Foto: Index, Privatne fotografije

U POLUMRAČNOM hodniku ispred vrata na kojima piše "Rodilište" netko od mojih troje smotanih pratitelja je pozvonio na zvono. Ja sam istovremeno sjela na klupu pored ulaza čekajući da prođe trud.

Nakon nekog vremena otvara vrata mlada medicinska sestra: "Izvolite?" "Mi smo došli roditi", kaže moja mama, pomalo veselo, pomalo histerično. "Tko je od vas troje točno došao roditi?", upita sestra sa smiješkom na licu. I tri para očiju okrenu se prema meni na klupi dajući odgovor. Pogleda me i četvrti par očiju. Ma znam, Muppet show, zamislite kako je tek meni. Pomogne sestra podići me s klupe, a ovim muppetovcima objasni da ostanu čekati pred ulaznim vratima i da će ih obavještavati o svemu s vremenom. Hodam tako još mračnijim hodnikom prema liječničkoj ordinaciji, čujem plač beba iz dječje sobe pored koje prolazim, a malo dalje vidim jednu trudnicu koja šeće hodnikom, zapravo se gega i grči istovremeno. U ordinaciji me dočekala mlada liječnica, sjedi za stolom, pogleda me na sekundu i kaže da legnem na stol iza nje. Stol je visok u razini moga pupka i taman da me na tom stolu čeka milijun nečega nema šanse da se popnem. Zamolim pomoć. "Pa zar se ne možete sami popeti? Kako ćete onda roditi?" Ma marš glupačo, mislim si, bez obzira jesi li ili nisi prošla trudove, nemaš pojma kako me ovo razvaljuje.

I odjednom osjetim nečiju ruku pod svojom rukom kako mi pomaže skinuti odjeću s mene i podići me na taj stol. Mlada sestra bila mi je u tom trenutku još draža. I opet krenu urnebesna pitanja: ime/prezime, adresa, stanovanja, s kim živim, tko je došao u pratnji sa mnom (ekipa za očevid)... Znam da su takve informacije potrebne, ali u onoj boli nemam razumijevanja za ta kretenska pitanja. "Pa zar vas tako jako boli, koliki su razmaci između trudova?" Nema razmaka, ovo odvaljuje kontinuirano. I tako pogled među moje raširene noge da doktorici do znanja stanje u centimetrima. "Otvoreni ste devet centimetara, idemo odmah u rađaonu". Devet cm!!! Vau!!!! Konačno brojevi rade za mene, ovo je 7/39, 6/45, bingo, jackpot! Devet centimetara možda i nije nešto inače, ali u ovom trenutku predstavlja vulkanski otvor! Iz pročitane literature znam da me od poroda dijeli još samo jedan centimetar, pa nije to strašno!

Nema kaj, ovo je zbilja stvarno, ja sam sada tu i ja sad moram roditi!

"Nemamo vremena za klistir. Kad ste zadnji puta jeli?" Hmmm, pa još sam oko ponoći išla u kuhinju malo sa žlicom zagrabiti onog gulaša, ali to im neću reći. Kad sam jela zadnji put? Jučer popodne, jučer, slažem. A jbg, que sera, sera, mislim si, vidjeli ste vi tu svašta. I tako me u roku nekoliko sekundi razodjenu i navuku na mene bolničku spavaćicu i odgegam se nekako do rađaone opet uz pomoć one mlade sestre. Uđem u neki sobičak, lijevo od vrata leži već jedna trudnica prikopčana na CTG uređaj, a jedva pola metra od njezinog kreveta čeka jedan prazan krevet. Valjda je ovo moj. Popnem se na jedvite jade, dobijem uputu leći na lijevi bok, a kao potpora desnoj nozi koja mora visjeti u zraku i doktorima dati pogled na okruženje, podignu neki nogar i objesim ja nekako tu nogu. Prikopčaju me na CTG, i sad se čuje i srce moje bebe, koje u kombinaciji sa otkucajima srca susjedne bebe i stenjanjem cimerice pored mene stvara poprilično jezovite zvukove. Nema kaj, ovo je zbilja stvarno, ja sam sada tu i ja sad moram roditi!

"Doktorica će vas obići kroz neko vrijeme, do tada pravilno dišite i ostanite ležati na lijevom boku. Znate pravilno disati, jeste li prošli tečaj?" Da prošla... Odgledala sve na videorekorderu!!! Možeš si misliti kako su me naučili disati! Gulaš je opet proradio, žedna sam, zapravo osjetila sam da su mi usta ispucala. Zamolim malo vode. "Ne smijete ništa piti, mogu vam samo malo namočene gaze staviti na usta". Nakon što sam dobila tu gazu, sestra mene i cimericu odijeli nekim zelenim paravanom i ode. Čujem samo bubnjanje CTG-a i uzdahe cimerice. Jel bih trebala nešto reći? Ma da, pa nisam došla na kavu, kao da je i njoj do priče. Trudovi dolaze svakih minutu, nemam vremena odmoriti se, ali ipak u toj boli moć percepcije je na vrhuncu. U tom sobičku, rađaoni manjoj od moje kuhinje, a direktno ispred mojih raširenih nogu nalazi se pisaći stol, zatrpan fasciklima, a na kraju te nepregledne gomile papira svoje mjesto je zauzela pisaća mašina. Pisaća mašina?! Ovo sam zadnji put vidjela prije par mjeseci, ali u Tehničkom muzeju.

Iznad stola nalazila se polica, a na njoj kutije sa sitnim potrošnim medicinskim materijalom. Par centimetara pogled ulijevo i kroz napola spuštenu, potrganu, prastaru roletu gore svjetla u pokojim kućama. Možda je neki ranoranilac skuhao kavu prije odlaska na posao ili neka noćna ptica radi već tko zna što. Život se paralelno odvija. Ljudi pod upaljenim svjetlima ne znaju da sam ja sad ovdje, da trebam roditi i da me boli. Bilo bi lijepo zamijeniti se s nekim od njih, popiti ranojutarnju kavu ili raditi tko zna što. U trenucima razmišljanja o svačemu i ničemu ulaze u rađaonu doktorica, babica i mlada sestra. Ponovno pogled među moje raširene noge i obavijeste me. "Sad ćemo vam probušiti vodenjak". Vidim da doktorica drži tanku polumetarsku iglu i, koliko god zastrašujući prizor bio, rezultirao je ugodom. Ubod igle nisam ni osjetila, a otjecanje tople vode bilo je najugodnije što sam u onoj silnoj boli mogla osjetiti. Sjetim se da su muppetovci pred vratima rađaone i da bi muppetovac koji mi je ovo skrivio trebao prisustvovati porodu.

Muž se ipak izvukao s poroda

Imamo potvrdu s tečaja da može biti prisutan unatoč tome što je mijenjao boje u licu i prije ulaska u rađaonu. "Ma gospođo, pa pogledajte oko sebe, vidite da ćete roditi u uredu i da je još jedna rodilja u ovom skučenom prostoru s vama. Da ste došli roditi za tri dana, onda biste rodili u novom, preuređenom rodilištu, baš smo u fazi preseljenja. Tata neka bude vani i mi ćemo mu sve reći kad bude trebalo". Pa da, znala sam, rekla sam mu, sto eura da će nešto iskrsnuti toga dana, nećeš ti u rađaonu! Ok, mogu li onda dobiti nešto protiv bolova? "Ma kakvi, nema vremena, vi samo što niste rodili". Ponovno ok, a zašto ste se onda opet uputile prema vratima ako ja samo što nisam rodila? Ne mogu ovo sama. CTG je ludio i nisam znala izluđuju li me više bolovi ili ti zvukovi i to što je ova kraj mene sad već počela glasnije jaukati ili to što se Muž izvukao od cjelokupne atmosfere, a kasnije će laprdati okolo da je on imao želju, ali je bio spriječen! Viša sila!

Samo da ovo prođe! Ne mogu više! Čujem glasove doktorice i babice s hodnika (ako sam dobro razabrala iz razgovora, u tijeku je bila razmjena nekog recepta za kolače. One to ozbiljno?). Zovem ih. Molim vas, neka netko dođe! I evo njih laganim korakom, nonšalantno, la vita e bella... Podignu i drugi nogar, objesim i drugu nogu, no na ovom nogaru nema držača za ruke, već samo podeblja matica! A što ću sad, jedna ruka na držaču, a drugom rukom, odnosno palcem i kažiprstom, prišarafljujem maticu. Mlada sestra i babica pod mojim nogama, doktorica pored mene, gleda u CTG. "Ovako mama, sad ćemo za par sekundi stisnuti najjače što možemo i pravilno disati. Oduvijek imate tako jake podočnjake?" Oprostite, nisam se stigla našminkati, nisam spremna ko hollywoodske mame. "Dakle idemo, stišćite!" Stišćem sestro, i ja želim istisnuti što prije. "Sad u idućem trudu morate tiskati bolje, pripremite se." I odjednom vidim da doktorica u rukama drži škare sa zakrivljenim vrhom, nalik onima za pedikuru, ali u XXXL veličini. Kud si krenula s time? Joj pa da, sad sam se sjetila naštrebanog, pa oni trudnice u većini slučajeva i razrežu malo dolje! A jebote! Gledam u CTG, čekam trud jer znam da to moraju napraviti u trudu, šta je tu je, da mogu pobjegla bih iz grada, ali ovo moramo dovršiti ovdje! I baš kad je doktorica htjela isprobati škare, kaže babica. "Ne, ne treba, ajde još jednom jako stisnuti da ne režemo!" (Hvala ti, od sad smo najbolje frendice).

Dok me doktorica držala za ruku, a u trbuhu se odvijala prava centrifuga, sjećam se da sam zažmirila, pokušala što jače stisnuti i odjednom mir. Nitko ne daje nikakve upute. Otvorim oči i vidim da babica drži nešto u rukama i dojavljuje mladoj sestri: "3260 grama, 50 centimetara dugačka, 10/10...". Dok tako zbunjeno i nijemo gledam što to one rade i koga drže, doktorica mi spiči ogromnu injekciju, da se maternica počne vraćati na svoje mjesto. Ja još uvijek ne znam što se dogodilo. "Mama Tomljanović, čestitamo! Kako ćete nazvati ovu zdravu i glasnu djevojčicu?" I odmah mi je stave na prsa. Nina. Zvat će se Nina. Opet zbunjena, meni uistinu nije jasno da sam rodila, pa ništa nisam osjetila, nikakvu bol, nikakav nosorog nije izašao iz mene, to uopće nije bio najbolniji dio. A posteljica? Sad će još trudovi da posteljicu izbacim iz sebe.

Još uvijek ne mogu vjerovati da sam postala mama prekrasne, zdrave djevojčice, da je fizički najbolnije iskustvo zapravo prošlo na najbolji mogući način, da počinje avantura zvana majčinstvo... Da bi sada zapravo tako godila pljuga

"Ma ne, gotovi ste, sve je vani što treba biti i sve je ok, kako je Nina izašla van tako smo i posteljicu povukli zajedno s njom njom. I bravo za prvorotkinju, bez igle i konca. A nije ni da smo ga imali (konca, hahahhaha)". Smiju se one, a bome je sad i meni smiješno. Gotova, kažete? Nekome sam gore stvarno draga!" Ninu ćemo sad uzeti da se malo odmorite i da je još pregledamo, a onda ćemo vam je donijeti". Tih par minuta što je bila na mojim prsima kao da je oduvijek bila tu sa tim svojim plavim očima i crnom kosom. Kao da sam je oduvijek čekala i da se oduvijek znamo. Bok mala, znači ti si me toliko udarala. Vidjet ćeš, biti će ti ludo i nezaboravno u obitelji punoj luđaka. Luđaci?! Moramo im reći!

"Bez brige, tata, baka i deda skaču od veselja po hodniku, rekli smo im sretnu vijest". Dok su odvozili Ninu, a mene, tj. moje raširene noge zalili kantom nečega s metra udaljenosti, jedino što sam mogla reći je: Hvala. Još uvijek ne mogu vjerovati da je sve ovo iza mene, da sam postala mama prekrasne, zdrave djevojčice, da je fizički najbolnije iskustvo zapravo prošlo na najbolji mogući način, da počinje avantura zvana majčinstvo... Da bi sada zapravo tako godila pljuga. Prebacili su me s kreveta na krevet i smjestili u polumračni hodnik. Na izlazu iz rađaone dobacila sam cimerici "Sretno". Pustili su Muža na sekundu u hodnik, uspio je samo nježno dodirnuti mi nogu. "Jesi dobro?" Ja jesam, ali ti si još bolje jer si se izvukao. Sestra je preko stakla dofurala Ninu muppetovcima da je vide. Urlala je iz svega glasa. Nikada do tada nisam vidjela takvu sreću na njihovim licima. Uz sreću, iza maminih zamagljenih naočala krenule su i suze. "Rekli su nam da sada odemo i da možemo doći popodne u posjetu" Idite, samo idite okupite ostatak ekipe, kumove i prijatelje i zvjerski se ponapijajte, i ja bi da mogu. Mi ćemo ležati ovdje. Za sada ne idemo nikuda.

Novu kolumnu Alete Tomljanović čitajte na Index Mamama idućeg utorka!