Foto: Karmen Poznić

SRETAN utorak svima osim onoj učiteljici koja je učeniku drugog razreda osnovne škole crvenom kemijskom objasnila da je život zmazana tegla kiselih krastavaca.

Zadatak je bio odabrat jednog člana obitelji i opisat ga.

Ne gospođo, nego ste vi Kaktus Car koji nikad neće procvjetat.

Pas možda nije najlogičniji, prvoloptaški izbor, ali kamo sreće da imamo više ovakve djece.

To dijete sigurno neće odrast u čovjeka koji hoda utabanom stazom i daje glas za zločestog rektora, nego u čovjeka koji se bori protiv takvih.

BTW gdje nam je nestala ona gospođa koja dobro zna jezik da nam objasni jel se kaže rektor ili rektum?

Ili Pjongjang.

Koliko hladnoće u jednoj običnoj, crvenoj kemijskoj olovci.

Tužno je kad su učitelji tako hladni i kad ti ne daju da razmišljaš izvan crvene kemijske.

Te male, zle rečenice se mogu utisnut djetetu u srce i uvjerit ga da uvijek mora bit u šabloni.

Male rečenice koje se s godinama skupljaju i kasnije puno znače.

Često u životu najviše znače male, usputne stvari koje si skupio putem. Često ni ne znamo da ih skupljamo.

Na primjer, ja sam prije 3 dana zbog malih stvari koje sam pokupila putem radila jednu malo veću. Vodila sam izbor za pjesmu za Euroviziju. U Sloveniji.

To je jedna od najnelogičnijih, najrandom stvari koje su mi se ikad dogodile.

I jedno od najboljih iskustava u mom životu.

Kako se dogodi da osoba iz Hrvatske, koja zapravo ne PRIČA slovenski dođe na slovensku nacionalnu televiziju i odradi voditeljsku gažu?

Slučajno.

Ako vjerujete u slučajnosti.

Ja vjerujem da je zato što su se u jednom trenutku savršeno posložile male, nelogične stvari.

Prva nelogična stvar: Moja baka je bila Slovenka

Nema ništa nelogično u tome da je moja baka bila Slovenka - neki ljudi su Slovenci, neki nisu. Ono što je nelogično je da, iako mi je baka bila Slovenka, od nje nikad nisam čula ni riječ slovenskog. Živjela je u Zagrebu cijeli svoj odrasli život i pričala hrvatski, a ja sam tek kasnije saznala da joj to nije bio materinji jezik. Prezivala se Čebular, a “čebula” je na slovenskom “luk”, što meni odgovara jer je luk jedna od najboljih stvari na svijetu. Otkud onda znam slovenski? Nooow this is a story all about how…

Druga nelogična stvar: Republika Hrvatska mi nije omogućila Willa Smitha

Kad sam imala 10, na televizoru nismo imali puno opcija za šaltanje programa, a ovi hrvatski su (ne)logično bili dosta loši. Ili barem dosadni za djecu. Djeca koja su živjela na moru su zato često gledala talijankse programe koje je njihova telka lovila, a mi u sjevernom dijelu - slovenske. Jedan od njih je bio slovenski Kanal A. Jasno mi je da su me neki već sad svrstali u izdajnika svega što je hrvatsko i lijepo jer em mi je baka bila Slovenka, em sam odbijala bit zadovoljena programom na našem jeziku, ali stvar je bila jako jednostavna - Kanal A je imao Prince of Bel Air i Charmed, mi nismo. Ja sam htjela gledat Prince of Bel Air.

Bio je na engleskom, sa slovenskim prijevodima. Upijala sam i jedno i drugo kao spužva. Kad je škola bila ujutro, gledala sam popodne. Kad je škola bila popodne, gledala sam reprize ujutro. Reklame su uvijek bile na slovenskom, pa sam i čula neke nove riječi. Tipa riječ “nocoj” - iz prijevoda Prince of Bel Aira sam znala da to znači “tonight”, a iz škole stranih jezika da to znači “večeras.”

Riječ “nanizanka” i “nadaljevanka.” Obje znače “serija”, ali s vremenom sam skužila da su nanizanke bile serije tipa The Nanny koje imaju samostojeće nastavke koji ne moraju bit povezani, a nadaljevanke sapunice i serije koje imaju klasičnu, povezanu radnju. Za to mi je trebalo godinu dana jer nismo imali Google. Vijesti su bile “novice”, oddaja je bila “emisija”, a jedna od najpopularnijih oddaja “Zmenkarije.” Zmenek je značio spoj, kao dejt. Kmalu je bilo uskoro. Ogromno je značilo “jako puno”, što mi je kao djetetu bilo čudno jer kod nas ogromno znači “jako veliko”, a kod njih “veliko” znači puno.

