Foto: Luka Šangulin/Index

SVEUČILIŠTE u Zagrebu uskoro bi trebalo dobiti novog rektora. Bolje rečeno, ono bi trebalo odlučiti hoće li na njegovom čelnom mjestu ostati dosadašnji rektor Damir Boras ili će doći njegov jedini protukandidat Damir Bakić.

Prvi Damir, rektor i ujedno predsjednik Sinodalnog vijeća Starokatoličke crkve, u medijima je ostao zabilježen po nastupnoj najavi da će na Sveučilište vratiti biblijske vrijednosti, a zatim po cijelom nizu vrlo ozbiljnih prijepora pa i medijskih skandala.

Drugi Damir manje je poznat u široj javnosti. O njemu se uglavnom pisalo kao o jednom od rijetkih kritičara funkcioniranja sustava visokog obrazovanja, osobito postupaka čelnih ljudi Sveučilišta u Zagrebu. Redovni je profesor na Matematičkom odsjeku PMF-a, a u medijima i na društvenim mrežama dobio je nadimak 'Dobri Damir' jer ga mnogi vide kao trenutno najbolju alternativu 'biblijskom Damiru'. Brat je u javnosti poznatijeg poduzetnika i filantropa Nenada Bakića.

Najvažniji izbori nakon parlamentarnih

Kandidati bi ovaj tjedan trebali predstaviti svoje programe, a do početka ožujka izborni proces trebao bi biti dovršen. Mada to mnogi u Hrvatskoj neće tako doživjeti, ovi su izbori izuzetno važni, možda najznačajniji nakon parlamentarnih i neusporedivo važniji od vječno popularnih svjetonazorskih natezanja i priča o ustašama i partizanima. Budući da se njima formiraju obrazovne vizije, politike i prakse, o njihovom rezultatu mnogo toga može ovisiti, prije svega budućnost mladih, atmosfera u društvu, ljudska prava, budućnost gospodarstva – hoće li ono biti razvijeno i suvremeno ili okrenuto uslužnim djelatnostima kao što su ugostiteljstvo i turizam itd. Naime, gospodarstvo i opće blagostanje suvremenih, razvijenih zemalja uglavnom se temelje na kvaliteti obrazovnog sustava i znanosti, kao i na naprednim tehnologijama.

Stoga smo kroz intervju s manje poznatim Damirom pokušali doznati kako on vidi stanje stvari na našem najvećem Sveučilištu, kako se one mogu poboljšati i što on ima za ponuditi.

Ovih dana održavaju se izbori za novog rektora Sveučilišta u Zagrebu. Budući da je to naše najveće sveučilište, oni su važni za sve – kako za studente i njihove roditelje, tako i za znanstvenu i akademsku zajednicu, ali i za hrvatsku znanost, tehnologiju, gospodarstvo, pa i politiku. Možete li pojasniti zašto je to tema koja se u Hrvatskoj tiče svakog građanina?

Zato jer je sveučilište – SVEučilište! Zato jer je moderno društvo nezamislivo bez kritičkog promišljanja, bez odgovora na sva pitanja koja nam se postavljaju, bez prisutnosti u zajednici, a posebno bez znanstvenih i umjetničkih istraživanja koja oblikuju naš život. Nezamislivo je da mala sredina kakva je naša opstane bez priključka na suvremene tokove. Nije moguće da uvijek i u svemu budemo predvodnici; moguće je možda ponegdje i ponekad, ali je nužno da osiguramo prijenos znanja i postignuća na nove generacije, da budemo dionici suvremenih tokova. Nužno je da našim studentima - a to doslovno znači našem sutra - osiguramo više nego što smo sami naslijedili. Ne najmanje važno: Sveučilište je pozvano samim svojim smislom da bude zagovornik i zaštitnik svih općedruštvenih vrijednosti: slobode, tolerancije, dijaloga, poštivanja različitosti, zaštite osobnih i manjinskih prava …

Moderno društvo nezamislivo je bez tih sveučilišnih doprinosa. Ako oni izostanu, otvara se prostor neznanstvenom, dogmatskom, manipulativnom, neslobodnom, netolerantnom.

