Foto: 123rf

IAKO ne postoje istraživanja na tu temu, postoje ljudi koji iz mrklog mraka crpe neku posebnu energiju.

Jedna od njih je i Angie Fifer, stručna članica izvršnog odbora Association for Applied Sport Psychology iz Philadelphije, koja se i sama pitala pitanje iz naslova, a temu je otvorila na portalu Runners Word.

Njeno trkačko iskustvo dosad ju je naučilo mnogočemu, ali se i sama iznenadila kad je odradila jednu dionicu u 2 sata ujutro.

"Kad trčite noću doista nema puno toga što bi vam moglo odvratiti pogled od staze pa kad malo bolje obratite pozornost na samoga sebe, shvatite se da ste odjednom slobodniji i nekako je lakše spontano podići tempo. Tu pomažu i prazne ulice u kojima odzvanjate samo vi što još bolje potiče oslobađanje skrivene unutarnje brzine. Nitko vas ne gleda, nema nikoga tko vam smeta ili vam dobacuje, jednostavno ste sami sa sobom i svojim umom", opisala je svoje iskustvo u kojem se jako začudila tom novom naletu energije kojeg je osjetila dok je trčala po mrklom mraku.

To su doduše samo njena zapažanja i njeno osobno iskustvo, što nitko dosad nije pokušao znanstveno dokazati. Odnosno, nitko još uvijek nije pokušao dovesti u vezu mrak i brzinu kojom trčimo, čak i nakon što su mnogi drugi, osim nje, i sami primijetili da noću doista imaju više elana pa trče brže nego po danu.

Istraživači su shvatili da se i biciklisti malo više trude voziti brže kad ne vide baš dobro gdje voze, međutim, osim što su biciklisti sami priznali da su u mraku malo više zapeli, pokazalo se da na kraju nije bilo nikakve razlike u brzini otkucaja srca pa ni tempa njihove vožnje.

Završnu riječ ovoj temi dao je i glavni trener Brooks Beasts Track Cluba iz Seattlea, koji pak naglašava da noćni trening ima niz prednosti, ali ako baš želite trčati po mrklom mraku, neka to bude onih dana kada ćete htjeti trčati sporije, a ne brže.

Iz sigurnosnih razloga i većeg užitka u neometanom trčanju.