Screenshot: YouTube

IAKO su u sjećanju mnogih neka prošla vremena bila bolja, ni tad nisu tekli med i mlijeko. Naprotiv, nezadovoljni odnosom Komunističke partije mnogi su vraćali svoje partijske knjižice. U čemu je bio problem otkriva ovaj članak iz 1074. koji donosimo u suradnji s Yugopapirom.

Srpanj 1974: Mnogo se - osobito u posljednje vrijeme - govori kako je premalo radnika u Savezu komunista i nastoji se da ih bude više. Ali, još ih premalo dolazi, a među onima koji su u prvom polugodištu ove godine sami napustili Savez komunista bilo je blizu 50 posto neposrednih proizvođača. Zašto odlaze?

Odgovor smo potražili u nekoliko zagrebačkih tvornica, kod radnika koji su vratili knjižicu ili "pustili" da ih brišu s evidencije.

Više nema onog ideala ...

AGNEZA PROKUPAC, PKV radnica, tvornica čokolade, bombona i keksa "Josip Kraš":

"Ja sam pedeset i druge ušla u Savez komunista, imala sam onda 28 godina, i što ja znam, to se meni sviđalo kao organizacija. Ali, to se iz godine u godinu sve skupa jako mijenjalo i pokvarilo, više nema onog ideala, onog sistema komunističkog. Čovjek se razočara kad vidi što rade iz dana u dan. Ne mislim baš na tvornicu, nego općenito. Čisto mi je bilo krivo što to sve skupa nije tako kao što se dokazuje. Programi, to da, ali se ne provode.

Ja sam se prijavila prije jedno šest-sedam godina da bi mi dali da završim neku kvalifikaciju, ali nisu me dali u školu. Onda sam mislila, javit ću se za partijsku školu, da bi mi barem dozvolili da to završim. Nisu mi dali uvjete za to, nisu mi dali smjenu da mijenjam. Molila sam šefa, ali, kaže, jedino možeš na manju plaću, a kako ću to s dvoje djece, udovica sam! Već sam se tu razočarala.

Ali dobro, valjda sam takve sreće. A onda poslije, to što sam slušala na televiziji i u novinama čitala, mislim na onaj preokret i sve skupa. Što su radili ti komunisti, zgadilo mi se, da vam pravo velim. Tko voli tu organizaciju, to je lijepa stvar da se provodi, ali nekako se to malo provodi, još uvijek."

On to nije mogao razumjeti...

DESANKA JURKOVIĆ, PKV radnica, pogon čokolade "Josip Kraš":

"Ja mnogo držim do partije, iz takve sam porodice u kojoj su skoro svi izgubili živote za tu stvar. A što sam otišla, to nema s politikom veze. Udala sam se, na sastanke nisam mogla dolaziti, muž to nije mogao razumjeti, a bilo je tu i dijete, i tako. Mislila sam što meni vrijedi da sam član na papiru kad se nisam mogla primiti neke aktivnosti. Bolje da sam se isključila, nego da jesam na papiru, plaćam članarinu, a praktički nisam. Ja sam to shvatila ozbiljno, a, eto, nisam mogla. Ali ako i nisam član, ja to možda bolje gledam nego drugi. Ja sam komunist u duši."

Zar tako razgovaraju komunisti?

GRGA KELEMEN, VKV pekar, pogon keksa "Josip Kraš":

"Ja ću vam odmah na početku reći, iako nisam više član, ja se promijenio nisam. Partija je jako dobar put stvorila, ne može bolje, samo u toj su partiji i oni ljudi koji nisu pravi komunisti. Ne kažem, ima i mnogo onih pravih, ali još i danas ima takvih ljudi, bez obzira na to što se partija očistila od birokrata i tako dalje, ali zadržao se dio koji vuče na svoju stranu. Mene je, na primjer, najviše razočarala familijarnost u jednoj tvornici, ono "ja ću tebi, ti meni". Mene je to smetalo, bilo je tog namještanja radnog mjesta, stanova, a radnik je najmanje dobio.

