GENERACIJE roditelja rođene sedamdesetih i osamdesetih godina morale bi se sjećati tog važnog dijela djetinjstva. Spomenar je bila obavezna knjiga u svakoj školskoj torbi, a kasnije, kada su krenule ozbiljne teme - spomenar smo zamijenili leksikonima u kojima smo nerijetko otkrivali tko je u koga zaljubljen, tko koga voli ili ne voli više. Nisu to bila samo pitanja o ljubavi, već više onako, da se upoznamo, što slušaš, čime se baviš, koji ti je predmet najdraži?

Općenito, leksikoni su ono nešto što se danas u suvremenoj verziji može pronaći na Facebook profilu. U neku ruku to su upravo te godine viših razreda kada djeca danas mahom već imaju svoje profile (imaju i leksikone, ali ne toliko često kao nekada). No, Facebook je isuviše aktivan da bi se mogao smatrati uspomenom. On je više špijunski uvid u informacije koje želimo ili ne želimo dijeliti. Osim toga, sve moderne internetske inačice podložne su jednom posve lažnom osjećaju poput broja prijatelja koji nikada nije bio dvosmisleniji!

Tu su i prilično negativni efekti otvorenih priznanja ako se primjerice nekome izjavi ljubav, objavi simpatiziranje ili čisto lajka neka objava - naivno ćete misliti da se neće naći neka crna ovca koja će svojim komentarom zgaditi cijeli taj nevini proces.

Anin spomenar

Možda današnje generacije jesu različite od nas, ali zar nije dijete još uvijek samo dijete koje se najviše veseli malim stvarima? Današnji klinci ne znaju naravno za nikakve spomenare, njihovu će mladost obilježiti neke posve drugačije uspomene. No, pitanje je, bi li ovakve retro stvari postale opet popularne ako bi se možda mogle kupiti gotove u knjižari? Možda i bi, ali gdje je tu onda čar?



Mi smo s velikom predanošću birali bilježnice (s praznim listovima i tvrdim koricama da što duže traje) i s velikom pažnjom molili svoje prijatelje i prijateljice da nam se upišu u spomenar. Princip je bio isti - Ani od Maje! pa poneka pjesmica, nekoliko crteža, presavijen čoškić s obaveznim "tko otvori ..." i za kraj nacifrani detalji izmrljanim prahom od bojica! - sjećate li se toga?

Današnje generacije, za razliku od nas, imaju gomilu stvari, no ne čini li vam se da baš zbog toga rijetko koju stvar, knjigu, igračku, toliko cijene kao što cijene nešto su sami napravili? Može li to biti baš neki novi spomenar koji će svaki dan dati drugom prijatelju u svom novom razredu i nakon mjesec-dva imati knjigicu prepunu ručno nacrtanih slikica, pjesmica i drugih uspomena na svoje razredne prijatelje. I vjerujte, neće im pored zadaće biti teško ispuniti cijelu stranicu nečijeg spomenara novim naučenim slovima, slikicama, izrezanim i naljepljenim oblicima...



Zamislite kako bi bilo kul da baš vaša mala/mali pokrene novi trend u svojoj školi?! Ukoliko im koncept ne bude od početka jasan napravite s njim mali spomenar kojeg će ispuniti članovi uže i šire obitelji, pa će tako imati i svoj obiteljski spomenar.

Sjećate li se?

Ima jedan cvijet,
al’ mu ne znam ime,
mislim da se zove
Ne Zaboravi Me.

Kad se popneš na brdašce,
stavi ruku na srdašce
pa se sjeti mene
i moje uspomene.

U srcu sam te zaključao
Ne možeš izaći
Ključić sam izgubio
Ne mogu ga naći!

(slavna koju samo stariji razumiju)
Od kolijevke pa do groba
najljepše je đačko doba!

Svaki cvijetak uvenut će
samo jedan nikad neće,
a taj cvijetak što ne vene,
to su naše USPOMENE!

Ti me pitaš koga volim,
Evo da ti odgovorim,
Bolje čitaj prva slova,
Evo tebi odgovora!