Sveučilište u Zagrebu je naše najveće i najstarije sveučilište. Najbogatije svojom raznolikošću, tradicijom, ugledom, dosadašnjim postignućima, a zato i najodgovornije da tu zadaću ispuni.

Nasilna integracija Filozofskog i Bogoslovnog

Jedini ste protukandidat Damiru Borasu kojeg od dolaska na čelo rektorata prate razni prijepori. Prvo se govorilo da je podilaženje crkvenim krugovima i proturanje problematičnog sporazuma između Filozofskog (FF) i Katoličkog bogoslovnog fakulteta (KBF) bilo uvjet za glasove u Senatu koji su bili nužni da bi pobijedio sadašnju ministricu Blaženku Divjak, tadašnju prorektoricu koja je u prvom krugu imala više glasova od njega. Čim je osvojio mandat, najavio je povratak biblijskih vrijednosti na Sveučilište. Potom je gurao sporazum FF-a i KBF-a i za svojeg nasljednika na FF-u postavio dekana Vlatka Previšića koji je to nastavio. Što mislite o pokušaju nametanja tog sporazuma koji je većina studenata i profesora ocijenila suprotnim interesima Filozofskog, a u interesu KBF-a i domaćih crkvenih krugova? 

O prethodnim izborima ne bih spekulirao. Što se tiče sporazuma između FF-a i KBF-a, on je, najjednostavnije rečenom bio nepripremljen, a takav, nepripremljen, pokušao se nametnuti FF-u. U tom smislu otpor kolega nastavnika i studenata FF-a bio je opravdan i ja sam ga podržao. Napore kolega s KBF-a u smislu šire i dublje integracije u naše Sveučilište jednako podržavam pa ni tu ne vidim ništa sporno. Međutim, postoje mnoge točke oko kojih je potrebno mnogo više dijaloga i usuglašavanja. Ponekad su te točke suptilne, ponekad suštinske. Dodatno, tu su i pitanja studentskih prava poput ravnopravnosti pri upisu na studije i zapošljavanju. No, nema pitanja na koje imamo pravo ne odgovoriti. Potreban je dijalog, strpljivo promišljanje, usuglašavanje... Što je tom prilikom izostalo. Što bih ja predložio? Da idemo ponovno od početka. Prvo, ravnopravan i otvoren razgovor svih strana. Drugo, a zapravo opet prvo, i to kao aksiom: ukoliko se neki studijski programi žele spojiti, nužno je na početku, dakle pri upisu, i na kraju, dakle pri zapošljavanju, izjednačiti obje strane u pravima i obavezama. Na tim temeljima, uvjeren sam, dogovor je moguć.

Malo mi je teško vjerovati da je moguće izjednačiti sve ovo što navodite jer će u našem školskom sustavu, u kojem je vjeronauk 'obavezni izborni predmet', oni koji su nastavnici bilo čega, recimo hrvatskog ili engleskog i usto vjeronauka, što bi integracija KBF-a i FF-a trebala omogućiti, uvijek biti u prednosti pred onima koji su 'samo' nastavnici hrvatskog ili engleskog. No to je možda samo jedno viđenje?

Hoće li nastavnici vjeronauka biti u prednosti, to prvenstveno ovisi o našim obrazovnim vlastima. Tu prije svega mislim na činjenicu da je sustav zapošljavanja vjeroučitelja i svih drugih nastavnika nejednak. Naše obrazovne vlasti dužne su osigurati da u tom nekom budućem scenariju mjesto nastavnika engleskog ili povijesti bude rezultat poštenog natječaja u kojem su početne pozicije svih kandidata apsolutno ravnopravne, u kojem je irelevantno što na natječajno mjesto možda aspirira i vjeroučitelj koji je u istoj instituciji već zaposlen kao nastavnik vjeronauka došavši na mjesto vjeroučitelja po drugim kriterijima i drugom ključu.

