Današnjoj djeci krade se djetinjstvo pred njihovim očima

Današnjoj djeci krade se djetinjstvo pred njihovim očima

Foto: 123rf

„SJEDILA sam jedan dan sa svojom 11 godišnjom kćerkom, gledale smo televiziju no cijelo vrijeme, iako se stisnula uz mene, onako dječji, imala je neki odsutan, zamišljen pogled.
Promatrala sam je, da vidim je li to samo jedna sitna zabrinutost, no njen je pogled odavao da se nešto veliko događa u njoj. Malo me uplašila, nekako se uvijek bojim najgoreg, ali kada sam je pitala što joj je - predomišljala se kako da mi to kaže. Tek sam se tada stvarno uplašila“.
Priča je to Annie Reneau, majke i autorice mnogih tekstova o odgoju, majčinstvu i djeci.

„Pročistila je svoje grlo, pogledala prvo u mene, pa u svoje ruke, pa opet u mene s očima punim suza: "Sve se jako promijenilo. Mama, svi oko mene odrastaju, ja mislim da ja još nisam spremna na to. Nisam spremna odrasti mama", zavapila je tako smrtno ozbiljna da sam je odmah morala zagrliti i stisnuti uz sebe.

Sjetila sam istog razgovora koji sam prije nekoliko godina vodila s njenom sestrom. I ona je bila u sličnoj dilemi jer su obje ustvari moja razigrana djeca koja vole svoje djetinjstvo. Koje vole svoje djetinje stvari, vole biti bezbrižna djeca koja se igraju po vani, lutaju okolo i idu spavati sa svojim omiljenim igračkama. A to se mijenja, ne samo zato što one odrastaju. Današnje društvo toliko požuruje tu djecu u odrastanje. Gdje god se okrenemo, ma odite samo u dječje trgovine pa ćete vidjeti koliko se te odjeće, obuće, igračaka, stvari za djecu proizvode tako da djeca već kao mala počinju glumiti odrasle. Čemu šminka za malene curice i štiklice i grudnjaci, društvo time doslovno gura djecu na prebrzo odrastanje. Većina djece na to uopće nije spremna, ali se po inerciji ponašaju kao drugi, kao društvo koje to propagira i mediji koji plasiraju takve odrasle stvari za našu djecu.

>>>Iznenadit ćete se kada pročitate kako grudnjaci za djevojčice djeluju na njihovo samopouzdanje<<<



Meni je osobno bilo jako drago kada sam vidjela njeno zabrinuto lice. Znam da je sada muče mnoga pitanja, ali mi je jako drago što je postala svjesna da se njeno djetinjstvo polako primiče kraju. I želim joj, to sam joj naravno i rekla, da uživa u svakom trenutku djetinjstva koje je još pred njom.“

„Pomislila sam – Budi ono što jesi, radi ono što želiš, budi dijete onoliko dugo koliko ti to želiš. Nemoj da te tvoje prijateljice, škola i društvo potiču da odrasteš brže nego želiš. Imaš cijeli život pred sobom da budeš odrasla, uživaj malena moja, uživaj u djetinjstvu jer jednom kada odrasteš doći će brige kojima se još uvijek stvarno ne moraš zamarati. Budi ono što jesi unatoč drugima koji će od tebe očekivati da se već sada ponašaš odraslo.“

„I priznajem, jako mi je drago što se zabrinula. To je toliki kontrast od društva u kojem živimo gdje se djecu futra s takvim stvarima koje nisu još za njih, gdje se djeci postavljaju tako veliki ciljevi, gdje čak i roditelji snose ogromnu krivicu jer svoju djecu potiču da što prije odrastu i što se prije uozbilje. Mala djeca već pate zbog tolike odgovornosti koja im se stavlja na leđa, a zašto? Pa cijeli život imaju pred sobom.



