Foto: 123rf

KUTIJE s igračkama kriju neke prilično nevjerojatne stvari. U mojoj kući kutija je krcata svim sitnim do srednje velikim igračkama, koje drugdje nemaju svoje mjesto i kojima je malo toga zajedničko. Zapravo, povezuje ih samo to što su šarene i što proizvode puno buke. Kojom god da se on odluči igrati, prvi i sasvim logičan potez je da prevrne cijelu kutiju i onda kopa po sadržaju da bi pronašao ono što mu treba. Naravno, usput proizvodi nevjerojatnu količinu buke. Nekad (imam teoriju da to radi s dozom ironije) jednostavno prevrne cijeli sadržaj na pod i sjedne u praznu kutiju.

Uglavnom, kao i većini roditelja, sasvim mi je prirodno da večer završim tako da skupljam igračke u kutiju. Istina, nekad ih pokupi i sam, ali često je to nešto što radimo tata ili ja. Skupljanje je naravno, puno tiša aktivnost nego raspršivanje. Tiša, i potpuno lišena mozga. Znalo mi se dogoditi da tjednima istu žličicu za kavu ili račun iz dućana skupim s poda i vratim u kutiju s igračkama.

Zato, svakih mjesec dana nastojim uključit mozak i barem dio gluposti koje nekako završe u kutiji s igračkama baciti ili staviti na neko drugo mjesto. Autić – kutija s igračkama. Kopča za kosu – nije za kutiju s igračkama. Metar – naravno, kutija s igračkama, pa s čim će dijete mjeriti? Tako to nekako ide.Večeras je jedna od tih večeri, i našla sam se pred nekim misterijima. Vjerojatno ih ima u svakoj kutiji s igračkama, ali ovo su moja tri.

1. Zašto omiljenim igračkama uvijek nedostaju dijelovi?

Drevna slagalica s prijevoznim sredstvima jedna je od onih stvari koje svakodnevno slažemo. Autobus nedostaje već mjesecima, što nas dovodi do uvijek istog razgovora iz dana u dan.

‘Mama, gdje je bus?’

‘Ne znam sine, izgubio se. Možda je iza kauča. Pitat ćemo tatu da pomakne kauč pa ćemo ga naći, može?’

‘Može, pita tatu. Tata pronađe bus. Iza kauča’

Istina je da smo već gledali iza kauča. Bus nije tamo. Ni ispod tepiha. Ni iza ormarića s cipelama. Zapravo, nema ga u cijelom stanu, tražim ga već dva mjeseca. Bus je ispario. Danas sam doživjela mali živčani slom kad sam skužila da nema ni vlaka. 

2. Zašto su ‘grizilice’ djeci zanimljive tek kad im više ne trebaju?

U našoj kutiji s igračkama ukupno je pet tih čudesa namijenjenih hlađenju desni i pomoći kod izbijanja zuba. Niti jedno nikad nije htio ni primirisati dok su mu izbijali zubi. Sad ih ne smijem ni taknuti, i bojim se pomisliti što bi se desilo da ih bacim. Da je budan, ne bi mi dao ni da ih slikam.

3. Zašto djeca ignoriraju lijepe, didaktičke igračke?

Kad smo kupili ta drvena, ekološkom bojom obojana čudesa zamišljala sam kako ćemo zajedno graditi tornjeve i zabavljati se. Istina je da se igra jedino drvenim kolicima na kojima su došla zapakirana i da se uzrujao svaki put kad sam krenula slagati nešto s ovim komadima.



‘Mama, ne, ne slagatiiiiii’

Nikad neću razumjeti u čemu je problem, a sad već i meni idu na živce jer ima hrpa tih zaobljenih dijelova koji se otkotrljaju posvuda pa ih je teže navečer skupiti. Život bi mi bio značajno bolji da mogu donijeti odluku i baciti ih u smeće. Ali uvijek mi bude žao – ipak su didaktičke..



Bonus biser

Kako je moguće da je ovaj 20-tak centimetara dug komad ukrasnih kuglica jedna od najpopularnijih igračaka u cijeloj kutiji još od Božića 2014. godine?

Izvor: BitiMama