Kad sam izlazio iz partije, moj sekretar me iskreno pitao jel' ja to zbog toga što sam nezadovoljan jer su one, znate koje, smijenili.

Ne. Nikad nisam pravio razlike između Hrvata, Slovenaca, Srba. Meni je smetao taj nekomunistički odnos među ljudima. Ja sam jednom rekao na radničkom savjetu tako i tako, podržao sam radnike. Onda me poslije sačekao rukovodilac, taj je otišao od nas, kaže, pa što nisi bio uz nas, pa znaš da bi mogao mjesto izgubiti. Pa razgovaraju li tako komunisti, ako vidim da netko krade, morao bih šutjeti? Ja moram reći da jest danas drugačije, da ide nabolje, ali, vidjet ćemo još kako će to dalje ići."

Vidim da direktno laže...

NIKOLA BADOVINAC, VKV konditor, pogon keksa "Josip Kraš":

"Ja sam bio član od 1957. godine, a napustio sam Savez 1972. godine, i to zato što su prilično visoke članarine. Radio sam samo ja, tu je dijete, plus krediti, a onda još odvojiti šest-sedam hiljada, to je meni bilo previše. A s druge strane, ovi ljudi koji su radili u komitetu, profesionalno i koji su radili za svoju karijeru, eto vam sad primjer Duška Suića - s njim sam bio zajedno u omladini. Pa sam rekao zašto? Eto, na primjer, netko ne dođe na sastanak, a poslije raspravljaju zašto. Vidim da on direktno laže. Kakva je to komunistička organizacija koja se zasniva na laži. Nitko nije bio samokritičan, a, osim toga, tu su kod nas primali prije zbrda-zdola, samo da bude veća organizacija."

Trinaestu plaću dijele, a radnik?

IVAN KRALJ, KV strojobravar, glodač, tvornica željezničkih vozila "Janko Gredelj":

"Bio sam član od šezdeset prve godine. Dobrovoljno sam ušao, ali vidio sam situaciju kako se odvija, nikad se ne prijeđe s riječi na djelo. Izašao sam negdje sedamdeset druge na sedamdeset treću godinu. Meni je onda konkretno najviše smetalo baš tada kada su sva poduzeća manje-više bila nelikvidna, da pred Novu godinu Republičko izvršno vijeće dijeli, trinaestu plaću. A iza Nove godine radnik se tjerao na 80 posto plaće. Dobro, ne kod nas, ali skoro je bila takva situacija. Pa sam mislio, nema smisla da ja plaćam skoro 5000 mjesečno članarinu pa da će oni gore viškove dijeliti. To je sve."

Godinu dana nismo se ni sastali

VIKTOR PAJTAK, KV radnik, sada službenik u upravi "Janka Gredelja":

"Još prije 21. sjednice to je bilo kad sam vidio da to ne štima. To vam je bilo teško, ni sastali se nismo godinu dana, nije se znalo tko kome pripada, kojoj organizaciji. I onda sam odustao, prestao sam plaćati članarinu i tako, zapravo, izašao. Bio sam član partije skoro 17 godina, aktivan omladinac od četrdeset osme, na akcije išao. Sad gledam da vidim kako će se to dalje razvijati. Da, imate pravo, krenulo je stvarno, to je takva aktivnost i klima koja me podsjeća na ono razdoblje iza rata i trebalo bi da je tako stalno...

A što se mene tiče, prisustvujem sastancima jer su otvoreni, dajem prijedloge, oni se uzimaju u obzir, ja dajem svoj doprinos kao i da jesam član partije."

