postupak otvarao je stare rane. Nesigurnost i strah užasno iscrpljuju.
 
Gledajući mame u trgovinama nagađam starost djece i zamišljam kako bi naš maleni sada izgledao. I svaki put iznova shvatim, ja sam bila mama, samo nisam imala priliku podizati dijete na način na koji to mogu druge majke.
 
Svaki Majčin dan vrlo je težak, kao podsjetnik na moj neuspjeh. Jesam li ja kriva? Što ako nije priroda, ako je u meni problem? Na ovaj dan trebalo bi se prisjetiti i svih onih žena koje vode životnu bitku poput moje. Sjetite ih se ponekad....
 
Tko zna, možda ću jednom imati dovoljno hrabrosti na pitanje "Imaš li djece?" odgovoriti s jednim "Da, na nebu!"
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara