Danas je Matjaž Kek, trener koji je Rijeku vodio do prvog naslova prvaka u povijesti i prekinuo desetljeće diktature Zdravka Mamića i kluba kojeg je ovaj prisvojio, slavljeni ljubimac cijele Hrvatske. Mrgud sa šiltericom na klupi, ali van radnog mjesta i u izravnoj komunikaciji, kako sam se više puta osobno uvjerio, iznimno ugodan i vedar sugovornik, u Hrvatskoj je omiljeniji Slovenac nego što su Bojan Križaj ili Zoran Predin. Danas svi znaju koliko jazz LP-a ima u kolekciji, a koliko boca finih "crnjaka" u podrumu.

 

 

Ali, moramo podsjetiti da je Index daleko prije svih hrvatskih medija hvalio Keka i pozivao ga da prijeđe Sutlu, ali ne kako bi ispod murve evocirao uspomene na mladenačke dane kada ga je atmosfera Starog placa doživotno inficirala hajdučkim virusom. Nismo mislili ni da se prošeta Trešnjevkom, kvartom omiljenog mu grada gdje je podigao pehar koji u trofejnoj dvorani njegovih uspomena stoji iznad titule s Mariborom ili senzacionalnog plasmana na SP 2010. preko Rusije predvođene velikim Guusom Hiddinkom

 

 

Prije sedam godina ovom tvorcu slovenskog nogometnog čuda "nudili" smo posao izbornika nogometne reprezentacije, nakon što je Hrvatska pod tadašnjim izbornikom Slavenom Bilićem doživjela debakl u kvalifikacijama za to SP. Jer, kako smo pisali tada, Kek je sve ono što se Bilić trudi biti - neposredan, skroman, svjestan vlastite kvalitete (ali ograničenja), a i glazbeni je fan, prije nego što je postao izbornik radio je kao radijski DJ. 

 

 

Tri godine kasnije, kada je na pomolu bila nova katastrofa u kvalifikacijama za SP, također smo apelirali da naslijedi Igora Štimca, još jednog Mamićevog namjesnika na klupi Hrvatske koji je u propast vodio generaciju igrača za najveće domete. Zašto Kek? Zato što je stranac, ali "ne previše", nije genije, ali je radnik koji će umjesto poziranja po revijama za kućanice, pljunuti u dlanove i zavrnuti rukave.

 

 

Kekova Slovenija u Južnoj Africi igrala je jako dobro: Pobijedila je Alžir (1:0), protiv SAD-a uzela bod, iako je trebala sva tri (ispustila vodstvo od 2:0), a Capellova Engleska jedva ju je pobijedila (1:0). Slovenci su osminu finala u Južnoj Africi izgubili doslovno za nekoliko sekundi, zahvaljujući pogotku Landona Donovana za 1:0 pobjedu SAD-a protiv Alžira u sudačkoj nadoknadi. Kek nije prošao skupinu, ali su on i njegova reprezentacija dobili pohvale.

 

Američki ignorantski novinari pitali su ga prije utakmice na SP-u: "Gdje je Slovenija?". On im je sa smiješkom odgovorio "Pitajte Ruse!"

 

Jer u dodatnim kvalifikacijama senzacionalno je izbacio jaku Rusiju. Vladimir Putin bio je na prvoj utakmici u Moskvi, ali na drugu u Sloveniju poslao je nominalno predsjednika države, ali formalno svog potrčka Dimitrija Medvedeva. Ruski suveren smatrao je da je uzvrat u Mariboru formalnost nakon pobjede njegove reprezentacija 2:1 na prvom susretu, pa je poslije pobjede Slovenije 1:0 na uzvratu i neuspjeha bio posebno bijesan.

 

 

Hajduk je pak nakon SP-a htio da Kek s Brnika sleti na Resnik i to u studenom 2010., kada su klub vodili Kerum i Svaguša, a nakon što je Špaco Poklepović dobio otkaz. Slovenci su pisali da je to zato što je Kek "autoritativni stručnjak visoke kvalitete koji razumije dalmatinsku sredinu i mentalitet."

 

Kek je bio počašćen što ga želi klub koji mu je u srcu: "Navijam za Hajduk, u Splitu imam puno prijatelja i drago mi je što me žele. Ipak, to zasad neće moći biti izvedivo, jer ne dolazi u obzir dvostruki angažman.", rekao je dok je vodio Sloveniju u kvalifikacijama za Euro 2012., još svjež od velikog uspjeha na SP-u.

 

 

Ali, sa Slovenijom nije uspio u kvalifikacijama za EP. Bio je iza nedodirljive Italije, a Estonija na drugoj i Srbija na trećoj poziciji tablice skupine, pobjegle su mu dva, odnosno jedan bod. Sporazumno napušta slovensku klupu i preuzima saudijski Al-Ittihad, ali tamo je dobio otkaz nakon samo tri mjeseca, u veljači 2012., što mu je bio posljednji angažman.

 

 

Nakon toga je godinu dana bio bez posla, a godinu akademske pauze ne bi prekinuo, barem ne poslom u Rijeci, da ponudu da preuzmu novi projekt mecene Gabrielea Volpija nisu odbila tri stručnjaka kojima je to bilo ponuđeno prije njega. Zvonimir Soldo je bio prvi izbor za trenera, ali nije htio, zatim Gianluca Atzori, čovjek iz također Volpijevog kluba, Spezije, koji je vodio Sampdoriju, Regginu i Cataniju i konačno Bojan Prašnikar, koji se zahvalio zbog zdravstvenih problema, ali i preporučio svog dugogodišnjeg suradnika iz Maribora.

 

 

Matjaž Kek preuzima Rijeku 27. veljače 2013., nakon što je Elvis Scorija morao dati ostavku, jer je u HNL-u bio na tek petom mjestu s 11 bodova zaostatka za vodećim Dinamom, a u Kupu je ispao od niželigaša Nedelišća.

 

 

Bio je to ogroman udarac za klub koji je imao najambicioznije planove od osnutka HNL-a, prema kojima se i era Sanaderovog ortaka Ježića činila skromnom. Vlasnik kluba, talijanski biznismen Gabriele Volpi, uložio je značajna sredstva, za predsjednika postavio svog čovjeka od povjerenja Damira Miškovića, klub su pojačali mnogi igrači, ali Rijeka se nije uspjela izboriti za vrh.

 

Kek je igračku karijeru kao branič započeo 1980. u Mariboru i završio je u istom klubu 1999. u međuvremenu se preselio preko obližnje granice i igrao za austrijske Spittal i GAK, za koji je u austrijskoj prvoj ligi nastupao sedam godina (1988-95).

 

Trener je također postao u Mariboru 2000. gdje je osvojio dva prvenstva Slovenije i jedan Kup. Od 2006. vodio je slovensku U-15, U-16 reprezentaciju, a od 2007. do 2011. seniorsku reprezentaciju Slovenije, sa spomenutim senzacionalnim plasmanom na SP 2010. i odličnim igrama tamo kao vrhuncima karijere.

 

 

Na predstavljaju u Rijeci ovako je objasnio svoju filozofiju: "Nama je sada cilj dobiti svaku utakmicu, a tražit ćemo igru po kojoj bi Rijeka bila prepoznatljiva. Moja momčad mora biti poštena i odana, a siguran sam da će navijači to prepoznati. Bitno je da oni budu zadovoljni, a što se tiče igre moramo biti agresivni, brzi i pametni."

 

Do kraja prve (polu)sezone u Rijeci, od 11 prvenstvenih utakmica izgubio je čak četiri, a na Kantridi su ga izbušili Lokomotiva i Zadar. Ali, Hajduk je pobijedio na Poljudu, dok je s Dinamom na domaćem terenu igrao neodlučeno. Sve to bilo je ipak dovoljno samo za peto mjesto, odnosno s klubom je sezonu okončao tamo gdje ga je preuzeo.

 

 

Međutim, već u idućoj sezoni, 2013/14, odnosno prvoj u koju je Rijeku vodio od početka do kraja, preskočio je Lokomotivu, Split i Hajduk, a klub za koji navija i iza kojeg je Rijeka bila s tri boda minusa kada ju je preuzeo, ostavio je s 11 bodova zaostatka za Rijekom i na trećem mjestu. 

 

 

Dinamo braće Mamić opet je premoćno bio prvak s 11 bodova prednosti ispred Rijeke, ali Kek se već nakon godinu i tri mjeseca u Rijeci upisuje u klupsku povijest osvajanjem Kupa. Prvi trofej nakon osam godina Rijeci donosi pobjedama nad Dinamom u obje finalne utakmice.

 

 

Kekovi izabranici u 2014. su osvojili dva trofeja i oba preko Dinama, koji se godinu i pol lako riješio Kramarića i tako pojačao najvećeg rivala. Najprije je Kekova momčad slavila u Kupu gdje je u finalu s ukupnih 3:0 bila bolja od Mamićeve, koja je u 180 minuta stvorila tek dvije prilike za gol. Bio je to peti osvojeni Kup za Rijeku i treći hrvatski, nakon dva Kupa maršala Tita u prethodnoj državi. Zatim su osvajač Kupa i  prvak otvorili sezonu na Kantridi utakmicom Superkupa, a Rijeka je slavila s 2:1 i u svom trećem Superkupu stigla do prvog naslova. 

 

 

Fantastičnu prvu punu sezonu u Rijeci, Kek je začinio i najvećim europskim uspjehom u klupskoj povijesti: plasmanom u skupinu Europa Lige eliminacijom uglednog Stuttgarta, nakon čega je u grupi u jakoj konkurenciji Lyona, Betisa i Vitorije Guimaraes imao samo dva poraza. Sve ostalo bili su remiji, pa je Rijeka završila kao zadnja u skupini, ali svjesna da je napravila veliki iskorak u Europi. Naravno da je s ovakvim skorom njeno posljednje mjesto u grupi europskog natjecanja imalo neusporedivo veću težinu od Dinamovih stalnih pozicija na dnu kontinentalnih skupina.

 

 

Iduće sezone, 2014/15, Kek radi novo čudo, u još jačoj europskoj konkurenciji u skupini EL, s konkurentima dostojnima grupe Lige prvaka, ostaje do zadnjeg kola u igri za prolazak skupine. Nakon što je lako, sa šest pobjeda iz šest utakmica izborila grupnu fazu, tamo je na Kantridi srušila Feyenoord (3:1) i Standard Liege (2:0), a branitelj naslova Sevilla provukla se golom u zadnjoj minuti sudačke nadoknade (2:2). U posljednjem susretu Rijeka je imala šansu za još jedan nevjerojatan europski uspjeh, jer pobjedom kod Seville prošla bi u nokaut fazu, ali promašaji nekoliko velikih prilika i poraz 0:1 značili su treće mjesto. Ali, u tako jakoj konkurenciji sedam bodova za momčad koja je godinu dana ranije, odnosno do Kekovog dolaska bila peta u HNL-u je epohalni uspjeh, a pod slovenskim trenerom Rijeka je drugi put u dvije sezone izborila najbolji europski rezultat u povijesti kluba.

 

Osim što je sa samo jednom istinskom zvijezdom (Kramarić) radio čuda u Europi, Kek je tako svim igračima dizao rejting, pa se ove sezone pod njim dogodilo još nešto nezamislivo: Rijeka je imala čak 11 reprezentativaca. Hrvatski izbornik Niko Kovač zvao ih je osam (Kramarića, Vargića, Tomečaka, Leškovića, Sharbinija, Leovca, Jajala i Mitrovića), Samardžić i Cvijanović pozivani su u slovensku, a Kvržić u bosanskohercegovačku državnu momčad.

 

 

Ali, nije Keku u Rijeci sve savršeno, bajkovito i povijesno uspješno. Užasno su ga ljutile dvije stvari. Kolodvorski tip fluktuacije igrača, zbog kojeg se nakon svakog treninga mora izljubiti s igračima i poželjeti im sve najbolje u životu, jer  vjerojatno ih sutra neće naći u svlačionici, te priča da je Rijeka filijala Dinama. 

