Dnevnik gradske cure: Dnevnik nadrkane curice

Dnevnik gradske cure: Dnevnik nadrkane curice

Foto: Karmen Poznić, Privatni album

SRETAN utorak svima osim meni koja sam zaboravila laptop u Rijeci pa sam morala prebacit kolumnu na srijedu.
 
Stresno mi je to bilo, nisam mogla ni pisat, ni ić na Hotmail jer mi je on na tom laptopu. Srdačan pozdrav hrvatskom ministru Lovri Kuščeviću (onom koji je prošli tjedan rekao da koristi i poslovni i privatni mail, ovisno o tome gdje ima signala). 
 
E i sretna srijeda svima osim ljudima koji u 2018. koriste HOTMAIL. 
 
Uglavnom, tu sam. Vratila sam se s Tenerifa. I malo sam nadrkana.
 
Nije to baš uobičajeno (kao ni naručit led uz crno vino), to da se vratiš s Tenerifa nadrkan, ali ja jesam.
 
Nadrkana sam iz dva razloga.
 
Prvo, zato što sam se VRATILA. 
 
Najbolji godišnji nisu oni s kojih se vratiš sretan - najbolji su oni s kojih se vratiš tužan jer ne želiš natrag u stvarnost.
 
Nije to do čak ni do mjesta, do ljudi je, a moji ljudi za godšnji su najbolji ljudi. Tužna sam zato što sad više nismo zajedno, u kupaćim gaćama nego smo odvojeni, u običnim gaćama. To je krivo, kao što je krivo da u subotu ne dođeš u Rijeku na Hod za slobodu i podržiš ljude koji se bore da Hrvatska postane bolja situacija. To su ljudi koji idu u suprotnom smjeru od Hoda za život.
 
U 10 ujutro ispred stare Riječke banke, nemaš pametnijeg posla, nema šanse, ne laži.
 
Drugi razlog zbog kojeg sam nadrkana - jer ne znam reć otkud sam se vratila. 
 
Ne znam jel se kaže “bila sam na TeneriFAma, TeneriFIma, TeneriFU ili Tenerifetu.”
 
Nije da sam se pretjerano potrudila saznat (Internet explorer mi je isto na tom laptopu koji sam zaboravila), ali vjerujem da će se nać neka dobra duša koja će mi javit točnu situaciju.
 
(E i znam da nije Tenerifetu, ne moraš mi to javljat).
 
Tradicija nalaže da nakon putovanja napravim osvrt o svim ljepotama, lijepotama (za vas koji ćete u subotu hodat u krivom smjeru) i prekrasnostima destinacije s koje sam se vratila.
 
Ali vrijeme je za nove tradicije.
 
Zato danas umjesto standardne, “puno sunčanih i slanih pusa s Tenerifa” pišem malo drugačiju razglednicu.
 
Dnevnik nadrkane curice.
 
Jer moj izlet na Tenerifetete je bio sve, samo ne “sunčane slane pusice!”
 
Krenulo je s Rijekom - došla sam busom u četvrtak navečer jer krećemo u petak rano ujutro. Spavam kod prijatelja, dižemo se u 6, krećemo u 7 pa u 12 iz Venecije letimo za Teterete.
 
Kad sam stigla u Rijeku, bila je prekrasna, vedra noć - negdje drugdje. Izlazak iz busa je bio pun hladnih, kišnih šamara. Tako ti Rijeka voli reć BOK.
 
Srećom, uz kišu se najbolje spava, a ja sam spavala kao beba. 
 
Krevet je udoban, posteljina je svježe presvučena, a lutka koja sjedi na stolici se samo povremeno miče.
 
Rijetko je što u životu toliko umirujuće i lijepo kao svježe presvučena posteljina. 
 
Legla sam u 1 ujutro, spavat ću do 6, taman.
 
Budim se svakih pola sata tijekom noći, uvijek to radim kad idem na put.
 
Zna bit iritantno, ali ovaj put je lijepo jer to znači da svakih pola sata budna udahnem magiju čiste posteljine i nastavim spavat još slađe.
 
Rijetko kad mi zapravo i treba budilica kad putujem, jer me tijelo probudi minutu prije alarma.
 
Ovu sam ipak dočekala - zazvonila je u 6:00, a ja prvo nisam znala gdje sam.
 
Dobro je, budna sam.
 