Zvuči komplicirano ali nije, samo trebaš otvorit srce i gledat puno televizije, čak i kad mama viče da previše gledaš televiziju. Naravno, ja u tom trenutku nemam pojma da skupljam “ogromno” slovenskih riječi, samo konzumiram Willa Smitha kojeg mi Republika Hrvatska nije omogućila. S vremenom je došao i kod nas, pa sam s 15 prestala visit na slovenskoj telki i zaboravila na nanizanke, nadaljevanke i oddaje.

Treća nelogična stvar: Slovenski mi je prekrasan jezik

Znam da je to slično ko kad ti netko kaže da mu je hladetina fina, ali meni je slovenski lijep. Ja generalno volim “nelijepe” jezike. Najljepši jezik na svijetu mi je japanski, nakon toga švedski. Kad čujem talijanski i španjolski si želim pucat u uho, jednako kao što si većina normalnih ljudi želi pucat u uho kad čuje njemački. I on mi je lijep. Jebi ga. Ne znam zašto, ali tako je. Neke žene vole kad im citiraš talijansku poeziju i padaju na Enriquea i Despacito, ja ću past na popis namještaja iz Ikee. I na “marinirani piščanjčji mini filejčki povaljani v riževi moki in ocvrti v arašidovem olju.” Fuckin beautiful. Zato ga obožavam slušat i prebacujem na slovenski radio čim prijeđem granicu.

Četvrta nelogična stvar: Ja sam introvertirana, sramežljiva osoba koja ne voli javne nastupe

“Nisi ti introvertirana” - reći će svatko tko me ne zna, ali jesam i to zna svatko tko me zna. Takvih ljudi je malo jer ja ne mogu imat puno ljudi. Više od jednom (i dva i tri i pet puta) sam došla negdje u gužvu i doslovno pobjegla doma nakon 5 minuta jer sam dobila napadaj panike uzrokovan ljudima - ali to je tema za neki drugi put. Za ovaj put je dovoljno to da sam se takva sramežljiva, introvertirana, sa strahom od javih nastupa u jednom trenutku sasvim nelogično prijavila na open mic i tako počela radit standup. Često znaju reć da je za to potrebna hrabrost i slažem se, ali ovo moje nije bila hrabrost. Ovo je bio nepromišljeni refleks koji me odveo na nastupe po cijeloj Hrvatskoj, Sloveniji i Engleskoj, a kasnije i na Comedy Central.

Peta nelogična stvar: Znam hrpu ljudi iako mi je teško kad imam hrpu ljudi

Zbog standup-a upoznajem puno ljudi. Vjerojatnih ljudi i nevjerojatnih ljudi. (Znam da se ne kaže vjerojatnih ljudi, učiteljice). Jedan od njih je Vince Atta, bijeli crnac iz Manchestera. Ozbiljno, lik je crnac ali nije crn. I stalno se zajebava s tim: “The hardest thing about being black is when you’re not.” Jedan je Dave Thompson, Britanac koji živi u Budimpešti, što ne zvuči pretjerano zanimljivo dok ne saznaš da je Dave Thompson poznat u Britaniji jer je bio prvi, originalni Tinky Winky. To je jedno od mojih random standup prijateljstava, znam Teletubbieja i imam njegovu knjigu koja se zove “The sex life of a comedian.”

Judah Friedlander je još jedan random standup prijatelj. To je onaj lik koji u nanizanki 30 Rock glumi Franka Rossitana, lika s najviše šilterica na svijetu. Pronašao me na Twitteru jer sam jednom dala intervju za neki američki comedy portal (nakon nastupa s Tinky Winkijem), a njemu je obitelj iz Hrvatske pa se javio jer je planirao doć preko ljeta. Družili smo se u Zagrebu jedan dan, dao mi je da isprobam njegovu kapu. Bili smo na ručku - naručio je obične kuhane njoke i kuhano povrće sa strane, pa oduševljeno pričao da je hrana u Hrvatskoj nevjerojatna. Njoke i povrće. Rekla sam mu da mora probat ćevape, na što je odgovorio da ih stalno jede u Brooklynu.

