BONSOIR!

 

Bilo je nedjeljno popodne i Lisini roditelji digli su poglede sa svojih knjiga kako bi se nasmiješili svojoj kćeri koja se odjednom stvorila na vratima dnevne sobe i cvrkutala im pozdrav na francuskom.

 

 – Bonsoir i tebi – rekao je njezin tata, Zapovjednik. – Jesi li se lijepo provela u Sarpsborgu?

 

– Tako sam sretna što vas ponovo vidim – rekla je Lisa pa otišla prvo do tate, a onda do mame, i zagrlila svakoga od njih dugo i čvrsto.

 

– Pa, to je bio pravi jaki zagrljaj – nasmijala se mama. – Je li te dovezao Annin tata? Učinilo mi se da sam čula motor automobila pred kućom.

 

– To je bio motor Doktora Proktora – rekla je Lisa.

 

– Naletjela sam na njega putem kući pa me on dovezao. Mrva i ja samo pozvani na večeru u njegov vrt. Je li to u redu?

 

– Da, naravno – rekla je mama. – Samo nemojte ostati predugo jer je sutra škola. Jesti li vježbala klarinet? Sutra imate probe orkestra, znaš.

 

 

- Ups. Sad ću.

 

Lisa je ispustila ruksak na pod i otrčala u svoju sobu, i uskoro su njezini roditelji čuli šuplji zvuk klarineta kako svira... Ma, da to nije Marseljeza?

 

– Znaš li koji je najbolji dio života u Topničkoj ulici? – pitao je Zapovjednik, zviždući melodiju.

 

– To što je ovdje tako dosadno i sigurno, i ne moraš brinuti ni oko čega što se događa.

Juliette, Mrva i Lisa sjedili su za stolom u visokoj travi ispod kruške u vrtu Doktora Proktora i čekali.

 

A onda su stali navijati kad je Doktor Proktor izašao iz kuće noseći pladanj s najvećim mogućim pudingom. 

 

– Poslužite se – rekao je, stavljajući ga na stol.

 

Devet minuta kasnije svi su se naslonili na stol, nabreklih trbuha i zadovoljnih izraza lica.

 

– Upravo sam se telefonom čula s Ivanom – rekla je Juliette. – Nažalost, nije dobila posao frizerke na Montmartreu. Glavni stilist misli da su njezine metode malo, pa ovaj, dramatične. A frizure na kahlicu još uvijek se nisu vratile u modu.

 

– To je samo pitanje vremena – rekao je Mrva. 

 

Ostalo troje nije odgovorilo, samo su tiho i sumnjičavo gledali u žarko crvenu frizuru na kahlicu koju je Ivana napravila Mrvi kao poklon za rastanak. Uz poljubac u vrh pjegavog nosa.

 

– Što gledate? – pitao je Mrva. – Trendseteri uvijek određuju modu, zar ne?

 

– U svakom slučaju – nasmijao se Doktor Proktor.

 

– Dobila je drugi posao. Zar ne, Juliette?

 

– Aha – rekla je Juliette. – Kao turistički vodič u francuskom Muzeju povijesti u Versaillesu. Pričat će ljudima o srednjem vijeku, i naročito o slavnoj Ivani Orleanskoj koja je vodila Francuze u borbi protiv Engleza i na kraju je spaljena na lomači.

 

Direktor muzeja je bio jako zadivljen njezinim detaljnim znanjem.

Profesor se nakašljao. – Kad smo već na temi prijatelja koji više nisu s nama... Prije nego što ste došli ovamo, odvezao sam se do Ulice Rosenkrantz i Baloner Urara.

Svi su ga pogledali.

 

– Urara uopće nema tamo – rekao je Proktor.

 

– Umjesto toga, samo stara zlatarnica.

 

– Stara? – ispalio je Mrva. – Ma, nemoguće!

Baloner Urar je bio tamo prošlog petka!

 

Profesor je kimnuo. – Znam. Ali, neki stari taksist koji je bio parkiran u blizini kaže kako je ta zlatarnica tamo otkad je on bio dijete. I da nikad nije čuo za Baloner Urara.