Mračna priča o degradaciji Hrvatskih studija

Imam u obitelji i među prijateljima dosta nastavnika. Znam kako natječaji za posao u školama funkcioniraju, često su fiktivni, i ne vjerujem da je tu u dogledno vrijeme moguća neka ozbiljna promjena. No, hajdemo mi dalje. Boras je Hrvatske studije protuzakonito pretvorio u sveučilišni odjel. Prije toga je na čelo HS-a postavio Maria Grčevića koji nije imao potporu među svojim kolegama na HS-u. Nakon toga, izvršen je udar na Filozofiju HS-a i provedena je velika smjena kadrova. Istisnuti su neki ljudi koji su, među ostalim, bili zaslužni za činjenicu da je HS u reakreditaciji 2013./14. ocijenjen kao najbolje visoko učilište koje izvodi programe u humanističkim i društvenim znanostima. Ti ljudi ujedno su bili vodeći domaći kritičari sustava i borci za akademsku etičnost. Zaposleni su deseci novih ljudi od kojih su mnogi bliski Borasu i njegovom prorektoru Anti Čoviću. Otvorena su brojna radna mjesta čija je svrha vrlo upitna. Kako gledate na slučaj HS-a i što biste kao rektor poduzeli?

Na slučaj HS-a gledam kao na najtamniju seriju u mandatu ove Uprave. Ne epizodu, nego seriju koja je toliko neuspješna da ide već u treću sezonu. S jedne strane - prve, imamo studente. To što ovime činimo studentima, neizvjesnost, netransparentnost, nesloboda… To je nedopustivo. To što je učinjeno kolegama s Odsjeka za filozofiju, pretužno je. Nažalost, iz sasvim tehničkih razloga, tu je Senat, sve da je i želio pomoći, bio je nemoćan zbog ingerencija koje su dane u ruke privremenoj Upravi, a svih posljedica tih ingerencija nismo mogli biti svjesni u trenutku kad se privremena Uprava HS-a ustrojila. Ukratko, sva odgovornost, jedino i isključivo, u tom pogledu leži na Upravi Sveučilišta.

Što se tiče protuzakonitog ustroja HS-a, svi znamo da je takav, znali smo to i u trenutku transformacije, javno i jasno to je bilo izrečeno na sjednici Senata u siječnju 2017., rektor i prorektor to nisu demantirali i faktički su primorali Senat da takvu odluku donese. Možda je dio članova Senata bio nezainteresiran, možda je dio bio neupućen, ali činjenica je da je takva odluka bila iznuđena. I ovdje, uvjeren sam, sva stvarna odgovornost leži na Upravi Sveučilišta. Bilo bi površno kriviti Senat. Odnosi koji su kumovali takvoj pretvorbi statusa HS-a stvarani su mjesecima prije. Senat je mnogim potezima bio pasiviziran i to su, košarkaškim rječnikom rečeno, bila slobodna bacanja. Time je Uprava slobodno bacila svoje upravljanje u glib nezakonitosti.
 
Što se tiče novih zapošljavanja na HS-u, to je za rubriku vjerovali ili ne. Da to čini Uprava HEP-a ili Hrvatskih šuma, vjerojatno ne bi opstala niti jedan tjedan. Uprava Sveučilišta u Zagrebu ne da je opstala, nego drži čitavu akademsku zajednicu uključujući i resorno Ministarstvo slaboumnima.

Idemo ovako: samo lani, u 2017., na HS-u je otvoreno i realizirano 35 novih radnih mjesta. 35!
To je činjenica, provjerena i provjerljiva. 35! O tih 35 natječaja Senat nije čak bio informiran, premda je plan zapošljavanja u njegovoj nadležnosti. Javno pitam: koliko su svi preostali fakulteti ovog Sveučilišta, dakle njih 33, novih radnih mjesta dobili, primjerice u zadnjih 5 godina? Bojim se, u zbroju, bit će manje od ovih 35. Ne mogu biti siguran, ali slutim da je tako. Ako PMF ili FF, primjerice, u dvije godine dobiju jedno novo radno mjesto, u ovim restriktivnim uvjetima držat će se da je to veliko postignuće Uprave fakulteta.

Idemo ponovno: u jednoj godini, na "transformiranom" HS-u čak 35 radnih mjesta. Fakultet strojarstva i brodogradnje, Prometni fakultet, Edukacijsko-rehabilitacijski, Fakultet političkih znanosti, Građevinski fakultet, Akademija likovnih umjetnosti, Geotehnički fakultet u Varaždinu u zbroju vjerojatno - nula. S velikom vjerojatnošću kažem nula. I s rizikom da možda griješim. Možda je 2. Ili 1. Ako i griješim, pa vidite, to je zato što niti mi, članovi Senata, nemamo podataka. Ako griješim, ispričavam se unaprijed, ali molim da shvatite prije svega proporcije, a onda i netransparentnost, čak i prema Senatu u čijoj je to nadležnosti.