Ako zaškripi, pomognem i pomoći ću

ĐURO JERLEKOVIĆ, KV vodoinstalater, pogon održavanja "Janko Gredelj":

"Ja sam bio član osam godina. A što sam otišao? Ja ne volim direktivu i ne volim kad jedno pripovijedamo, a drugo radimo, to se meni ne sviđa. Dobro, ne možemo sve ostvariti odmah, ni čovjeku ne ide baš sve po planu što zacrta. Ali, bilo je to jednom prilikom, bila je neka direktiva od viših rukovodilaca, i mene je to zapeklo. Znam, možda ja nisam ispravan, možda ne razmišljam dobro, ali ako nešto ne valja, onda se pozove čovjek da se porazgovara, da se vidi. Kazao čovjek, možda, nešto i u neznanju, pa ga onda pilili, onako, ništa otvoreno, a sve se to skupilo da je morao napustiti radnu organizaciju. Ne, nije to bilo kod nas, ali kroz moj radni period, kroz život vidio sam dosta. E, pa onda najbolje da šutiš i radiš svoj posao. Ali nije to ako sam ja predao knjižicu da sam ja skrenuo s linije, ako zaškripi, pomognem i pomoći ću."

Ah, ta članarina...

ANTUN VRAGOVIĆ, KV varilac, Tvornica ulja Zagreb:

"Primljen sam u partiju negdje šezdeset devete i bio sam član dvije godine, a onda sam izašao iz partije, i to isključivo zbog članarine. Plaćao sam negdje 3500 do 4000 dinara, i meni je to bilo previše. Ja sam to otvoreno rekao na sastanku naše organizacije. Čujte, bio sam u to vrijeme podstanar, pa sam plaćao alimentaciju i još nešto više za djecu, i meni je bilo teško izlaziti na kraj. A inače, bio sam aktivan i na seminar su me slali. Baš sam na tom seminaru pitao predavača kuda ide ta članarina, pa mi ni on nije znao reći, sve nešto čovjek vrda. Što se same organizacije tiče, tu nisam imao zamjerke."

Osam godina bio sam član

BRANKO ŠIMUNJAK, referent transporta, Tvornica ulja Zagreb:

"Osam godina bio sam član, a izašao sam 1971. godine. U to sam vrijeme krenuo u školu, pa je onda i žena počela ići u školu, trebalo je njoj pomoći i plaćati školarinu 45.000, tako da mi je bilo teško zadovoljiti obaveze, a i članarina mi je, uza sve te troškove, onda bila visoka. 5000 sam plaćao. Inače sam nastojao da budem aktivan, prisustvujem sastancima, samo, eto, onda se to sve nekako skupilo, i nisam više mogao. Sada razmišljam da se ponovo vratim u partiju kada sam sanirao stanje. Baš sam već rekao drugovima da mi je želja da se vratim."

To su bile klape...

ANTUN MILIČIĆ, VKV stereotiper, NIŠP "Vjesnik":

"Ja sam istupio iz Saveza komunista, to je bilo 1970. godine, zato što nije valjalo u našoj osnovnoj organizaciji. Tu je bilo ljudi koji su bili svakakvi samo ne komunisti, koji su sjedili na dvije stolice. Ja sam to otvoreno rekao, probao sam da se raščisti. Pokušao sam sa svih strana, obratio sam se sekretaru da sazove sastanak, da se raščistimo, da se zna na čemu smo. Oni su to obećavali, ali nikada ja nisam uspio to doživjeti. Tu su onda počeli pritisci i na osobnom dohotku sam osjetio reakciju. Sad se mnogo toga promijenilo i krenulo je. E, da je onda bilo kao sada, onda bih ja njih udesio, rekao bih: ti si to i to. Ali onda to niste mogli, to su bile klape. Srce me boli zbog toga, nisam ja zaslužio da sam sebe kažnjavam da izađem iz partije, ali se nije moglo. A sad, kako da se vratim, tko zna što bi rekli zašto ja to. Ja sam sada izvan partije, ali sam aktivan i dalje i u radničkom savjetu i u komisiji za obrazovanje kadrova."