Sjedili su neko vrijeme u tišini, svatko izgubljen u svojim mislima. Kad je Lisa htjela uzeti još malo pudinga, iznenadila se što joj je tanjur već prazan.

 

Pogledala je prema Mrvi, koji ju je gledao nevinim plavim očima, ali njegova puna usta otkrivala su da u brzini pokušava pojesti ostatak dokaza. – Mrva! – rekla je. – Pojeo si moje!

Njegov odgovor ugušila je činjenicom da još ima ostatke pudinga u ustima.

 

– Molim? – pitala je Lisa. Mrva je zabacio glavu i odgovorio. – Pa tuži me!

 

Profesor, Juliette i Lisa nisu si mogli pomoći, već su se počeli smijati. A onda su iznova počeli prepričavati sve fantastične stvari koje su proživjeli tijekom posljednja dva dana. Ili u posljednjih devetsto godina, ovisno o tome kako gledate na stvari. O tome kako je Mrva vozio utrku Tour de France i otkazao bitku kod Waterlooa. O Lisi koja je dizajnirala Eiffelov toranj i svojim prdcem ugasila lomaču. O Doktoru Proktoru kojem je zamalo odrubljena glava, ali ga je u posljednjoj minuti spasio netko s pametnim sviranjem trube. I o Juliette koja je konačno bila slobodna i nije ništa čula o Clicheu. 

 

– Živjeli! – rekao je iskreno Doktor Proktor i zatim su svi podigli čaše pune soka od kruške. – Ne mijenjajmo prošlost, mijenjajmo budućnost.

I pili su u to ime. Ali bez pudinga. Ove nedjeljne noći nije više bilo šanse dokopati se pudinga.

 

Pladanj pred njima bio je prazan, mjesec se podigao, a ptice su se smjestile u krošnji kruške i na sve te njihove nevjerojatne priče počele zijevati.

 

Pa su se tako pozdravili za laku noć. Proktor i Juliette su otišli u plavu kuću, Lisa u crvenu, a Mrva u žutu.

 

U svojoj sobi, Lisa je razmišljala o tome kako je urar nestao i kako, zapravo, nikada nije postojao.

Odlučila je pretražiti svoje školske knjige sve dok nije našla udžbenik iz povijesti, okrenula na poglavlje o Ivani Orleanskoj i pogledala slavnu sliku njezine smrti. Iako je očekivala nešto slično, svejedno je uzdahnula od šoka.

Slika se promijenila.

 

Žena na slici više nije imala dugu kestenjastu kosu, nego tamnu, crnu. Imala je crveni ruž, dugačke nokte nalakirane crvenim lakom i ispod njezine haljine, ma, je li bila – koturaljka?

Lisa je progutala knedlu i mislila o Rašpi koja je dala život za ljubav. Možda zato da nadoknadi sve ono što je uništila. Lisa se sjetila nečega što je Mrva rekao gospođi Strobe na počeku ove priče: 

 

– Da bi bio pravi junak, moraš stvarno biti mrtav.

Lisa je odlučila da će sutra iskopirati i uvećati sliku Rašpe, i staviti je na zid iznad kreveta. Ne samo zato jer je to stvarno sjajna slika, i zato jer svi znaju da je žena u vatri bila heroj, nego zato jer će Lisu podsjećati na nešto važno. Na to da, čak i ako netko napravi nešto pogrešno, nije nikad, nikad, nikad prekasno da to ispravi. Kad mislite o stvarima na taj način, svatko može makar malo mijenjati povijest, malo po malo.

 

Onda je Lisa zatvorila udžbenik iz povijesti i pogledala prema Mrvinom prozoru.

I naravno, počelo je kazalište sjena. Jasno je prikazivalo kako mali dječak i nešto veća žena plešu kan-kan i svako toliko se ljubakaju. Lisa se hihotala. Skoro biste mogli pomisliti da se Mrva zaljubio. I sad je stajao na krevetu i počeo skakati gore-dolje. Sjena, koja je bila dvaput veća od sitnog dječaka, napravila je kolut, i Lisa se smijala tako jako da je počela štucati. Smijala se tako jako da je počela plakati. 

 

Smijala se tako jako da je morala staviti glavu na jastuk i zatvoriti oči. I kad je to učinila, odmah je utonula u san.