Jo Nesbø: Prdoprah doktora Proktora (6.)
Ilustracija: Per Dybvig
Šesto poglavlje: Dirigent Madsen i Paradni orkestar škole Delgen
GOSPODIN MADSEN stajao je u dvorani za tjelesni i držao obje ruke ispružene ispred sebe. Pred njim je bilo dvadeset učenika koji su činili Paradni orkestar škole Delgen. Gospodin Madsen čvrsto je stegnuo dirigentski štapić između desnog palca i kažiprsta dok mu je ostalih osam prstiju ostalo rašireno u svim smjerovima. Zatvorio je oči i na trenutak zamislio da je daleko od ovih tribina, ovoga istrošenog drvenog poda, smrdljivih gimnastičkih strunjača; zamišljao je da stoji pred publikom rasprodane koncertne dvorane u Veneciji s čijeg stropa vise svijećnjaci, a ljudi koji sjede u svečanim ložama odjeveni u smokinge dočekuju ga ovacijama. A onda je ponovno otvorio oči.
– Spremni? – uzviknuo je i namrštio nos kako mu s njega ne bi spale tamne pilotske sunčane naočale.
Za razliku od gospođe Strobe, gospodin Madsen imao je malen, kratak, debeo nos, prepun crnih mitesera. Nijedno od dvadeset lica koja su ga gledala s uredno porazmještanih stolica nije se doimalo osobito spremnim. Ali nisu ni glasno prosvjedovali pa je gospodin Madsen odbrojavao kao da je riječ o lansiranju rakete.
– Četiri-tri-dva-jedan!
Zatim je zamahnuo svojim dirigentskim štapićem kao da je u najmanju ruku čarobni štapić i Orkestar škole Delgen počeo je svirati. Ne baš poput rakete, ako baš želimo biti posve precizni. Zvučali su više poput vlaka koji se počinje kretati pa puše, sopće i dahće. Kao i obično, udaraljkaška sekcija je počela svirati i prije nego je gospodin Madsen došao do broja jedan. Sad je čekao da se uključi ostatak orkestra. Prvo su počeli vrištati tromboni pa je onda francuski rog blejao u pogrešnom tonalitetu dok su dva klarineta svirala gotovo isti ton. Dvojica trubača, blizanci Truls i Trym Trane, kopala su nos. Svaki svoj. Konačno, Petra je uspjela da iz njezine tube izađe nekakav zvuk, a Per je s oklijevanjem udario po bas-bubnju.
– Ne. Ne! Ne! – zaustavio ih je gospodin Madsen, potpuno izgubivši nadu i mašući bespomoćno svojim štapićem.
Ali baš poput vlaka, ni Orkestar škole Delgen nije bilo lako zaustaviti, kad bi se već odvažili krenuti. A kad su se i pokušali zaustaviti, to je zvučalo kao da tona kuhinjskog pribora pada na pod. Pljas! Tres! Traaaaaaaaaas! Kada je konačno postalo tiho i prozori škole prestali vibrirati, gospodin Madsen skinuo je svoje pilotske naočale.
– Drage moje dame i draga moja gospodo – rekao je.
– Znate li vi koliko je još dana do Dana nezavisnosti?
Nitko mu nije odgovorio ni riječ. Gospodin Madsen je zastenjao.
– Pa nisam ni očekivao da znate s obzirom na to da ne znate ni koju mi točno pjesmu sviramo. Koja je to skladba, Trym? Trym je zastao s prstom u nosu i upitno pogledao prema bratu.
– Pa… Truls – rekao je gospodin Madsen. – Možeš li pomoći Trymu?
Truls se trubom češkao po leđima i zaškiljio prema glazbenom stalku koji je stajao pred njim.
– Ništa ne vidim po tim svojim notama. Izgleda kao da su malo pokisle… – pravdao se.
– Tako dakle – rekao je gospodin Madsen.
– Pa za Boga miloga, ovo je nacionalna himna!
Zar je moguće da ovdje nitko osim Lise ne zna čitati note? Ili makar odsvirati u tonalitetu?
Lisa se naježila iza svog klarineta jer je osjećala da svi gledaju u nju. A znala je što ti pogledi govore. Mogli su značiti samo jedno: ako gospodin Madsen kaže da je ona dobra, nitko od njih s njom više neće htjeti biti prijatelj.
– Ako se ne uvježbamo do Dana nezavisnosti, morat ćemo odustati od ideje o kampu za orkestar ovoga ljeta – rekao je gospodin Madsen.