Preko standup-a sam upoznala i Vida. Komičar iz Slovenije s dvije frizure. S jedne strane je malo ćelav, s druge ima dugu kosu. Nije logična frizura ali ovo nije priča o logičnim stvarima.

Šesta nelogična stvar: Vid i ja smo super prijatelji

To s jedne strane nije toliko nelogično jer je Vid jedan od najboljih ljudi koje znam. Odgojen je do besvjesti. On je jedan od onih ljudi koji znaju pričat sa svima i ima sposobnost učinit da se svatko u njegovom društvu osjeća zanimljivo i posebno. Nije si teško bit dobar s njim jer je on dobar s tobom, što je 50 posto posla. Ali svejedno je nelogično da se slažemo.

Vid je discipliniran i vodi sportski život. Ja cijelo vrijeme tražim način da život provedem ispod što deblje deke. Vid pije puno vode i ne vjeruje u tablete protiv glavobolje. Ja pijem pola litre dnevno (ako i to) i u torbi imam sve ibuprofene ovog svijeta. Vid jede puno voća. Ja pod voće brojim gumene bombone. Neki dan smo sjedili u slastičarni - on je naručio limunadu s đumbirom, ja sam naručila dvije kremšnite. To sve zvuče kao sitnice, ali zbog milijun takvih sitnica, nas dvoje se generalno ne bi trebali pretjerano dobro slagat. Ali slažemo se.

Sedma nelogična stvar: Vid voli pričat na telefon

Ja baš i ne volim. Pričam na telefon s jako malo ljudi. S frendicom Aleksandrom se čujem svaki dan po petsto puta, ali u osam godina koliko se znamo, možda smo dvaput pričale na telefon. Ne računajuči one pozive “e di si” kad se izgubimo na nekom festivalu. Realno, kad u današnje vrijeme vidiš da te netko zove najčešće reagiraš sa “zašto me zove umjesto da mi pošalje Whatsapp kao normalna osoba” ili “kaj se dogodilo???”

Pozivi su zastarjeli kao i razmišljanje “pas nije član obitelji” ili “prozirne naramenice od grudnjaka se ne vide.” Ali Vid te nazove da vidi kaj ima. Ne pretjerano često, ali kad je neka prigoda, nazove. U zadnjih par mjeseci se čujemo češće jer smo imali razne prigode. Zajednička voditeljska gaža. On mene treba pitat nešto vezano za Facebook. Ja njega trebam pitat neku slovensku riječ. To je statistički vjerojatno najčešći razlog zbog kojeg šaljem poruku Vidu - da ga pitam što znači neka slovenska riječ. Jer sasvim nelogična, ne deveta nego…

Osma nelogična stvar: Već 3 godine radim kao prevoditelj za slovenski

“Skratka”- to Slovenci kažu za ukratko. Probat ću ovo ukratko. Prije 3 i pol godine, vidjela sam jednog dečka na Instagramu. Imao je stranicu o prehrani i bio mi je zgodan. Spomenula sam ga u kolumni i rekla ženama da ga odu pogledat jer je lijep. Isti dan smo postali prijatelji na Fejsu. Ovo nije priča o barenju. S vremenom sam ga prestala gledat kao zgodnog muškarca jer su mi se oči zalijepile za nekog drugog koji je postao Prvi, ali ostali smo prijatelji na Fejsu. Lajkala sam i njegovu stranicu. Bila je na slovenskom, ali s vremenom se pojavio i sadržaj na hrvatskom.

Na lošem hrvatskom. Nije bilo dobro, gramatika je bila kriva, slovo Ć je bilo Č toliko “ćesto” da bi se čak i ovi koji se uzrujavaju oko radnje Big brothera naljutili. Javila sam mu se i ponudila da mu ispravim tekstove, besplatno. Bilo mi je ružno gledat ta kriva slova a vidjela sam da se trudi. Ispravila sam mu par tekstića - sa slovenskog na hrvatski. Poslao mi je još par. Ispravila sam opet. I opet. Sitnice za Fejs, tu i tamo za web.

Nakon mjesec dana povremenih prijevoda me počeo plaćati. Nakon 6 mjeseci je trebao full time prevoditelja. Pitali su me iz njegove firme jel znam nekog tko bi to mogao. Rekla sam da mogu ja. Rekli su da vjerojatno ne mogu jer to što znam ispravit mali FB post nije isto kao prevođenje dugačkih, nutricionističkih članaka. Zamolila sam ih da mi daju priliku da probam. Jesu. Nisam znala kak će ispast. Nisam znala koliko ću razumjet. Ali jesam.