Baš sam konkretno budna, mogu ugasit i onu budilicu u 6:15 koja je ostala za svaki slučaj.
 
To je to, sad ću se dić.
 
Samo da još malo vidim kaj ima iza očiju, tamo unutra, u kapcima, NEĆU spavat ni ništa, samo da pogledam.
 
Budna sam i dalje, sa zatvorenim očima.
 
To je super, to da mogu imat zatvorene oči i NE zaspat u 6 ujutro, ja sam super i jako profesionalna osoba koja nikad ne kasni.
 
Sad ću ustat, oprat zube, popit malo čaja koji sam dobila sinoć od domaćina, lijepo se polako spremit, VIDI u lunaparku sam, vozim se na velikom ringišpilu okružena muškarcima u kožnim jaknama i svira Bruce Springsteen, Tougher than the rest. Vozimo se malo usporeno, kao da smo u slow motionu. Gle, lijevo od mene je pravi Bruce Springsteen, kakav najbolji lunapark!
 
Ne mogu vjerovat, Bruce, kak sam uopće dospjela u lunapark s Bruceom a trebala sam se polako spremat za put na Tenerife? 
 
Nema veze, lijepo mi je…
 
Ali ako sam ja u lunaparku s Bruceom i vozimo se na ringišpilu na kojem istovremeno svira Bruce, to znači da se ne spremam za Tenerife.
 
To znači da… SPAVAM!
 
Probudila sam se u 6:38h.
 
Ja, koja NIKAD ne kasnim i NIKAD ne prespavam alarm, čak govorim da su ljudi koji to rade glupi i nesposobni (osim ako su mi prijatelji, onda smislim neku licemjernu izliku zašto je to ipak ok), odjednom imam 22 minute vremena da se katapultiram iz kuće.
 
Po jutru se dan poznaje, kažu, a ovo jutro nije bilo jutro samo za taj dan - ovo je bilo prvo jutro cijelog putovanja, kao omen koji govori “ovo je samo početak.”
 
Koferi su nam jedva stali u auto. 
 
Ne zbog mojeg koji je bio prevelik, i ostale laži.
 
Krenuli smo, iz Rijeke nas je opet ispratila kiša ali to je manje važno - idemo tamo gdje je uvijek sunce.
 
“Jesmo rezervirali parking na aerodromu?” - pita jedan glas na pola puta.
 
Parking na aerodromu je otprilike u istom cjenovnom rangu kao nadprosječna prostitutka ako ne rezerviraš mjesto na onom long-term dijelu. Onda je samo 8 eura po danu, što je pristojna cijena (i jako nepristojna prostitutka).
 
Ali nismo rezervirali parking.
 
Možeš i iz auta rezervirat preko neta (ako ti nije na drugom mobitelu), ali najkasnije 6 sati unaprijed. Mi imamo 4 sata, dakle postoji šansa da ćemo auto morat ostavit na kratkotočnom i potrošit 9 milijuna novaca.
 
Žurimo na aerodrom, 50 na sat jer smo zapeli na cestici iza kamiona iz Banja luke.
 
Parkinga ima, hvala Bogu, imat ćemo za sir i salamu na Tenerifetima.
 
“Eto, krenulo nam je!” - kaže jedan, a ja vičem da ne jinxa jer kad u filmu na grupnom putovanju kažeš “krenulo nam je”, u sljedećoj sceni ti najčešće režu ruku motornom pilom ili još gore, živiš u zemlji u kojem žena nema pravo na pobačaj.
 
Krenulo nam je. 
 
Ostavili smo kofere i krenuli prema gateu s kojeg polijećemo.
 
Čekamo let.
 
Dobro je.
 
Krenulo nam je. 
 
Ukrcaj kasni.
 
I to ne kasni na onaj fini, civilizirani način kad na displayu piše očekivano novo vrijeme ukrcaja - kasni na onaj podmukao način na koji kasne tramvaji, kad na displayu piše da se i dalje ukrcavaš u 11:40 iako je već prošlo 12 i ti se pitaš jesi li ti lud ili su oni samo bezobrazni? Mrzim to kad tramvaj NE dođe i onda se display samo pravi da se ništa nije dogodilo.
 
Žedna sam, aerodrom je mali i hrpa ljudi je doslovno isisala zrak iz prostorije.
 
Idem si po vodu, već je 12 i 15.
 
Ima je za kupit u automatu na gejtu, što je super jer ne moram po stepenicama skroz do kafića.
 
Euro i pol za pola litre. Ok. Moglo je i gore, u avionu je 3 eura. 
 
Ubacujem kovanice i stišćem broj 34. Ništa se ne događa.
 
Stišćem opet. Ništa.
 
Gledam mini display na sredini aparata. Sitnim slovima na talijanskom piše “danas ne radi.”
 
Platila sam euro i pol da pročitam jednu rečenicu na talijanskom - takvu satnicu nemaju ni odvjetnici.
 
Let je divan, ako divnima smatrate turbulencije, Gardaland interpretaciju slijetanja i slovensku djecu koja urlaju “OČIIIII, nismo se zrušiliiiiii” i malo su tužna jer je sve ok (svaki put kad se avion zatresao u zraku, vikali su WOOOHOOO).
 
Sletili smo u 16:15, točno po rasporedu, iskrcavanje je počelo u 16:32, što znači da su meni točno SEDAMNAEST minuta ispred lica stajala nepoznata muška jaja jer ekipa i dalje odbija shvatit da se nema smisla ustat ODMAH jer ćeš samo stajat u prolazu i stvarat klaustrofobiju ljudima kojima je tvoja guzica u kadru.  
 
Krenuli smo, napokon.
 
Vani je sunce.
 
Krenulo nam je.
 
Odlazimo u rent-a-car pokupit auto koji smo već platili: “Da ali morate još nadoplatit 200 eura jer je pametno da imate osiguranje koje pokriva slučaj da vaše osiguranje koje ste već platili ne pokriva baš sve iako piše da pokriva baš sve.”
 
Dolazimo u surf kamp u kojem smo bukirali smještaj - znaš kakav lijepi kamp… Kamp iz snova, vrelo nade.
 
Video koji nas je osvojio kad smo ga bukirali je brutalan. Slike su takve da ti se rožnice ispune šljokicama od same pomisli da će tvoje tijelo kročit na tu prekrasnu čaroliju.
 
Ali kao što to biva i s mojom fotošopiranom facom na ovoj kolumni, situacija je uživo puno drugačija.
 
S tim da ja, za razliku od surf kampa, uživo izgledam bolje. (Počnite sami sebi davat komplimente, duša od toga cvjeta. Čak i ako su netočni).
 
Ulaz na makadam koji vodi do kuće je ogromna betonska ograda s visokim vratima, a na vrhu stoji križ. 
 
Izgledu uklete zemlje na kojoj je nekoć bilo groblje doprinosi i činjenica da su sve palme na imanju posušene, kao da je netko s druge strane tla isisao život iz njih. Kao da je ispod kampa The upside down.
 
Bazen je pun špranjeva i nije baš čist.
 
I wc je pokvaren.
 
Deset kući u ljudi (ovo sam slučajno napisala ali ostavit ću jer je ovo next level disleksija) - deset ljudi u kući, dva wc-a, od kojih jedan NE radi, a u drugom puštanje vode podsjeća na nježni plač, dakle zaštopavanje je svakodnevni scenarij.
 
Sve izgleda krivo, ne želimo ovdje bit 10 dana.
 
Morat ćemo mijenjat smještaj. 
 
Ujutro odlazimo iz kampa, sjedamo u Mek i tražimo apartmane po bukingdotcomu. Plan je bio da sad već uživamo na plaži ali i meni je plan bio da ustanem u 6 dan prije pa sam završila s Bruceom na ringišpilu.
 
Pronašli smo puno bolji i čak jeftiniji smještaj, u zgradi blizu centra koja ima i bazen.
 
Krenulo nam je?
 
Ne. 
 
Ja sam bolesna. Po grlu mi plešu maleni plameni jezičci, a nos mi otkazuje suradnju.
 
Posteljina nije baš… nije ona zbog koje si sretan kad se probudiš usred noći.
 
Lonci su prljavi, onako prljavi da ih možeš oprat jedino egzorcizmom.
 
I malo nam je hladno.
 
Nemam tablete za prehladu, nisam ponijela. Nitko ih nema.
 
Kupujem ih. Jedan od nas je doktor (spoiler alert: nisam ja) pa objašnjava teti u ljekarni koje sastojke tražimo jer ne znamo reć ime lijekova na španjolskom. 
 
Nabavljam dva lonca od vlasnika stana, ovi su čisti… čišći…ne treba im egzorcizam, samo snažna molitva.
 