 

Volpi i Mišković prilikom dolaska ponude za igrača vode se isključivo trenutnom isplativošću posla. Ne samo da pri tome emocije ne igraju nikakvu ulogu, čak se ni srednjoročno ne razmišlja kako bi taj igrač mogao pomoći klubu u budućnosti. Bitan je isključivo profit. Na primjer, Adis Jahović prije dvije godine došao je početkom ljeta, a otišao prije njegovog kraja. Rijeka je napadača dovela besplatno, a prodala ga ruskom drugoligašu Krilju Sovjetov za 400 tisuća eura.

 

"Vrlo rijetko sam razočaran kao danas, nisam sretan, jer neke stvari teško gutam. Rijeka je stepenica iznad drugoligaša, pa makar bila riječ o talijanskom. Iza toga ću uvijek stajati", poručio je Kek nakon što je izgubio jednog od ključnog igrača na sredini terena, odnosno kada je Josip Brezovac po naredbi gazde Volpija proslijeđen u Speziju. 

 

Rijeka vlasniku služi kao bazen iz kojeg crpi igrače za iznenadne posudbe drugom gazdinom klubu, talijanskom drugoligašu, pri čemu je Rijeka Spezijina "Lokomotiva". U Serie B odlaze igrači za kaljenje, ali i oni koji u Rijeci igraju odlično, kao spomenuti Brezovec, nakon čijeg odlaska je Kek javno iskazao ljutnju. Isto će ponoviti i nakon europskih neuspjeha koji su slijedili spomenute povijesne rekorde. Nakon što je prošle i ove sezone ispadao već na prvim preprekama u pretkolima EL od Aberdeena i Istanbula, Rijekin trener poručivao je: "Ne mogu ovako raditi!" 

 

Ali, itekako je mogao i to je perfektno dokazao. Nema boljeg primjera za to koliko je Keku teško i stresno raditi u uvjetima stalne, bjesomučne prodaje svakog igrača Rijeke koji iskoči i jednako permanentne potrebe da ih se dostojno zamijeni od onog što je prošao samo od kraja prošle i početka ove sezone. Nakon spomenutog Brezovca, Kek je ostao bez kompletne obrane, njenog zapovjednika Mitrovića, stoperskog dvojca Lešković - Samardžić, zatim Močinića, novog "Nike Kovača" na sredini terena, odakle je iščezao i Jugović. Ofenzivni dio također je osakaćen odlascima ključnih ljudi Tomasova, Kvržića i Bezjaka. 

 

Kek je dakle šampionsku momčad sagradio nakon nedavnog odlaska osam prvotimaca i prve rezerve, a tko se još sjeća da je prije samo dvije godine uz gotovo sve nabrojane, u ekipi imao Kramarića i Moisesa, dakle raspolagao je s momčadi jačom od one koja je upravo uzela naslov i slijedi joj finale Kupa. Kek je sve one koji su prodani i posuđeni bez da ga se išta pitalo, nadomjestio s Elezom, Gorgonom, Gavranovićem i Andrijaševićem, kao što će sutra morati i sve njih, kada mu za igrača plaćenog 1.5 milijun, stigne ponuda od 2. Uz neprestane prodaje najboljih i najefikasnijih igrača u inozemstvo i jednako brojne dolaske od tamo, Keku je užasno teško nadograditi rezultate koji su svake godine sve bolji, pa su samim tim i očekivanja sve veća, ali on ih spektakularno ispunjava i nadmašuje. 

 

"Lijepa nogometna priča" fraza je kojom "konstruktivniji" novinari opisuju "Riječko nogometno čudo" posljednjih godina, dok će oni koji ističu kako ne bi bilo ništa od Rijekinog preporoda da ga ne predvode Volpijevi milijuni i Miškovićeva slizanost s Mamićem, isto izgovoriti s ciničnim prizvukom. Predsjednik Rijeke nije krio da je o nogometnom poslu učio od Dinamovog izvršnog.

 

 

Uz to, Rijeku, koja je "Lokomotiva" Speziji, i s onom tuzemnom Lokomotivom, filijalom Miškovićevog mentora, također vežu plodni odnosi, što rezultira dvosmjernim prometom igrača. Dodamo li tome prihvaćanje kontingenata otpisanih dinamovaca i bliskost Miškovića s braćom Mamić, s kojom se druži po oštarijama i krstarenjima, te zagrljen dolazi na Kolindinu prisegu, jasno je zašto smo Keka prije gotovo četiri godine pitali kako komentira da Rijeku zovu Dinamovom filijalom, što su se na početku suradnje prijatelja Maminja i Miška pitali i navijači Rijeke. 

 

"Užasno me ljuti to! Kao da vas ne bi smetalo da za Index govore da je filijala nekog drugog portala? To je pljuvanje po nama, po našem trudu, svakodnevnim treninzima i krvarenju na utakmicama. Mi nismo krivi što smo imali mogućnost uzeti igrače koje želimo, a neki su te igrače već imali, ali su ih nemarom prokockali. Samo spominjanje toga me jako vrijeđa, jer na terenu se vidi tko je kakav. Ja iznad svega poštujem svoj igrače, ali strahovito poštujem i svoje konkurente i nikad se za njih ne bi usudio reći tako nešto."

 

Sigurno je da Kek rezultate poput onih koje ima s Rijekom ne bi ostvarivao u Zadru ili Istri, ali isto tako je činjenica da na najbolji mogući način koristi ono što mu je na raspolaganju i do čega se došlo i paktovima s Mamićem, ali s kojima on dakako nema nikakve veze. Ali itekako ima s tim što Rijeka osvaja trofeje, a u Europi je do posljednje dvije sezone bila neusporedivo uspješnija od Dinama i Hajduka.

 

 

Ipak, recentni neuspjesi u Europi, stagnacija u igri i nepostojanje rezervnog plana ili nove ideje kod Keka kojem se sve zasnivalo na svetom trojstvu: dva defenzivna vezna - krila - Kramarić, neosvajanje trofeja nakon Kupa 2014. i držanje drugog mjesta u HNL-u, bili dokaz Kekovim kritičarima da Rijeka s njim neće biti prvak, kao i da je pročitani i potrošen. 

 

Kako ih je samo ove sezone osramotio i ismijao, kada je ionako agresivom i trkom superiornu momčadi, za ostatak lige učinio nedodirljivom novim iskorakom - hrabrijim i otvorenim nogometom.

 

Velika i uzajamna ljubav koja svih ovih godina vlada između slovenskog trenera i Rijeke nije ništa čudno. Ne samo zbog toga što je Rijeka najotvoreniji hrvatski grad, nego jer je su se u njoj uvijek sjajno snalazili "proizvodi" i ljudi iz susjedne republike/države.

 

S obzirom da priča o Keku i Rijeci nužno znači priču o glazbi i nogometu, vrijedi podsjetiti da se punk supravo iz Slovenije prvo prolio u Rijeku, a zatim u ostatak bivše države, a brojni bandovi iz rockerske Rijeke prve albume su snimili u slovenskim studijima i za tamošnje izdavačke kuće.

 

Da nije bilo Slovenca Adriana Fegica, ne bi se Rijeka hvalila najvećim europskim uspjehom (do dolaska Slovenca Matjaža Keka), jer napadač iz Postojne zabio je dva gola za pobjedu 3:1 nad Realom u Kupu UEFA 1984. Još jedan slovenski ofenzivac i bivši Kekov pomoćnik, Matjaž Florijančić iz Kranja, zaslužan je što je Rijeka u zadnjem kolu zadnjeg prvenstva Jugoslavije pobijedila Partizan 3:0 i tako sačuvala opstanak u ligi zemlje koja nije opstala.

 

 

Matjaž Kek, koji je prije četiri godine močvarnu baruštinu hrvatskog nogometa osvježio svojim dolaskom, novo je poglavlje bogate riječko-slovenske i najbolji dio "lijepe nogometne priče".