Samo radi obitelji

SLAVKO OZIMEC, VKV grafičar, NIŠP "Vjesnik":

"Dvanaest sam godina bio član, a što sam prestao biti, to je jedino iz obiteljskih razloga. Razveo sam se, imao sam dvoje djece, trebalo ih je spremati za školu, brinuti se. Prije sam bio aktivan i omladinski rukovodilac. Bilo mi je i prije teško, a onda sam prestao dolaziti na sastanke. Ako čovjek u nešto uđe, saživi se s tim, onda treba da radi. Međutim, ocijenio sam da ne mogu udovoljiti obvezama."

Mogu ja i inače biti komunist

MIJO TISAK, ekonomski tehničar (i KV kemijski radnik), tvornica farmaceutskih i kemijskih proizvoda "Pliva":

"Ja sam bio član 10 godina, a istupio sam u veljači 1971. godine. Znam da mnogi navode članarinu kao razlog, a zapravo je neki drugi, ali kod mene je to stvarno bilo. Školovao sam dvoje djece i bilo mi je teško već i ranije. Kad sam ja to tako i napisao zašto odlazim, onda su drugovi rekli da će mi pomoći, da bih mogao od sindikata dobiti pomoć da platim zaostatke, ali mene je to bilo sram. A vrtjelo mi se po glavi: pa što, mogu ja i inače biti komunist i ja sam stvarno ostao aktivan."

Treba stručnjaku, ali i radniku

ĐURO POPOVIĆ, VKV monter, tvornica "Rade Končar":

"U partiji sam bio od pedeset i pete do sedamdesete godine i ja bih rekao, to je za mene bio jedan period velike nade. Međutim, ja sam dosta dugo radio vani, na terenu i onda, s vremenom, opada i aktivnost i informiranost. Nekoliko mi je stvari osobito smetalo sve više. U prvom redu, stambena problematika. Dobro, shvaćam da su nam stručnjaci potrebni, da bez njih ne možemo, ali ne možemo ni bez onog direktnog radnika, a on je tu zapostavljen.

Direktni radnik napušta članstvo zbog te zapostavljenosti, pa i ja sam ga osobno napustio jer goruće probleme ne rješavamo. Smatrao sam da ja ne mogu ništa više pridonijeti. Zasmetala me nebriga uopće. Kad sam dao ostavku na članstvo, sekretar me tek onako u prolazu, na hodniku, pita zašto ti to, Popoviću. A nitko da razgovara ozbiljno s tim radnicima što su otišli iz partije. Kod nas se popovi bore za svakog vjernika, a mi, kao da nam nije stalo."

Ni pozdrava, ni odgovora ...

IVAN MAŽIĆ, VKV elektromonter, "Rade Končar":

"Tu nebrigu i zapostavljenost člana Saveza komunista osjetio sam i ja i mislim da nam je to velika greška. Bio sam tri godine izvan zemlje, niti me tko što pitao niti me informirao, ni list naš nisam dobivao. Odem u našu ambasadu u Indiji, tražim da mi netko objasni što se to kod nas dešava - to je bilo ono doba oko 21. sjednice. Hoću kao komunist da znam i da mi kao komunistu kažu. Ništa, ni pozdrava. A to čovjeka zaboli, čini vam se sitnica, ali nije. To se nekako nagomila u čovjeku. Onda, tu kad sam se vratio. Ja sam godine dao tom "Končaru", od njega nisam ništa dobio ni tražio. Prvi put tražio sam zajam da uredim za stan, ali ni tu nisam dobio što sam tražio. Tako se svega toga nakupilo i ja sam izašao iz partije 1973. godine. Nitko me nije pitao zašto istupam, što me pogodilo, što mi to smeta? Valjda nije ni važno."

Radnika držiš u šaci, a drugi?

BOGDAN ŽIGIĆ, VKV mehaničar, "Rade Končar":

"Od četrdeset treće sam skojevac, od četrdeset osme komunist, od partije, od ovog društva očekivao sam više nego od očiju svojih. Školovalo me ovo društvo, i ja sam mu zahvalan za to, ali, brate, ja mislim da smo negdje od pedeset druge, pedeset treće godine počeli nekako da se razilazimo, da svak na svoju stranu vuče.

Za mene je bilo presudno razdoblje nacionalizma. Nikad ja gledao nisam tko je tko, ali mene je to onda toliko pogodilo da nisam mogao živjeti. Ja sam rekao na sastancima o tome, ali onda se ništa nije poduzelo i tako sam ja istupio iz partije.

A onda poslije. Rukovodioci uopće premalo idu među ljude, trebalo je da objasne, da nam dolje kažu to je bilo tako i tako, to je zbog toga i zbog toga. Poslije rata su iz sindikata, komiteta dolazili stalno među radnike, a sada je loše što malo dolaze. Ima još toga: eto, radniku se, na primjer, odmah odbija od plaće svako zakašnjenje, a činovnika vidim, kad idem iz noćne smjene, tek je na remizi u sedam sati. Radnike da držiš u šaci, a drugi da idu kako hoće, to smeta."

Vratio bih se, ali...

ZVONKO VUKOV, VKV bravar, montaža postrojenja "Rade Končar":

"Ja imam više od 20 godina partijskog staža, a zahvalio sam se u eri eskalacije nacionalizma. Kod nas, konkretno u tvornici, te pojave nisu bile baš izrazite, ali mislim da se nije tada ustajalo dovoljno protiv te politike. Ja se nisam mogao boriti i tako sam se povukao. Dosta se toga promijenilo odonda, to je istina, ali znate, i vi u novinama dosta pišete, ali se manje radi. Brže bi se moralo rješavati o pitanjima radnika. Što da ja, na primjer, kao komunist odgovorim kad me moj drug radnik pita zašto ova poskupljenja, dokle će tako? Što da mu kažem? Vrijeme je da se konkretno počne raditi, da se kaže poimenice ti i ti, zašto to nisi proveo. Kao što ćeš reći meni, reci to i onom drugom. Ponekad razmišljam o povratku u SK, ali ne znam... Kako to da objasnim - reći će karijerist ili takvo što. Ali da se razumijemo, ja sam komunist po uvjerenju i na radu i ostao sam i dalje.

Pitali smo drugaricu Milku Planinc (CK SKH): Što im poručujete?

"Prije svega mislim da bi trebalo na neke stvari gledati realnije, onako kakve su u životu. Uvijek će se naći netko - kao, eto, drugarica Desanka Jurković ili drug Ozimec - tko će, makar kako bio za program partije, doći u situaciju da iz obiteljskih razloga više ne može izvršavati svoje partijske obaveze. I što je čovjek odgovorniji to će lakše doći do odluke da radije ne bude član organizacije nego da bude samo član, a da ne može raditi ono što iz toga proizlazi. Mislim da iz toga ne treba praviti velike političke probleme.

Drugo je, međutim, pitanje ako se iz Saveza komunista izlazi iz političkih razloga. Kroza sve ove vaše razgovore s radnicima mene ohrabruje to što ni jedan od njih - iako su izašli iz Saveza komunista - nije doveo u pitanje program Saveza komunista, što većina njih naglašava da se u Savezu komunista stvari mijenjaju nabolje, da dobar dio njih naglašava kako osjećaju da im je mjesto tu, a jedan dio govori o tome da se - bez obzira na to što formalno nisu članovi Saveza - praktički tako ponašaju, da rade. To je, mislim, glavno za političku ocjenu, i to je dobro.

U Savezu komunista su živi ljudi ...

Ali, isto bi tako valjalo imati u vidu da je taj Savez komunista sastavljen od živih ljudi, ovakvih kakvi su. Normalno je da kod ljudi postoji i idealizam. Sjećam se sebe kad sam bila jako mlada, dvadeset godina, kad sam mislila da je samim time što smo pobijedili u ratu ostvaren ne samo socijalizam - komunizam je već bio u mojoj glavi kao osvojena stvar.

To je taj mladalački idealizam koji je pozitivan, jer čovjeku omogućava da može učiniti sve i da mu ništa nije teško. I razumljiv je.

Drugo je, međutim, ako netko dugo ostaje na tome, pa se onda to pretvara u iluzije koje demoraliziraju. To nije dobro. Ovaj je mladalački idealizam dobar, nosi te i sve ti je lako napraviti. Ali, ako te dovede do demoralizacije - čovjek se ne osjeća ugodno, ostaje obeshrabren - onda ne pomaže stvari. U Savezu komunista ima mnogo slabosti. Bilo ih je više, mnoge smo uklonili, ali ih još ima i još će ih biti. Sastavljen je od živih ljudi. Što je tu sada važno? Važno je stalno boriti se da ono što smo utvrdili programom, ono u čemu se svi slažemo, da to upornom inicijativom i akcijom provodimo u život.

A veliki je jaz između toga programa i onoga kako se i dok se on u praksi realizira. Ako bude demoralizacije zato što to ne ide odjednom ili što svi ljudi nisu idealni onako kako bismo mi željeli, onda će nestajati boraca koji će stvari mijenjati. Bitno je da u svakoj konkretnoj sredini bude dovoljno onih snaga u Savezu komunista koje će osiguravati kretanje prema tom programu. Da to prevladava, da ono što je u Savezu komunista borbeno, pošteno, što ima jedan odnos prema programu i odgovornost za izgradnju socijalizma - da to prevladava.

Gdje ćeš se onda boriti?

Uvijek će biti i onih koji nisu to - drug Kelemen spomenuo je kako se partija dosta očistila od birokrata i ovih drugih, ja bih čak rekla nije se još sasvim očistila. I dobro je dok prevladava ono što će i dalje osiguravati da otpada ono što ne valja i da dolaze drugi koji će stvar ponijeti.

U tom smislu treba skidati iluzije koje demoraliziraju. Stvari ne idu same po sebi, niti su ljudi sami po sebi ono što bi trebali biti. Onakvi su kao što jesu. Najbolji treba da ulaze u Savez komunista, ali samim time to ne znači da su svi idealno čisti, idealno sposobni za provođenje ovih zadataka. Život je takav, važno je da ne posustajemo u akciji, da uporno, uporno idemo dalje. To što stvari teško idu nije razlog da se bježi s fronta.

Neki su drugovi - Pajtak, Miličić, Popović, a provlači se to i kod drugih - rekli da su izašli iz Saveza komunista zato što su stvari u njihovim organizacijama bile loše. I međuljudski odnosi i drugo. I, vjerojatno, to stoji. Još ima takvih organizacija. Je li to razlog da se bježi iz Saveza komunista? Gdje ćeš se onda boriti da se to izmijeni?

Ja znam - ima jako složenih situacija, jako teških pogrešaka u nekim sredinama u partijskoj organizaciji. Još to nije razlog za obeshrabrenje, za bježanje s fronta. Obrnuto, to je poziv onima koji žele bolje i spremni su da se aktiviraju.

Drug Ivan Mažić - a slično i drug Popović - ovdje je naveo kako ga nitko i nije pitao zašto odlazi... To je taj problem da se negdje članovi Saveza komunista međusobno ponašaju kao da nisu drugovi, i to veoma bliski drugovi. I da bi onda onog njegova druga u toj osnovnoj organizacija trebalo da zaboli, da se upita zašto netko odlazi, što je to?