Dobro je, bit će dobro.
 
Treći dan, dečki idu surfat.
 
Ja odlazim na bazen započet transformaciju iz mozzarelle u biftek, ili barem u grillano pile.
 
Oblačno je, boja me zaobilazi kao što Hod za život zaobilazi zdravi razum. 
 
“Pa ionako se najbolje crni kroz oblake.” 
 
Nije, Vesna, najbolje se crni pod suncem. Ja pod oblakom pocrnim koliko pocrnim i u podrumu, znači samo po tabanima jer sam stala na prljavi pod. 
 
Dečki se vraćaju sa surfanja. Nisu surfali jer nisu dobri uvjeti.
 
Nadrkani smo, ali barem u frižideru imamo piletinu i sastojke za rižoto koji sam obećala. Bit će ga fino jest dok vani PADA KIŠA! Na Tenerifetu. U TeneRijeci.
 
Ajde, barem smo lonce doveli do nekog stadija u kojem ne izgledaju kao ešerihija.
 
Plačem dok režem luk, ne znam jel zbog luka ili zato što sam bijela.
 
Stavljam piletinu narezanu na kockice.
 
Bit će super.
 
Krenulo nam je? 
 
Nije nego je piletina pokvarena.
 
Miriši onako kiselo, po razočaranju.
 
Nahvalila sam rižoto do ruba zemlje i nazad, a sad moram dečkima obznanit da sve ide u smeće.
 
Deset navečer, izlazimo na steak.
 
Medium rare, kažem ja u restoranu u kojem ponosno izvješena stoji legenda o stadijima termičke obrade steaka, što znači da će ga napravit savršeno jer znaju steak u dušu.
 
Krenulo nas je barem s hranom?
 
Ne.
 
Well done je inače lijepa pohvala, ali kad su mi donijeli takav steak, nije bilo dobro.
 
Moram ga vratit.
 
“Excuse me…” - počnem ja i jednom od nas je već zlo (nisam ja) jer je ovo već treći put da nešto vraćam(o).
 
Prvo smo vratili smještaj, pa smo vratili lonac, a ovo je treći put da nešto vraćamo u 24 sata, što znači da nešto vraćamo svakih 8 sati, a to nije osjećaj koji želiš na godišnjem.
 
Ali moram vratit prepečeni steak jer je to kao i pedofilija - pogrešno i moraš reć nekom ako vidiš da se događa.
 
Konobar ga odnosi, ljubazan je, krenut će me sad, izvolite novi steak, ne čak ni rare nego BLACK AND BLUE, drugim riječima hladan iznutra i jako sirov, ali neću ga vratit jer bi ovaj jedan od nas ne voli kad se stvari vraćaju mogao kolabirat za stolom ako još jednom kažem “excuse me…”
 
Tu večer u stanu prvi put shvaćamo da imamo curicu. Ako ne znaš tko je curica, klikni OVDJE. (Na riječ “ovdje”, poštovana gospodo ministri).
 
Ako si čitao/la kolumnu o curici, onda znaš da me sljedeće jutro čekaju vrata od wc-a koja se ne mogu otvorit.
 
Četiri dana sam već tu, bijela sam i nisam oprala zube - znači izgledam kao većina Britanaca koji su došli ovdje imat momačku.
 
Pada kiša.
 
Dečki odlaze provjerit gdje su najbolja smjesta za surf, ja odlazim u dućan i kupujem stvari za novi rižoto - ovaj put od plodova mora, piletini na Tenerifetu sam dala otkaz bez mogućnosti opoziva.
 
Danas ću ostat bijela, ali neću ostat gladna.
 
Kupila sam i vatrostalnu da jednom napravim mac&cheese. U Zagrebu u njega stavljam špek, ovdje ću stavit chorizo koji je pola kobasica, a pola pikantni nebeski anđeo. Kupila sam dva za ponijet doma.
 
Jeli smo, bilo je fino.
 
Jel nam sad krenulo?
 
Ne.
 
Mislim, djelomično je, dečki su sljedeći dan uspjeli surfat.
 
Ja sam uspjela djelomično izgorit, onako na prugice - više ne izgledam kao mozzarella, sad izgledam kao mozzarella na pjenici od lososa.
 
Čudi me da mi još nisu ponudili počasno britansko državljanstvo.
 
Dečki se vraćaju sa surfa, idemo na jednu lijepu plažu na kojoj ćemo nešto i pojest.
 
Jedan od nas ne može hodat jer su mu japanke pojele noge. 
 
Sjedamo u kafić/restoran u 17:03, konobarica nas u 17:04 pita šta ćemo, a mi ju odmah tražimo preporuku što bi bilo fino pojest.
 
Calamari, kaže ona, a i burger je super.
 
“Hoćete prvo naručit cugu?” - pita.
 
Hoćemo.
 
Cinco cervezas, promijenila sam i tradiciju da ne pijem pivu, sviđa mi se kako pleše s mojim jezikom.
 
Pive nam donosi drugi konobar i odmah odlazi od stola.
 
Jasno je da moramo naručit hranu od konobarice koja nas je prva poslužila. Pijemo pivu i čekamo da dođe do nas.
 
Stiže jako brzo.
 
“Dos hamburguesas con queso por favor…” - krenulo nas je, na plaži smo i sad ćemo jest.
 
Nećemo.
 
“Gaaajs ajem sori bat da kišen iz kloz. It vurk til fajv.” - kaže nam žena glasom koji podsjeća na Sofiu Vergaru.
 
Ne znam psovat na španjolskom ali maldita puta nam nije spomenula da HRANA za koju smo tražili preporuku više nije izvediva opcija jer je kišen klooooz.
 
“Onda nam niste trebali poslužit piće, znali ste da želimo jest…” - kažem ja koliko god je moguće nježno, ali ovdje ne možeš bit nježan.
 
“Ju diren ask miii if kišen iz open” - kaže meni konobarica, jer je u njenoj glavi to legitiman argument.
 
“Pa niste me pitali jel kuhinja radi, zato vam nisam rekla da ne radi.”
 
“Then we shouldn’t have to pay for these drinks, it’s your mistake…” - krenem ja, a ovom koji ne voli kad ja krenem glava potone u ramena.
 
Uzela nam je pive i morali smo otić. Mislim, “morali” - htjeli samo otić jer smo gladni.
 
Pojeli smo sat vremena kasnije.
 
Možda nam krene sutra - idemo u Loro Park, zoološki vrt na drugoj strani otoka. U našem gradu na jugu će bit oblačno, zato idemo na sjever gdje će bit sunce. Krenut će nam sutra.
 
Sutra je taj dan.
 
Pojeli smo doručak i krenuli na put. Prošli smo kroz Gorski kotar Tenerifetusa. Deset stupnjeva i magla, a kad smo došli na drugu stranu otoka, dočekala nas je kiša.
 
“Ali na aplikaciji pokazuje da je i dalje sunce” - kaže jedan od nas.
 
S vremenom je malo stala pa smo razgledali zoološki - u kabanicama za 3 i pol eura koje možeš kupit na ulazu.
 
Ja sam kupila i kapu da spojim neugodno s beskorisnim.
 
 
Osim kape, iz parka sam ponijela i suvenir uzorka stolice jedne nedefinirane ptice koja se odlučila usrat ne samo po mojoj kosi, nego i po Toniju Kukuču. Već sam bila skinula kabanicu, tako je uspjela.
 
Znam da će oni koji misle da se najbolje crni pod oblacima reć da je to sreća, ali nije sreća.
 
Sreća je prvi guc cole iz frižidera na vruće ljetno popodne - ovo je samo govno na kosi.
 
Krećemo doma.
 
Na putu nas dočekuje zatvorena cesta. 
 
GPS ne pokazuje da je zatvorena, vrtimo se u krug, živčani smo.
 
Dolazimo u stan.
 
Nitko ne zna gdje je slika curice.
 
Jedan od nas ju je sakrio, ali nijedan od nas ne želi priznat. 
 
Idemo spavat a nitko ne zna gdje je curica, što znači da curica može bit bilo gdje.
 
Skoro je ponoć, netko nam trči po stropu.
 
“To je dosta sjebano” - kaže jedan od nas, “pogotovo kad uzmeš u obzir da smo na zadnjem katu i iznad nas nema nikog.”
 
Noćas nitko neće sanjat nešto benigno kao što je Bruce, ali spavati se mora.
 
Sutra je novo jutro, novi dan, novi doručak, nova šansa za “krenulo nam je.”
 
Kruh koji smo kupili za doručak se posušio jer je ostao vani (hint: najvjerojatnije sam ja).
 
Jedan od nas (nisam ja) ide po novi. 
 
Ja ne idem (iako sam kriva) jer radim prijevod od 28 stranica koji moram predati do 12h. Radila sam ga i sinoć ali sam bila preumorna da ga završim - odustala sam kad sam umjesto “integralna žemlja” napisala “integralna željka.” 
 
Dolazi kruh.
 
Jedemo.
 
Lijepo nam je, čak više nije ni tako oblačno.
 
Dečki idu surfat, ja idem na plažu.
 
Netko kuca na vrata.
 
“Curica!” - kaže jedan od nas.
 
Nije.
 
Još gore.
 
Majstor za internet je došao instalirat optiku u stan (da ministri imaju signala na svim mailovima).
 
Trebat će mu sat, dva. 
 
Trebalo mu je pola dana.
 
Tko je ostao s njim u stanu?
 
Nitko, zaključali smo sve vrijedne stvari u jednu sobu i otišli - dečki su se nadali da ću ga natjerat da se vrati neki drugi put, kad nas nema, ali nisam imala snage za “excuse me…”
 
Otišla sam se sunčat na bazen jer se ukazalo pravo sunce.
 
Prije toga sam sat vremena pokušavala izvuć čisti veš iz mašine koja se odlučila zaglavit, čisto da nas podsjeti da nam nije krenulo. Ali sad sam se već sunčala, možda mi je krenulo sad.
 
Dok sam čitala Duma Key, na bazenu su se pojavila 4 dečka.
 
Jedan je došao po ležaljku pored mene i upoznali smo se.
 
Zgodan je, izgleda kao kombinacija Jona Hamma i Dylana iz Beverly Hillsa.
 
Sva četvorica su iz Argentine, a on živi u New Yorku.
 
Krenulo mi je?
 
Nije, odlaze s otoka za sat i pol, došli su se samo okupat za kraj.
 
Za 5 minuta se Dylan Hamm vraća  do mene.
 
“Ej, oćeš ić sa mnom do stana na jedan mojito?”
 
“YES PLEASE!” - kažem ja jer sam bila žedna i tužna jer sam i dalje bijela.
 
“But just to be clear, I’m not gonna touch you” - kažem ja u zajebanciji i frajer kaže: “ONDA NIŠTA.”
 
Pitala sam ga jel stvarno mislio da može ponudit curi mojito u zamjenu za seks, on je rekao da nije mislio ništa loše i da se ispričava ako me uvrijedio, samo je htio jedan quickie prije puta.
 
Zapravo sasvim kul od njega, barem je iskren, poštujem takve frajere.
 
On je transparentan u svojim namjerama, ja sam transparentna u svojoj namjeri da se ne ponašam kao lik iz pornića i sve je ok.
 
Deset minuta kasnije mi je donio mojito i proveli smo sljedećih sat vremena pričajući o svemu i svačemu.
 
Super mi je to - u sat vremena sam imala jedno mikro-druženje s ljudima koji su mi super, ali ih više nikad neću vidjet.
 
Ne znam im ni imena, samo znam da se ovaj moj zvao Ignacio.
 
BTW anagram od Ignacio je “ciganio”, vidiš kako je svijet mali.
 
Za večeru sam radila mac&cheese.
 
Tijesto, pet vrsta sira (i parmezan koji jako veseli jednog od nas, a užasno iritira jednog od nas) u bašemelu, pečeni chorizo i hrskava korica.
 
To je jedan lonac za tijesto, tava za špek, jedan lonac za bešamel i vatrostalna u pećnici.
 
Osigurač nam je iskakao svake 3 minute zbog preopterećenja.
 
Jedan od nas je svaki put kad bi osigurač iskočio počeo vikat “neće to bit dobro, neće to bit dobro.”
 
Jelo koje je trebalo bit gotovo za 40 minuta se radilo 2 i pol sata - nije pomoglo ni to što sam za bešamel umjesto bijelog, slučajno kupila integralno brašno, što je rezultiralo ponovnim odlaskom u dućan.
 
Pojeli smo i bilo je fino.
 
Idemo spavat, krenut će nam sutra.
 
Ono što se dogodilo sljedeće je da nam nije krenulo.
 
Jedan od nas je pao u smeće (ja).
 