Godine Kanala A i slovenske televizije su se samo izlile kroz tipkovnicu. Razumjela sam dosta, ali bilo je i puno stvari koje nisam. Provodila sam dane zalijepljena za kompjuter, prevodeći i tražeći riječi koje ne prepoznajem. Naravno da nisam znala šta je brstični ohrovt, ali onda guglaš i saznaš da je to Brussels sprout a znaš da se to kod nas kaže Pjongjang, pardon - prokulica. Tri godine kasnije, imam širok vokabular slovenskog iz područja fitnessa, nutricionizma i farmakologije - sve zato što sam jednom naletila na krivo napisan tekst. Naučila sam slovenski prevodeći slovenski, što opet nije najlogičniji redoslijed ali nelogičnosti su ono što danas tražimo.

Kad ne mogu guglati objašnjenje za neki dijalekt ili izreku, pitam Vida. Molha enodnevnica. Cepetavček. Valiti skalo po klancu.

Deveta nelogična stvar: Znam slovenske pjesme

Kad god sam se vraćala s gaže u Sloveniji, bilo je već toliko kasno da su na radiju svirale samo slovenske pjesme. Znam ih dovoljno da bi se bez problema uklopila na slovensku svadbu. Neke su stvarno super, zbog čega sam počela pratit i slovensku glazbenu scenu… uključujući njihovu “Doru.” Zove se EMA i znam sve pjesme unatrag par godina. Vid ih vjerojatno zna manje.

Deseta (ne)logična stvar: Vid vodi EMA-u

Početkom godine smo se čuli telefonski, prigoda je bila čestitanje Nove godine ili nešto slično. Imali smo onaj standardni “kaj ima kod tebe” razgovor - ja sam se pohvalila da pijem više vode, Vid se pohvalio da su mu ponudili da vodi EMA. “To ti je naš izbor za pjesmu za Euroviziju…” - počne on i ja ga prekinem s luđačkim upadom da ja godinama pratim EMU (ne da mi se pisat EMA-u, učiteljice) i krenem nabrajat ljude koji su nastupali.

Vid se pita zašto znam te informacije. Ja mu kažem da držim fige da stvarno vodi jer se onda mogu hvalit da znam voditelja EME (ne znam kome se u Hrvatskoj time možeš pohvalit ali ja bi našla nekog). Sine mi ideja. “Molim te sredi mi karte da to dođem gledat! Ja sam najveći hrvatski fan EME! Vjerojatno i jedini!” Kaže da će sredit ako će bit prilike. Ja sam presretna. Ići ću na slovenski Eurosong. Jeeeej!

I onda me lupi isti onaj refleks zbog kojeg sam otišla na open mic. “Zapravo ne, ja ne želim karte” - viknem, “ja želim VODIT TO s tobom!” Urlam kao dijete koje viče da je Supermeeen, osim što dijete tad nije svjesno da priča gluposti, a ja jesam jer je to na skali od jedan do deset sasvim nemoguće. Svejedno, nastavljam nabrajat sve “logične” razloge zbog kojih je to “super ideja.”

“Em znam sve pjevače, em sam fan, em mi nemamo više izbor za Eurosong i još se sad sa Slovenijom svađamo oko Piranskog zaljeva, idemo se ujedinit i dijelit ljubav prema glazbi…” Zajebavamo se na tu temu sljedećih 10 minuta i slažemo fiktivni scenarij koji će nestat čim sklopimo slušalicu.

Pozdravljamo se. Ja kažem haha vidimo se na EMI kao što kažem “od sutra ću radit čučnjeve svaki dan”, Vid kaže: ”Ja ću ove naše ideje stvarno pokazat producentima jer bez zajebancije zvuče super.” Ja mu predlažem da popije malo vode s limunom jer mu očito nije dobro i kažem adio.

Jedanaesta nelogična stvar: Ja vodim EMU!

Četiri dana kasnije, zove me Vid. Nema prigode, vrtim po glavi koja je i nema je, barem ne neke logične prigode. Ali prigoda je nelogična. Ispričao je naš telefonski razgovor producentima i njima to zvuči super. Oni me već znaju zbog standup-a i kolumne, plus par puta sam bila na njihovoj televiziji. Sitna pojavljivanja koja nisu djelovala značajno. Misle da je ideja dobra, sviđa im se što smo zamislili, iako ja nisam imala pojma da nešto zamišljamo. Long story skratka, dobivam gig na EMI. Javljat ću se iz zaodrja. Zaodrje je backstage, odnosno green room. Uživo, za slučaj da sam se slučajno mislila opustit.