O natječajnim uvjetima za tih 35 radnih mjesta i o karakteru tih radnih mjesta na HS-u molim da pitate kolege s HS-a. Ili NSZVO-a. Nedavno su svi ti podaci vrlo precizno predočeni javnosti na konferenciji NSZVO-a. Bojim se da je ovaj odgovor na vaše pitanje o HS-u, koliko god bio apsurdno dug, zapravo prekratak. Ovaj puta ćemo preskočiti činjenicu da je Uprava HS-a plagirala neke strateške dokumente nekih drugih fakulteta. Vratimo se na studente. Tu pitam: kako, pa kako u ovim okolnostima studenti tih studija mogu studirati u miru? Samo da podsjetim rektora i nadležnog prorektora: Sveučilište postoji zbog… Neka sami dovrše rečenicu.

Plagiranje, neetičnost, zakoni za osobne potrebe...

Prethodni ministar znanosti, Pavo Barišić, bio je čvrsto povezan s Čovićem i Borasom, koji su mu davali potporu na svaki način, pa i tako što su osigurali oslabljivanje saborskog Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju. U tom smjeru išao je i Lex Boras/Lex Barišić. Jesu li Čović i Boras instrumentalizirali Sveučilište u Zagrebu kako bi zaštitili sebi bliskog ministra znanosti? Kako biste se vi postavili kao rektor prije godinu dana?

U svakom takvom pitanju, ako aludirate na postupak po prijavi o sumnji na plagijat, unaprijed bih se odrekao ikakvih zaštitnih mehanizama. Istovremeno, kad bi se dogodilo da takav postupak poteče neetičnim načinom, energično bih zahtijevao da se primijene svi zaštitni mehanizmi koji postoje u uređenim sustavima. Kao što je plagiranje neetično, neetično je i interferiranje s predmetima ili povjerenstvima koji o takvim pojavama odlučuju.

 Tako biste postupili čak i kada bi bio optužen netko vama blizak?

Čak i ako bih bio optužen osobno. Prag tolerancije u ovakvim pitanjima mora biti nula, beziznimno i beskompromisno.
 
Prijedlog izmjena Zakona o znanosti, koji je zaustavila ministrica Divjak, trebao je ići na ruku Borasu i nekim njegovim bliskim suradnicima koji su blizu 65 ili preko, zbog čega je u javnosti prozvan “Lex Boras”. Znamo da se Boras snašao, odnosno da se za njega odmah otvorilo nekoliko radnih mjesta čim je postalo jasno da Filozofski možda neće izraziti potrebu za njim nakon što je propao sporazum s KBF-om i nakon što je njegov čovjek Previšić morao u mirovinu. Zanimljivo je također da su na Lex Borasu radili neki ljudi koji su bili u svojevrsnom sukobu interesa jer su i njima odgovarali takvi novi prijedlozi, ljudi u dobi oko 65. Jasno je da nitko u Hrvatskoj s privilegijama i plaćom dekana ili rektora neće radosno u mirovinu, no snižavanjem kriterija za produženje rada u dubokoj starosti pada kvaliteta Sveučilišta, a napredovanje mladih je blokirano. Kako vi gledate na cijelu tu priču?

Rektor Boras načinio je neetičan potez zaposlivši se s 10 % radnog vremena na čak dva fakulteta samo zato da ostane zaposlen na Sveučilištu; biti rektor nije moguće bez povezanosti s nekim fakultetom. Ako za njegovom nastavom postoji potreba na ta dva fakulteta, ta je trebala i mogla biti iskazana i prije. Iskazana je tek tada kad je rektoru Borasu trebalo novo zaposlenje. Dogodovština s Grafičkim fakultetom je osobito tužna. Do dana današnjeg, koliko je meni poznato, rektor tamo nije bio djelatno angažiran, premda je zaposlen od svibnja 2017.
Koliko je meni poznato, 10 % plaće sve do danas rektor dobiva od Grafičkog fakulteta. Toliko o tome.