– Ne želim biti predmet ismijavanja i sprdanja ispred desetak drugih dirigenata. Jasno?
Gospodin Madsen vidio je kako se lica pred njim počinju mijenjati. Ovo je za njih bio šok, to je svima bilo jasno. Konačno, on je toliko puno i tako pozitivno govorio o velikom natjecanju orkestara u Eidsvollu da je svoje veselje uspio prenijeti i na sve njih. Ali isto je tako želio da od prvog dana sve bude jasno. Nikolai Amadeus Madsen neće se zafrkavati uokolo i dirigirati nekom raštimanom i lošem paradnom orkestru. I zato, ako se ne dogodi neko čudo, u Eidsvollu se sigurno neće čuti ni jedan jedini udarac o triangl iz Orkestra škole Delgen.
Nažalost, s obzirom na to da štapić gospodina Madsena nije bio onaj čarobni, bilo je dosta teško vjerovati da će se dogoditi čudo.
– Krenimo ponovno ispočetka – rekao je gospodin Madsen s uzdahom, podižući svoj štapić. – Spremni?
Nisu bili. Oni jednostavno nisu bili spremni. Zapravo, svi su buljili u vrata garderobe koja su se nalazila točno iza leđa gospodina Madsena. Iznerviran, okrenuo se, ali nije nikoga vidio. Zatim se opet okrenuo prema orkestru i samo što nije počeo odbrojavati, kada mu je mozak dojavio da je ipak registrirao neku pojavu na vratima. Nešto sasvim nisko, gotovo u razini poda. Okrenuo se ponovno, skinuo svoje sunčane naočale i ugledao sitnog dječaka s crvenim šiškama.
– Što ti radiš ovdje? – pitao je gospodin Madsen kratko.
– Hm. Zar ne biste prvo trebali pitati tko sam ja? – rekao je Mrva, držeći staru, sa svih strana izudaranu trubu. – Ja sam Mrva. Znam svirati trubu. Želite čuti kako sviram?
– Ne! – odbrusio je gospodin Madsen.
– Samo malo… – rekao je Mrva, podižući trubu i namještajući usne kao za poljubac.
– Ne! Ne, ne i ne! – zaurlao je gospodin Madsen.
Sada je već bio jarko crven u licu i udarao se po bedru štapićem.
– Ja sam umjetnik! – urlikao je. – Organizirao sam parade za velike paradne orkestre na festivalu u Veneciji! I sada dirigiram školskim orkestrom u kojem sjede derišta bez sluha! I ne trebam čuti još jedno derište koje isto tako sigurno nema sluha!!! Razumiješ!? A sada izlazi van!
– Hmmm – rekao je Mrva. – To je zvučalo kao da ste u A-tonalitetu. Ja imam apsolutni sluh. Hajde provjerite svojom vilicom za ugađanje.
– Ti ne samo da si bez sluha nego si potpuno gluh – mucao je gospodin Madsen i iznerviran pljucao i tresao se. – Zatvori ta vrata za sobom i više se nikad ne vraćaj! Sigurno ne misliš da bi ijedan orkestar primio nekoga tako malenog da… da…
– Da nema dovoljno prostora ni za traku na strani hlača na njegovoj školskoj uniformi – rekao je Mrva i nastavio: – Tako niskom da bi se njegove medalje vukle po podu. Toliko malom malecnom da ne može vidjeti ni što stoji na glazbenom stalku. Čija bi kapa pala preko očiju…
Mrva se nevino smijao prema gospodinu Madsenu koji je jurio prema njemu dugačkim koracima.
– Toliko malenom da ne vidi ni kamo ide –nastavio je Mrva. – Pa bi se našao u ulici Aker dok bi ostatak orkestra paradirao Ulicom Karla Johana…
– Točno tako! – rekao je gospodin Madsen, uhvatio kvaku i tresnuo vrata ravno ispred Mrvina lica.
Zatim je odjurio do svog mjesta, na kojemu je stajao glazbeni stalak. Primijetio je kako se Truls i Trym zdušno cerekaju, prije nego je ponovno podignuo svoj štapić.
– Dakle – rekao je gospodin Madsen. – Vratimo se nacionalnoj himni.
Nova poglavlja ovog senzacionalnog dječjeg besteselera kojeg vam je omogućio Fokus čitajte ponedjeljkom i petkom u 19 sati u rubrici Mame.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati