Foto: 123rf

JESTE li od onih ljudi koji slijepo vjerujete svojim prijateljima i poznanicima, nikada ne razmišljajući da svaka priča ima dvije strane i možda za svakog drugačiji kraj. Ako niste, ovo je priča za vas.

Antea je imala osamnaest godina. Onih ludih osamdesetih kada se plesalo na Duran Duran i Kaja Goo Goo, kada droge nisu imale neki veliki uzlet u društvu malih ljudi, no alkohol je bio in. Kod klinaca imućnijih roditelja svakodnevno se šmrkao kokain, a oni drugi klinci su se petkom i subotom sastajali po disco klubovima, ispijali dum-dum votke i pušili po dvije kutije Filtera 160 u jednoj takvoj večeri.

Jedne takve večeri, Antea je jedva doteturala do ulaza u zgradu. Sada treba doći i do stana svojih roditelja na trećem katu. No, to je te večeri bio najmanji problem. Prvi se pojavio kada je shvatila da u zgradi nema struje. Sljedeći izazov je bio pogoditi ključ u bravu u takvim uvjetima, a da se starci i svi susjedi ne probude. Poprilično nacvrcana i u totalnom mraku, no ipak i svjesna svog stanja, gađala je tiho jedno desetak minuta ključanicu, dok nije uspjela naći taj centar svemira. Lagano na prstima se ušuljala u sobu, legla u krevet i zatvorila oči. Tu počinje sljedeći veći problem. Onda kad shvatite da nije ključanica bila centar svijeta, već ste to vi, a ostatak zemaljske kugle se vrti oko vas. Pokušala je na desni bok, pa na lijevi bok, pa na trbuh, pa na leđa i ne, nikako se Zemlja nije željela zaustaviti. Od tog silnog prevrtanja joj je nakon koju minutu i pozlilo, naglo ustane, te laserskom preciznošću pogodi okvir vrata sobe, odbije se dva puta o njega, izađe, uleti u kupaonicu, gurne glavu u wc školjku i izbaci iz sebe jelovnik od ponedjeljka do petka. Nakon serviranja provarene hrane i alkohola, stropošta se na pod kupaonice i tiho zavapi: „Bože, molim te da ovo starci nisu čuli. Radije me uzmi sa sobom!“

U tom trenu, iznad nje se pojavi žuta svjetlost iza koje izađe prelijepa spodoba u bijeloj halji i nasmije se svojim predivnim osmijehom, te joj kaže: „Dobro je Antea, sad ćeš biti dobro!“

Antea se nasmije, pruži ruke prema tom prelijepom anđelu i kaže: „Hvala ti. Ne bojim se. Uzmi me sa sobom.“ I tu počinje vječni mrak…

Talija je bila radoznala, ali mirna djevojka. Imala je tek dvadeset i ponešto sitno. Nije pretjerano voljela izlaske. Radije je kod kuće čitala ili pogledala kakav dobar i napet film. Tu večer je rano uskočila u svoju omiljenu, bijelu, frotirastu spavaćicu i dugo čitala prekrasan ljubavni roman. Gutala je stranicu po stranicu, dok nije cijelu knjigu progutala. Taman je zaklopila korice knjige, kada nestane struje. Raznježena romantičnim završetkom, zaspala je nasmiješena, sanjajući svog princa na bijelom konju. Iz sna je prene silovit udarac. U mahu sjedne na krevet i panično krene osluškivati. Mama i tata su na vikendici, sestra je rekla da će ostati spavati kod Renate, vrata je sigurno zaključala. Provjerila je dvaput. U tom mahnitom razmišljanju, začuje još jedan udarac. Shvati da dolazi iz susjedne sobe. Počne razmišljati o onome što joj je rekao otac nekad davno.

„Talija, ako misliš da ti je provalnik u stanu, nikada nemoj paliti svijetlo i tražiti ga po kući. Sakrij se u neki ćošak, najbolje iza vrata, uzmi najtvrđi predmet koji ti dođe pod ruku i čekaj. Čekaj da uđe u sobu. Tvoje su oči naviknute na mrak i znaju kako soba izgleda, on vjerojatno ne zna. Kad uđe, opizdekni ga svom snagom tim predmetom, tada upali svijetlo da vidiš kako izgleda i pobjegni iz stana susjedima i zovi policiju. Jesi li shvatila?“

Dok je varila očeve upute, čuje životinjski urlik i zvuk izlijevanja bar tri litre tekućine u svoj wc i nakon toga zlokobnu tišinu. Pričeka minutu. I što sad. Svijetla ionako nema, a nema ni provalnika koji ulazi u sobu. Ustane sa kreveta i tiho otvori vrata, te pričeka da joj se oči priviknu na izgled predsoblja. Lagano dođe do kuhinje, otvori jednu ladicu, izvadi i zapali svijeću. Riskirati će. Uostalom, da je provalnik, Aron bi zalajao, zar ne, zaključi. Ne bi ovako savršeno smireno dahtao u snu na podu dnevnog boravka. Učini joj se da netko šapuće u kupaonici, no misli joj skrenu u smjeru „sve sam si to umislila, to su zvukovi stambene zgrade“.

„Aron, dođi!“, zazove ga sasvim tiho. Aron lijeno ustane i još ljenije dođe do nje.

„Arone, mi smo hrabri jer nema nikoga u stanu, zar ne?!“, tiho prošapće. Aron je pogleda sasvim zbunjeno i dotakne joj njuškom ruku.

„Haj’mo onda vidjeti i tu kupaonicu i sobu, može?!“, upita ga i krene lagano uz svjetlost svijeće prema kupaonici. Aron mirno krene uz nju. Lagano, sasvim lagano otvori vrata kupaonice iz koje je zapuhne rezak miris bljuvotine, te ugleda Anteu kako leži nasred kupaonice i blaženo se smiješi. Istog trena shvativši razvoj događaja i izvor zvukova, Talija se sa olakšanjem nasmiješi i kaže Antei: „Dobro je Antea, sad ćeš biti dobro! Sigurna sam da je sav taj otrov izašao iz tebe.“

I tako danas Antea svoju priču zove Moj bijeli anđeo, dok je Talija zove Jedna pijana kokoš. Probajte reći trećoj osobi da iz ova dva naslova, ispriča priču o jednome istom, kratkom događaju. Vjerojatno bi samo digla obrvu, zavrtila se na peti i dreknula: “Nemoguće!“

Tako ne gledamo ni svi svijet istim očima. Nije ista priča svakoga jednako dotakla, nije isti događaj svakoga jednako dodirnuo, uvrijedio ili zaintrigirao. Svaka priča ima dvije strane. Ne bi li bilo zgodno kada bi svaki puta čuli obje ili bar uzeli u obzir da postoje obje!? Vjerojatno bi i kroz druge životne priče bili manje skloni predrasudama i optuživanju. Manje bi razmišljali o mogućnostima, a više o posljedicama. Više bi cjenili samu situaciju zbog koje je priča nastala. Sjetite se da i vaše ogledalo ima dvije strane. Onu u kojoj vi vidite sebe i onu iz koje ogledalo gleda vas. I svakako bi većina mogla zaključiti da ogledalo sigurno ima realniju fizičku sliku o nama. Jer eto, skloni smo pretjerivanju u svakom obliku. A ono jednostavno i hladno pokazuje pravo stanje stvari. A ako je i istinita ona da u život privlačimo ljude koji su najsličniji našem odrazu u ogledalu, onda imamo i odgovore na sve naše frustracije, kao i zaključak da u odnosima s drugim ljudima u stvari tek učimo o nama samima. U tebi su tri čovjeka: Jedan kakav bi želio biti. Jedan kakav misliš da jesi. I jedan kakav si zaista. Tog jedino vjerojatno ne poznaješ. E pa sestro, upoznaj se!

Izvor: SretnaMama.hr