Foto: Promo

PRIJE desetak dana objavljena je revolucionarna knjiga o odgoju djece, Danski odgoj djece. Prva naklada rasprodana je u rekordnom roku, mi smo uspjeli doći do izvrsnog intervjua s autoricama u kojem dodatno pojašnjavaju što stoji iza ovog fenomena.

Danska kontinuirano kotira vrlo visoko na svim međunarodnim istraživanjima o sreći (odraslih i djece). Što biste rekli, zašto je tako? Jesu li mjerenja objektivna ili Danci možda nisu skloni toliko se žaliti i kukati kao Britanci, Amerikanci ili Poljaci?

Danci se više od 40 godina zaredom nalaze pri vrhovima ljestvica najsretnijih ljudi na svijetu jer su pronašli način kako da nauče svoje građane da si osiguraju općenito više dobrobiti, odnosno postignu veće životno zadovoljstvo sveg stanovništva. Rano zasiju sjeme kako bi njihova djeca odrasla u sretnije i otpornije odrasle ljude. A i manje se žale, mada to nije glavni razlog.

Kako ste došli na ideju da napišete knjigu Danski odgoj djece? Je li vas nadahnuo neki poseban događaj ili osoba?

Odgajajući djecu sa suprugom Dancem, zamijetila sam da radije posežem za spontanim savjetima svojih danskih prijatelja i poznanika nego onima iz gomile knjiga o odgoju djece koje sam pročitala. Jednog dana dok sam slušala supruga kako mijenja način izražavanja naše kćeri o nečemu što je straši, čega se boji (što će promijeniti način na koji ona to doživljava za cijeli život), shvatila sam da bi moglo postojati nešto što se može nazvati danskim načinom odgoja djece. Nazvala sam Iben, koja je u Danskoj priznati stručnjak, psihoterapeutkinja s područja roditeljstva, i zajedno smo postavile pitanje “postoji li danski način odgoja djece?” O tome nije bilo nikakve literature jer je toliko čvrsto utkano u dansku kulturu da to Dancima iz njihova kuta gledanja nije jasno vidljivo. Obje smo mnogo istraživale i naposljetku zajedno postavile temelje iznimno učinkovite filozofije roditeljstva.

Pa, kako biste opisali danski roditeljski pristup, odnosno danski način odgoja djece? Je li na bilo koji način sličan onome što Paula Druckman opisuje u svojoj popularnoj (uglavnom u inozemstvu) knjizi o odgoju djece u Francuskoj naslovljenoj Francuska djeca ne bacaju hranu? Jeste li pročitale tu knjigu i je li vam se svidjela?

Iskreno, knjigu još nismo pročitale pa je ne možemo komentirati. Ali naručile smo je i namjeravamo je pročitati jer često nam postavljaju to pitanje. Ono što možemo reći je da se danska i francuska filozofija roditeljstva uvelike razlikuju. Obje imamo mnogo prijatelja (Francuza, drugih i miješanih nacionalnosti) koji žive i odgajaju djecu u Francuskoj i obje ondje provodimo dosta vremena. Inače, suprug danske kraljice je Francuz, pa Dancima francuska kultura, društvene norme i ponašanje nisu posve strani. Ne možemo tvrditi da je jedan roditeljski pristup bolji od drugog, ali očito je da te dvije zemlje vrlo različito rangiraju na ljestvicama sreće. Danska se postojano godinu za godinom nalazi pri samim vrhovima svih ljestvica država na svijetu, a Francuska znatno niže. Ove godine Francuska je zauzela 29. mjesto iza Omana, Meksika i SAD-a, što je četiri mjesta niže nego prošle godine. Francuska djeca možda ne bacaju hranu, ali jesu li, gledajući dugoročno, sretnija?



U svojoj knjizi spominjete nekoliko vrednota kojima se povode roditelji u odgoju sretne djece – jednakost, timski rad i suradnja, empatija, odnosno suosjećanje neke su od njih. Čini se da bi roditeljima samima bilo teško usaditi te vrednote svojoj djeci te da je ono što Dansku čini sretnom zemljom zajednički pristup – naime, škole i ustanove djeci usađuju iste vrednote kojima ih uče i u obitelji. Slažete li se?

Sve što smo spomenule u knjizi usmjereno je razvoju mentalnog sklopa koji mogu imati svi ako ga žele i rade na tome – u školi, kod kuće, s prijateljima, obitelji i odgajateljima. U tome su ključni empatija, odnosno suosjećanje i pouzdanje, a ne individualizam i želja za zvjezdanim statusom. Sve polazi od toga. Danci su iznimno suosjećajan narod i vrlo su uspješni u usađivanju unutarnjeg poriva svojoj djeci, i to poštovanjem zone proksimalnog razvoja a ne pretjeranim usredotočivanjem na vanjska mjerila uspjeha. A tu je, dakako, i danski hygge – opušteno provođenje vremena u ugodnom obiteljskom okružju!



Po čemu se danske škole (ponajprije osnovnoškolski i predškolski odgojno-obrazovni programi počevši od jaslica) razlikuju od onih u drugim zemljama?

Razlikuju se po tome što se jako temelje na igri i aktivno uče djecu empatiji. Već u predškolskom sustavu postoje programi koji djecu uče suosjećanju. Danci žele da njihova djeca ponajprije budu djeca i da se igraju zajedno što duže mogu. Vrlo zanimljivo, spominjete koliko je igra važna u dječjim životima – obična slobodna nestrukturirana igra koja nije usmjerena na obrazovanje ni na postizanje bilo koje vrste uspjeha, jednostavno provođenje vremena u ugodnom okružju radeći zabavne stvari. Kako su Danci došli do toga da je to najbolja tehnika odgoja sretne djece? Ta se ideja pojavljuje i u Druckmaničinoj knjizi, a suprotna je američkom načinu odgoja usmjerenom na ciljeve. Igra u Danskoj ima velik značaj od 1871. kad je utvrđeno da igra ima ključnu ulogu u obrazovanju djece. Od tog trenutka igra je Danskoj važan čimbenik dječjeg obrazovanja. Ono što mene, kao Amerikanku, zanima je ima li drastično smanjenje sati ostavljenih djeci za slobodnu igru u Americi ikakve veze s tim što je ona... slobodna, u smislu da je besplatna. Ona nikome ne donosi zaradu. Gotovo ju se doživljava ljenčarenjem, gubljenjem vremena. U SAD-u postoji velik pritisak na roditelje da “upišu” djecu u gomilu aktivnosti koje donose mjerljive rezultate, odnosno koje djecu nečemu uče i one, naravno, nisu besplatne! Često se znam šaliti govoreći kad se spoznaje o dobrobitima slobodne igre prošire SAD-om – jer ona uistinu jest od ključne važnosti za dječji razvoj i obrazovanje – diljem SAD-a će početi iskakati “radionice slobodne igre” u koju će roditelji htjeti “upisati” svoju djecu, odnosno htjet će platiti da se njihova djeca idu “slobodno igrati” kako bi “postala otpornija i upotrebljavala maštu”. Zamišljam kako roditelji na kraju takvog “programa” dobiju nekakvo izvješće o napretku za “uspješno povećavanje zona proksimalnog razvoja”. Time se, dakako, gubi svrha jer bit slobodne igre je da djeca nauče upravljati sama sobom, odnosno da razviju vlastitu strategiju samokontrole. U slobodnoj igri nema se što “postizati”, a upravo to pogoduje razvoju djetetova unutarnjeg poriva. Ali kad bi slobodna igra postala popularna u SAD-u, kome bi to donosilo zaradu? Zanimljivo motrište oko kojeg se vrijedi zamisliti...

Osnovna razlika između danskog i američkog roditeljskog pristupa odnosno načina odgoja djece? Postoje li neke naizgled prijeporne stvari koje čine danski roditelji, primjerice udaranje po guzi, ali i koliko bi kontrole trebalo dati djeci?

Razlika je vrlo mnogo. Teško ih je sve navesti. Preporučujem da pročitate knjigu i vidite!

Pitanje Jessiki – jeste li vi i vaš suprug imali neslaganja zbog različitih pogleda na odgoj?

Sjećam se da smo imali neslaganja u vezi “discipliniranja” dok sam još bila trudna s našom kćeri. Bila sam preokupirana time kako ćemo “kontrolirati”, odnosno “disciplinirati” našu djecu. On nikako nije mogao razumjeti moju fiksaciju “disciplinom”. Za njega je udaranje po guzi bilo nezamislivo kao odgojna metoda. U Danskoj je udaranje po guzi zabranjeno zakonom, a meni je, kao i mnogima dok sam odrastala, to bilo posve normalno. Trebalo je mnogo razgovora i rasprava da promijenim mišljenje. Sad već sedam godina imam djecu i nisam digla ruku na njih i iskreno mogu reći da fizičko kažnjavanje nije nužno za odgoj sretne, dobro prilagođene djece. Način na koji sam prije razmišljala sad mi je posve nepojmljiv. Danci u odgoju djece primjenjuju pristup “bez ultimatuma” kojim se izbjegavaju borbe za moć. To doista funkcionira. Tako od svoje djece dobivam mnogo više poštovanja, što pak dugoročno gledajući pomaže razvoju boljeg odnosa. Buddhinim riječima: “Bolje je pobijediti sebe nego pobijediti u tisuću bitaka.” Inače, suprug i ja nismo imali drugih neslaganja jer sam duboko u sebi uvijek osjećala da danski način odgoja ima smisla. Pokušala sam naučiti nešto iz njega i primijeniti ga u odgoju svoje djece i iskreno mogu reći da me učinio boljom osobom i sretnijim roditeljem.

Kakva je i je li velika uloga države u osiguravanju sreće danskih obitelji – djece i roditelja?

Općenito se držimo podalje od političkih i društvenih rasprava o Danskoj jer se želimo usredotočiti na način odgoja djece. Ali možemo reći da su briga i značaj koje dansko društvo pridaje roditeljima i djeci izravan odraz društva koje svoje građane aktivno uči suosjećanju. Djeca odrastaju u ljude koji više brinu za druge, imaju više pouzdanja i to rezultira s općenito više dobrobiti, odnosno životnog zadovoljstva.

*intervju smo dobili od izdavača te ga objavljujemo uz njihovo dopuštenje.