Ne može mu biti svejedno - bez obzira na to kako ovaj rezonira - ne smije mu biti svejedno da netko, tko se smatra poštenim radnikom, izlazi iz Saveza komunista. A to je opet ono pitanje odnosa. Ali takvih situacija ima - još to nije razlog da se iz Saveza komunista bježi, nego je razlog da se borimo da se stvari izmijene, da budu - da tako kažem - drugarskiji odnosi nego što su sada.

Mnogi drugovi i drugarice govore ovdje o razočaranjima u samoj njihovoj konkretnoj sredini. Ja bih im rekla da Savez komunista ima program koji nije mala stvar. Velika je stvar imati program i nije bilo jednostavno ni doći do takvog revolucionarnoga programa kakav ima Savez komunista sada.

Ali, koliko će se to ostvariti u životu, ovisi točno o toj akciji u konkretnoj sredini. I sada - između tog programa i situacije u konkretnoj sredini može biti velikih razlika. Ali, to opet nije razlog za bježanje s fronta. Dakle, onaj tko želi više - a ja vidim da su mnogi od tih drugova ostali ili članovi organa upravljanja ili članovi nekih komisija i da rade - ali onaj tko želi više i osjeća da može više, taj, naravno, može više u jednoj organizaciji koja je ovako organizirana na principu unutrašnje discipline članstva, kao što je to Savez komunista.

Dosta se u ovim vašim razgovorima spominje članarina. Rekla bih da je relativno visoka, ali treba znati da partija od toga financira svu svoju aktivnost. Znam da smo već učinili značajne promjene u prilog smanjivanja članarine za drugove i drugarice s najnižim primanjima. Ne znam da li je realno - trebalo bi možda vidjeti - i je li tu moguće još nešto učiniti.

Dade se provjeriti tko je član iz karijerizma

Neki kažu, drug Vukov, a na neki način i drug Miličić - ja bih se sada vratio, ali se bojim da me ne optuže za karijerizam. Ljudi se mjere po tome kakvi su u akciji. Neki spominju čak kao razlog što su pobjegli iz Saveza komunista to što u njemu ima i karijerista, i ovakvih i onakvih...

Svi ističu, a ja bih to samo ponovila, da je Savez komunista sada u takvoj akciji da se kroz tu akciju dade provjeriti tko je član iz karijerizma, a tko radi obaveza što stoje pred Savezom komunista. Dade se to lakše sada provjeriti nego u situaciji kad je postojalo mrtvilo, pasivnost, nerad ili nedovoljna odgovornost Saveza komunista za konkretne situacije. Isto se tako i kroz akcije provjerava tko se vraća u Savez komunista i zašto. I ne treba da ih to opterećuje.

Čini mi se - i to još spada u poruku - da u cjelini u Savezu komunista malo predugo o njegovoj strukturi, o problemu radnika u Partiji govorimo unutar partije. Krajnje je vrijeme da tu temu načnemo i da o tome počnemo razgovarati s radnicima. Naravno, ne izolirano i ne samo o toj temi, nego zajedno s akcijom i zadacima Saveza komunista. Tu ćemo naići prava rješenja, a ne kad samo u partijskom krugu vodimo velike razgovore o tome zašto radnici odlaze, zašto ne dolaze itd.

Kad s radnicima raspravljamo o tome što nam je program u konkretnoj sredini, iz toga valja da izađe tko će biti taj tko je najspremniji da na tome radi, da organizira, da to vodi, tko je najspremniji da se osobno na tome angažira i da kao rezultat toga mora doći veći broj radnika u partiju.

Mislim da radnici neće doći samo na generalni poziv i ocjenu da se u Savezu komunista mnogo toga promijenilo. Koliko će oni dolaziti i hoće li dolaziti u Savez komunista, ovisi ne samo o tome je li program ispravan, nego i o tome da li smo dovoljno uporni u akciji, da li radimo ono što govorimo.

Pripremile: Vesna Blüml i Melita Singer (VUS, 1974.)