Tekst se nastavlja ispod oglasa
U onom trenutku kada dijete bude spremno odrasti, kada sami odluče zamijeniti svoje lutkice i autiće za knjige i šminku, kada djevojke dobiju prvu mjesečnicu i svoju maštu počnu pretvarati u nešto ozbiljnije, tada ih pustite da odrastaju, Sve prije toga je samo ubijanje njihovog djetinjstva i preskakanje vrlo važnih stepenica njihovog života. Ne možete očekivati da će djeca samo tako shvatiti život, da će samo tako postati veliki i iskusni. Ta faza odrastanja, prelaska iz djeteta u osobu treba trajati onoliko dugo koliko će svakom pojedinom djetetu trebati da pusti svoju omijenu igračku i svoje djetinjstvo pretvori u nešto ozbiljnije. Nešto ozbiljnije kada će se moći nositi s rezultatima svoga rada i truda, onog koji više ne spada u sferu dječjih crteža i tapšanja po ramenu.
Ta faza odrastanja prilično se izgubila u našem društvu. Dans smo jako skloni djecu dijeliti na djecu  i veliku djecu, svi se bave raznoraznim pitanjima odgoja i razvoja beba i vrtićke djece te problemima s kojima se susreću roditelji i djeca tinejdžeri, kasnije adolescenti. Ali što je s tom fazom prvog i najvažnijeg odrastanja. Što je s djecom koja su u dobi od 9, 10, 11, 12 godina i na koje mnogi gledaju kao na djecu na koju više ne moraju toliko paziti, koja se znaju paziti i sama, jer takva djeca već imaju odgovornost prema sebi i drugima, jer su dovoljno veliki da ih se ne smatra malima. A to su toliko važne godine, to je ulaznica u njihov svijet odraslih do kojih ih čekaju još dvije, tri, pet godina, ali svaki je početak važan jer određuje ono što će misliti o sebi onda kada dođu u još nježnije i turbulentnije godine.

Sve su godine djeteta važne, ali ove, baš ove godine nekako najviše zanemarujemo jer u moru roditeljskih obveza, u zgusnutim rasporedima, ta djeca često ostanu nigdje - ni mala ni velika ni važna ni potrebita, i baš zato što se toliko traže ne smijemo ih ostaviti da se bore sami sa sobom. Jer oni su, spram nas odraslih, još uvijek samo mala djeca.



A pogledajmo samo kako se društvo danas odnosi prema toj dobnoj skupini djece. Mediji, treneri, učitelji, proizvođači, industrija plus ogroman broj roditelja koji misle i djeluju isto, a prema kojima su djeca od otprilike osam godina već odrasla djeca.

Oprostite, ali mojoj mlađoj je sada 11, i ne samo da nije spremna na pravo odrastanje, ne mogu ni zamisliti kako bi bilo da je taj proces počeo još prije tri godine. A toliko je djece od kojih se već s njihovih osam godina očekuje stvarno previše. A što će ta mala djeca drugo napraviti nego već sa osam krenuti ispunjavati tuđa očekivanja i visoko zadane ciljeve koje su im zadali oni koji žele da odrastu.

Shvaćate li problem? Shvaćate li koliko naše društvo gura našu djecu naprijed, tehnološki, medijski... i budimo realni, pa je li dijete od 11 godina čovjek ili djete?

I da sada ne dužim previše jer štošta još o ovome imam za reći, samo da vam ispričam kako sam utješila svoju djevojčicu.

Zagrlila sam je bezbrižno, obrisala njene suze i ozbiljno joj rekla: Mala moja, ti ćeš odrasti. Svi jednog dana odrastu, pitanje je samo koliko im je dugo trebalo da dođu do te točke. Sve je na tebi malena moja, pa uživaj onoliko  dugo koliko ti želiš. Nema ljepšeg od djetinjstva, drago mi je da si toga svjesna, a za godine ne brini. Vidiš, ista si kao tvoja starija sestra, a i ona sa svojih 15 godina još uvijek nije odrasla onako kako je odrasla većina njenih prijateljica. Ona se čini mlađom, uz tebe, ona još uvijek živi svoje djetinjstvo. I sigurna sam da ćeš i ti učiniti baš to.
Uživaj u djetinjstvu, uživaj u svim svojim djetinjim stvarima, i ne brini o odrastanju. Ono će doći tiho, ali čak i onoga dana kada shvatiš da se baviš s više odraslih nego dječjih stvari, čak i tada bit ćeš dijete. I zato nikada nedaj tom djetetu u tebi da odraste. Neka to dijete uvijek bude dio tebe. Koliko god budeš imala godina. Moguće je zadržati komadić djetinjstva u sebi. U svima nama. Budi ponosna na svoje djetiljnstvo i ono će zauvijek ostati u tebi."

Obrisala je svoje suze, bacila mi se u zagrljaj, ciknula i otrčala na igru.

Malo moje dijete, nemoj nikada odrasti toliko da izgubiš ovo milo i drago dijete u sebi."

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara