Foto: Instagram

"KAD imate jedno dijete, ljudi vas obično zasipaju pitanjem o sljedećem.

No što ako to sljedeće nikada neće doći? Kako se obraniti od nasrtljive javnosti? Kako objasniti da to jedno nikada neće dobiti svog para, odnosno, kako ljudima dati do znanja da je i jedno dijete skroz dovoljno?!".

Ta su pitanja jako mučila mamu Rose, autoricu Huffington Posta, koja je odlučila jednom zauvijek ispričati svoju stranu priče. Priče o jednom djetetu, odnosno, priču o životnoj želji da postane mama jednom djetetu. 

"Što želiš postati kada odrasteš?" 

"To vam je prvo dijete", zanimljivo je koliko su mi samo puta postavili to pitanje, no rijetko je tko, s tako uobičajenim stavom, spreman čuti moj odgovor. A on već odavno glasi: "Da, moje prvo i posljednje dijete!".

>>>Imati jedno dijete je sebično?<<<

I znate kakav je to odgovor? To je baš onaj odgovor koji društvo ni pod razno ne želi čuti, a posebno ne razumjeti.

A to me vraća na jedno isto tako prilično nonšalantno pitanje, koje su mene kao školarku često znali pitati: "Što želiš postati kada odrasteš?" 

I tada, kao i sada, ja sam točno znala što želim. Željela sam postati mama. To je bilo sve što sam ikada jarko željela. 

A ni tada ljudi obično nisu bili zadovoljni odgovorom. "Mama?";"Samo to.", "Biti samo mama". 

"Da, mama, zar to zaista nije dovoljno?" - to sam običavala odgovoriti svakome. 

Dobila sam sve što sam poželjela

"Majčinstvo je oduvijek bio moj san, moj krajnji cilj. Oduvijek sam maštala o udaji i velikoj kući punoj dječice. No, sada, nakon što naš sin taman prolazi svoje nestašne dvije godine, ja vam jamčim, nakon njega više neću imati djece.  

Dobila sam svog muža, imam svoju obitelj, imam veliku kuću i u njoj jednog malog savršenog dječaka. Odustala sam od ideje o velikoj obitelji, i to onog dana kad sam rodila svog dječaka.

<<<Jedno dijete ima čitav niz prednosti, ako ne znate koje su to - reći ću vam<<<

Zašto me on nagnao da više nemam djece, pa to ni sama ne mogu točno odrediti. Možda zbog užasnog iskustva s poroda, možda zbog teške trudnoće ili samo ovog osjećaja koji danas tako snažno osjećam - osjećaja da s njim u naručju imam baš sve što sam poželjela. S njim u naručju naša je obitelj, po meni, zaista savršena.  

I svi me danas pokušavaju uvjeriti da ću se s vremenom sigurno predomisliti. Svi kažu da će doći vrijeme kad ću zaboraviti i na trudnoću i na porod. Da ću uspjeti zaboraviti sve one ružne strane majčinstva, da ću poželjeti sve to opet, ali - u krivu su.  

Poanta je u tome da ja točno znam sama sa sobom što osjećam. Da - priznajem da se u datom trenutku uhvatim kako želim još jedno dijete, ali vjerujte mi, taj mi osjećaj ne dolazi. To nije bio moj plan, ali u to se izrodio moj plan.  

Možda jesmo planirali imati barem dvoje, ali sada - to više definitivno nije aktualno

Moj plan je promijenjen. Ja sam gotova s rađanjem. Gotova s noćnim buđenjima. Gotova s bočicama. Gotova s traumama od dojenja. Gotova s osjećajem krivnje što sam mogla dojiti tek mjesec dana. Gotova s postporođajnom depresijom koja me dugo nije puštala. Gotova sa svim tim. Gotova.  

I nemojte mi samo reći da sam sebična. Previše sam ljudi upoznala koji su, iako svoju djecu vole najviše na svijetu, iskreno priznali da bi im i jedno-dvoje bilo skroz dovoljno.  

Previše je licemjernih ljudi koji smatraju da samo oni znaju što je najbolje. Previše je mišljenja da bih trebala probati još jednom.  

Nitko me ne može uvjeriti da zna da se sve opet neće ponoviti, a ja se jednostavno ne želim prepustiti slučaju i nadati se najboljem. Samo zato da moj sin ima nekoga.  

Ne, iskrena sam, ne želim to proživjeti još jednom. Ne želim da ovo moje savršeno dijete bude zakinuto za male avanture u kojima sada možemo uživati. Ne želim da njemu diktira tempo neka nova beba, neke nove rutine i neka nova pravila.  

Ja sam svoje osjećaje prepoznala i prihvatila, čak i ako to čitavo društvo ne može prihvatiti

I ne osjećam se da sam zbog toga kao loša mama. Čak naprotiv! Ja sam dobra mama. Ja jako volim našeg sina. Volim ga da to katkad boli.  

Volim ga toliko, i cijenim sebe toliko, da znam da će svaki njegov "prvi put" ujedno biti i posljednji "prvi put" koji ću doživjeti. Obećala sam si da ću baš zato jako dobro pamtiti baš svaki njegov "prvi put" i da ću, baš zato što će oni ujedno biti i posljednji, priuštiti mu jako puno takvih "prvih puteva". Samo njemu, samo nama, jer će mi samo s njim uvijek ostajati dovoljno vremena da se posvetim sebi, njemu, nama.  

A ako mislite da je čak i to jako sebično, jer moje dijete neće imati brata ili sestru, reći ću vam još i ovo: Uvjerena sam da bi on mogao biti savršen stariji brat, ali isto tako znam da će biti i savršen prijatelj, savršen bratić, savršen kompanjon i da neće biti sam na svijetu.  

I s tom mišlju mi idemo dalje, a naša budućnost danas izgleda jako, jako lijepa. Budućnost u troje. I što tome fali?" 

>>>Koliko djece ljude doista čini najsretnijima?<<<