Foto: Getty Images

GOTOVO nitko od nas za deset godina neće raditi isti posao koji radi, a i ako ga bude radio – radit će ga bitno drugačije nego danas. Otvaranje prvog automatiziranog supermarketa u sklopu projekta Amazon Go samo je simbol primjena koje ne da dolaze, nego su tu oko nas.

Nemojte misliti da će nas takve stvari zaobići – prednosti koje donosi trgovina bez trgovaca, dakle bez čekanja pred blagajnom i istresanja robe na traku te očitanja, ogromne su. Uđete, uzmete što treba. Izađete. Novac je automatski skinut s vašeg računa. Nema čekanja. Nema razvlačenja robe još jednom. Nema provlačenja i lova na bar kod. Nema gledanja kada će se otvoriti druga blagajna. A cijene proizvoda zbog automatizacije mogu biti još i niže. Sve što se događa u SAD-u evo za par godina će i u nas. Promjene u svijetu su ogromne.

Problem je da većina ljudi, a ni politika, u Hrvatskoj ne žele promjene. Čak i ako su promjene neminovne, nadaju se da neće zahvatiti njihovu osobnu zonu udobnosti. No nitko vas ne pita – ili ćete se prilagoditi ili ulazite u zonu nezapošljivih. Slično je i s državom – ili će se prilagoditi ili ostaje na začelju razvoja, kao što je uostalom ostala Hrvatska, uz grčevite pokušaje da ne promijeni ništa.

Blagajnice, vozači i drugi

U Hrvatskoj se još uvijek razgovara o radu nedjeljom, kako bi eto blagajnice mogle biti s obitelji (no zanimljivo, nitko ne spominje radnice u kladionicama ili konobarice), ali po svemu sudeći blagajnice u supermarketima će imati puni tjedan slobodno. To zanimanje će pridružiti radnicima u videotekama, nekadašnjim RTV-serviserima i sličnim zanimanjima. Supermarketi će trebati jednog poslovođu, jednog koji zna voziti viličar, zaštitara na izlazu, a slaganje robe police mogu honorarno raditi studenti i umirovljenici u smjenama po nekoliko sati. Za slaganje robe ne treba vam nikakvo iskustvo, ni radni staž niti specijalizacija. To je idealan honorarni posao za studenta ili zdravijeg umirovljenika koji će rado odraditi primjerenih 4 sata, „potrošiti dan“ i fino si popraviti mirovinu.

Danas blagajnice, sutra vozači, prekosutra neki treći – nigdje nije zapisano da životna karijera treba biti 40 godina provlačenja bar koda ili držanja volana. I ne treba – ljudi su sposobniji za bitno složenije i bitno zanimljivije poslove. Naš hrvatski problem je taj što se profesionalnom karijerom smatraju jednostavni poslovi koji su drugdje „za snaći se“, dok se ne nađe nešto bolje ili nauči jezik ako ste imigrant. Automatizacije će hrpu takvih poslova pomesti.

Kakve kadrove školujemo?

Sve to ne znači da će zanimanje trgovca nestati. Naprotiv. U svijetu gdje se nudi sve i sva i gdje postoji višak gotovo svih vrsta roba, umijeće prodaje je sve važnije. Iako se u svijetu i automobili mogu naručiti online, većina ljudi će zaželjeti pogledati te isprobati željeni model i trgovac koji zna kupcu „uvaliti“ dva paketa opreme više neće imati problema ni s poslom ni s plaćom niti s bonusima. Slično tome, trgovac koji će o vašoj proizvodnji maslinova ulja ili vina znati ispričati lijepu priču, dovesti hrpu turista na degustaciju i još posložiti web trgovinu i dobro je reklamirati na društvenim mrežama – takav se ne mora bojati budućnosti.

Cijela priča se svodi na to da vaš rad mora davati dodatne vrijednosti, osim ako se niste uhljebili u državnoj službi. Što znači dodatne vrijednosti? To znači da ćete se kao kuhar trebati znati prilagođavati promjenama mode i ukusa, a ne samo spremati bečki s krumpirima. To znači da ako radite u kafiću trebate napraviti capuccino s finom, čvrstom pjenom, a ne samo uliti malo mlijeka. To znači da ako ste pravnik u firmi trebate sjesti i naučiti javnu nabavu – jer kod nas je država najveći kupac. To znači ako ste automehaničar, očekuje se da već danas nakon posla čitate o hibridima i električnim automobilima jer takvi će za par godina dolaziti masovno na servise.

Ukratko, ako radite posao koji će lako zamijeniti stroj – da, zamijenit će vas stroj. Ako radite neki drugi posao, pogledajte kako stvari idu u svijetu, učite i prilagođavajte se. Ako se postavite na način: „Ja sam završio školu i što sada imam učit!“, valjda imate kojeg kuma koji vam može izmisliti mjesto u lokalnoj firmi jer drugačije ćete postati socijalni slučaj i nitko vas neće žaliti.

E, da, ako imate zanimanje koje se može naučiti u par tjedana – prevarili su vas, nemate nikakvo zanimanje.

Postavlja se naravno i pitanje – kakve kadrove školujemo? Je li zanimanje trgovac ono što će se od trgovca tražiti za 10-20 godina? Je li zanimanje elektroničar ono što će se od elektroničara tražiti za 10-20 godina? Je li to tako i kod pravnika (tu pouzdano znam da nije, nađite u programima naših pravnih fakulteta npr. običnu javnu nabavu kao kolegij). Je li vas na tehničkim fakultetima uče robotici, 3D printerima i protokolima kojima međusobno komuniciraju strojevi? Na nekima ne, na nekima da, izvedbeni programi su javni, pa lako provjerite tko misli na budućnost. Neki su se dobrim dijelim prilagodili, ali mnogi nisu. Pronaći ćete i gdje se koriste knjige stare nekoliko desetljeća, a da to nisu temeljne stvari tipa matematike ili fizike. Pronađite gdje se uopće školuju visokostručni kadrovi kakve danas treba jedan Rimac, jedan Musk ili jedan Amazon. Nema ih kod nas? E, to je naš problem.
Kada sve pogledate – Hrvati se školuju, žive i rade kao da su 80-e godine prošlog stoljeća. A sada je 2018. Sve se promijenilo. I nikada se neće vratiti natrag. Ako ovako nastavimo, ako ne shvatimo što znači Amazon Go u globalnoj ekonomiji – preskočit će nas i Bugarska, kao što nas je preskočila i Rumunjska.

Nije ni država bolja

Ni država, kao ni građani, uopće ne želi vidjeti što donosi budućnost. Evo, prije nekoliko dana došla je vijest Europske komisije o tome kako će se početi naplaćivati PDV i na male pakete, do 22 eura koji se masovno naručuju iz Kine i sličnih država. Kako postupak naplate PDV-a košta, to znači višestruko povećanje cijene takvih paketića. Kinezi će vrlo vjerojatno riješiti stvar tako da svoja skladišta prebace u Europu, plate ovdje carinu i PDV i šalju pakete iz EU-a.

U zemlji koja je u 2018. godini netko iz vlade već bi bio u Kini i nudio projekte logističkog centra za cijelu Europu, recimo u blizini Rijeke. U zemlji kao što je Hrvatska neće se napraviti ništa, ali će se ponavljati kako je bilo lijepo kada su za vrijeme Hladnog rata svi trgovali preko nas. I onda će građani uvečer, jer nema posla, otići na čuveni kolodvor 602, odakle odlaze noćni autobusi za Njemačku.
Ima li netko odgovor što je nama kao narodu? Zbog čega ta očajnička želja da sve ostane kao što je nekada bilo, u svijetu koji se mijenja brže nego ikada? U vremenu promjena, možete ili zajahati val i surfati, ili čekati da vas taj isti val poklopi. Estonci, Česi, Slovaci, Rumunji, Irci – zajahali su val tehnoloških i drugih promjena i ne puštaju. Što se događa s Hrvatima?