Dvanaesta (ne)logična stvar: Vodim EMU… uživo… na slovenskom

Ovo isto nije sasvim nelogično jer je u pitanju nacionalna televizija i očekuje se da pričaš službeni jezik ljudi koji ju financiraju. Ono što je nelogično je činjenica da ja slovenski znam jako dobro… ČITAT. Pročitat i prevest. Ne izgovarat. Neke stvari da, znam naručit kremšnitu, “eno kremno rezino za s sabo, prosim”, ali puno stvari ne znam. Znam što znači zaodrje, ali ne znam ga reć kak treba. Znam napisat takrat i znam što znači, al jebeš mi sve ako znam jel ta-krat ili tak-rAt ili Pakrac. Jednom kad čujem, znam, ali ne znam isprve. Znači uvalila sam se u najsjebaniju i najbolju stvar ikad.

Trinaesta nelogična stvar: Nikad nisam vodila ništa na TV-u

Nikad nisam radila kao voditeljica na televiziji jer imam to neko lice koje ne izgleda kao Selena Gomez nego Slezena Gnomes. Televizije vole lica koja su nešto točnija mog. Voditeljske gaže radim svako malo, ali to su najčešće eventi - konferencije, poslovne konvencije, summiti i ostali nazivi za “full puno ljudi u prostoriji”, rođendanske proslave shopping centara i široki dijapazon drugih prigoda. Jel ovo reklama za moje usluge vođenja? Nije - vodim na hrvatskom, engleskom i lošem španjolskom i nikad ne psujem osim ako to ne želite jer vam treba voditelj za festival psovanja. Upiti u inbox i na 098. EMA 2018. je bila moja prva televizijska voditeljska gaža.

Četrnaesta nelogična stvar: Nisam se popišala u gaće

Prva gaža na telki, odmah na jeziku koji znam… samo čitat. Odmah live, tako da bude još kompliciranije. I nisam se popišala u gaće.

Imala sam režiju u slušalici u desnom uhu iako ne znam na slovenskom reć “javljaju mi iz režije.” Pratila tri kamere. Imala dijalog s Vidom koji je imao glavu i rep. I dijalog i Vid, jer Vid isto ima rep. I glavu, jasno.

To je bilo jedno od najboljih iskustava koje sam imala u životu. Nema tog Gardalanda koji može stvorit takav adrenalin kao osjećaj da si upravo odradio live televiziju na stranom jeziku… i da nisi sjebao. Na jednom javljanju sam zaboravila dio rečenice i improvizirala ostatak… jer sam imala fragmenete slovenskog koji su se spojili kad je trebalo.

Svaka riječ je došla od nekud.

Skupljale su se malo po malo.

Iz Prince of Bel Air.

Iz prijevoda.

Iz pjesama na radiju.

Kao što su se malo po malo skupljale te beznačajne, slučajne situacije.

Random stvari.

Random, nelogično prijateljstvo.

Random poziv.

Random zajebancija s prijateljem koji i dalje koristi telefon za pozive.

Random po random…

Da mi je netko jednom rekao da ću zahvaljujući činjenici da mi Republika Hrvatska nije omogućila Willa Smitha jednom imat mogućnost vodit TV program u Sloveniji, vjerojatno bi sama sebi crvenom kemijskom napisala “ne pretjeruj”.

Ali jesam.

Možda je sve samo jedna velika, random slučajnost.

A možda se sve dogodilo namjerno, jednom kad su se točno poklopile sve random sitnice koje sam skupljala tijekom godina.

Možda svi mi skupljamo te neke “beznačajne”, random sitnice koje se samo u nekom trenutku trebaju posložit da stvore nešto super.

Mogoče, mogoče.

Zamisli da je to istina.

To bi značilo da je svijet magično-nelogično-smislen.

Možda smo to jednom i znali, ali smo zaboravili putem jer nam je netko previše puta crvenom kemijskom napisao da sve uvijek mora bit logično.

Ne mora.

Ako ja mogu vodit EMU, svi mogu sve.

Pssst! Ostale Andreine kolumne pročitajte OVDJE!