Jedan od nas je u restoranu sjeo na žvaku koja mu se nije zalijepila na hlače, nego na dlake na nozi, zbog čega smo ga doslovno šišali sa škarama nasred restorana. Imam sliku, ali ima i on dostojanstvo koje moram očuvat.
 
Jedan od nas je zaboravio mobitel u stanu, zbog čega smo se morali autom vraćat u stan da ga pokupi (a mi ćemo se popiškit dotle) - kad smo se nakon 20 minuta svi vratili u auto, taj isti jedan od nas je skužio da je opet zaboravio mobitel.
 
Jedan od nas je guzicom prolio cugu frajeru u klubu - ja sam, trknula sam ga guzicom u prolazu. Nisam ni znala da moja guzica može išta trknut i srušit, ali eto, čuda se događaju svaki dan.
 
Možda i nama krene.
 
Nije.
 
Frajer kojem sam prolila cugu me pita: “Oćeš mi sad kupit novu?”
 
Kupila sam mu, nemam snage za “excuse me.”
 
Dok smo čekali na šanku, stavio mi je ruku na guzicu, zbog čega sam mu viknula da imam crni pojas iz tae kwon doa i da ću ga prebit (na žalost ne lažem), a sve sam završila s jednim ljutitim “respect your elders!” Jer je imao oko 23, a ja imam 32 i očito sam stara baba.
 
Platila sam cugu 7 eura i otišla od njega.
 
Nema veze, barem mi je lijepo vani, prvi put u životu plešem kao da me nitko ne gleda (iako me u stvarnosti jedan od nas snima. I drugi. I treći.) 
 
Tako je nastala i ova slika.
 
 
Znam da izgledam kao plamteće smeće s elefantijazom, hvala što ste primijetilA.
 
Za dva dana idemo, a niti jedan dan nam nije krenulo, ne do kraja.
 
Predzadnji dan smo proveli u Siam Parku - dečki su išli na vožnje i vodene tobogane, ja sam čitala knjigu na plaži.
 
Na povratku smo stali u dućan - jedan od nas je umjesto običnog mlijeka kupio KOZJE. 
 
(Ja.)
 
Nije baš praznik za šalicu kave.
 
Zadnji dan na bazenu, trebamo se ić spakirat.
 
Jedan od nas ne zna gdje su mu hlače.
 
Jedan od nas ne zna gdje mu je jakna.
 
Jedan od nas je izgubio ručnik.
 
Jedan od nas je izgubio novce.
 
Jedan od nas mi je stavio sliku curice ispod jastuka.
 
(Ako niste čitali prethodnu kolumnu, ovo zvuči jako bolesno).
 
Jedan od nas mi ju je sakrio u tuš kabinu.
 
Jedan od nas je večer prije puta rekao: “Evo, sve je spremno, sad nas više ništa ne može iznenadit.”
 
Avion je u 6, moramo ustat u 4.
 
Uspjeli smo.
 
Spremni smo.
 
Samo treba izać i to je to.
 
Nas pet, van iz stana i u auto.
 
Easy peasy japaneesy.
 
Jedan od nas ne zna gdje je ključ od auta.
 
Jedan od nas ga je možda spakirao u jedan od kofera.
 
Jedan od nas ga je pronašao.
 
Krenuli smo.
 
Krenulo nas je?
 
Sletjeli smo 15 minuta prije planiranog vremena.
 
Došli smo u Rijeku i pojeli najbolju hranu na svijetu.
 
Jedan od nas je otišao.
 
Pa drugi.
 
Treći i četvrti su me otpratili do auta, moji su došli po mene.
 
Jedan od nas je otišao za Zagreb (ja), drugi su ostali u Rijeci.
 
Ostao je i moj laptop.
 
Jedan od nas mi ga je poslao danas.
 
Krenulo nam je?
 
Meni nije - ostavila sam DVA choriza u frižideru na Teferitefu.
 
Ne jedan, dva.
 
Curica sa slike će uživat.
 
Zapravo zvuči kao da bi trebala bit sretna što sam se vratila, a ne nadrkana ili tužna.
 
Krivo zvuči. 
 
S nekim ljudima ti je najbolje čak i kad ti ništa ne krene.
 
Želim vam svima da si nađete baš takve ljude.
 
Evo vam za kraj jedna seksi slika s bazena.
 
 
Pusa od nadrkane curice.
 
Psssst! Ostale Andreine kolumne pročitajte OVDJE!

Pročitajte još

Učitavanje komentara