A što se tiče mehanizma produljenja ugovora o radu nakon navršenja 65. godine života, ja ga zagovaram! Ne, naravno da ne, kao imperativ. No, kao mogućnost, kao potrebu gdje i kada to biva jasno, to je i više nego dobro došlo. Mnogi naši kolege i nakon navršenja te dobi itekako mogu i trebaju doprinijeti i nastavno i znanstveno. Jasno je, također, da svaki fakultet treba u svakom pojedinom pitanju postupiti selektivno imajući u vidu doprinos seniornog profesora i potrebu za zapošljavanjem mlađih kolega. Međutim, načelno, tu nemam dilema. Ta zakonska mogućnost nužno mora postojati. Do svakog fakulteta, do svakog pojedinačnog slučaja je kako će se u kojem predmetu odlučiti.

Autonomija po potrebi

Boras i njegovi suradnici uporno se pozivaju na autonomiju i u njezino ime često vode bitke s resornim Ministarstvom koje ih financira, osobito sada za mandata Blaženke Divjak. Znamo da je u više navrata izborio odluke sudova koje su mnogi smatrali upitnima. Zadnja u nizu je ustavna tužba kojom se hoće obustaviti tri pokrenuta upravna nadzora nad Sveučilištem. Kako vi vidite takvu situaciju i što tu treba promijeniti?

Ne mogu komentirati uloge drugih kolega. Reći ću tek ovo: ustavna tužba protiv instituta upravnog nadzora koji je zatražen na Sveučilištu u smislu da taj narušava autonomiju sveučilišta je neobična evolucija u razmišljanju. Naime, još u srpnju 2016. rektor i Uprava Sveučilišta taj su isti upravni mehanizam upravnog nadzora vrlo voljno prigrlili kad se željelo osporiti pokretanje postupka Fakultetskog vijeća FF-a za opoziv tadašnjeg dekana, prof. Previšića. Scripta manent.

Dobri sebi i svojima

Posljednjih godina mediji su pisali o brojnim projektima i sredstvima za časopise, konferencije i sl. koja su u dvojbeno visokim iznosima dodjeljivana Borasu i njemu bliskim ljudima. Istovremeno su mnogi zaslužni ljudi, projekti i časopisi dobivali mnogo manje ili ništa. Može li se i kako riješiti takva situacija ili je naša akademska zajednica toliko mala i tijesno umrežena da je nepopravljiva, da bi je, kako je to nedavno rekao prof. Gordan Lauc, bilo najbolje raspustiti?

Neetično je da se rektor za svog mandata uopće natječe za sveučilišna sredstva. Tako ja mislim. Moguće je da sam u krivu s tako kategoričnim stavom, ali ja to neću činiti.
Što se tiče svih natječaja, svih sredstava za znanost, nužno je postaviti jasne kriterije i njih se držati. Jasno, niti jedni neće biti savršeni. Nitko nije pozvaniji od nas da ih kritiziramo, popravljamo i mijenjamo. No, dok su na snazi, dužni smo ih poštovati.
 
A o raspuštanju... Niti govora. Prvo ćemo sve dovesti u red, uspostaviti sve demokratske procedure, reafirmirati uloge i dužnosti svih tijela, a tada, tek tada, ako se pokaže potrebnim, možemo otvoriti i takva pitanja. Opet, ako niti jedan pokušaj afirmacije zajedničkog akademskog djelovanja ne uspije, takva pitanja su ne samo neizbježna, nego i nužna.

Mogu li se i kako stvari popraviti?

Sveučilište u Zagrebu već godinama klizi na svim važnim svjetskim listama. Beogradsko i Ljubljansko već su ga odavno prestigli. Također, naši nastavnici, osobito u humanistici i društvenim znanostima, slabo su mobilni i nemaju međunarodnu suradnju na razini koja bi se očekivala od vodećeg Sveučilišta u jednoj zemlji članici EU-a. To je još jedna tekovina Borasove vladavine, budući da je on ukinuo potpore za kolegije na engleskom jeziku i smanjio potpore za mobilnost, te općenito u svojim istupima potencira nacionalnu komponentu Sveučilišta više nego internacionalnu. Kako vi gledate na to? Kojim se mehanizmima može zaustaviti ili čak obrnuti ovaj loš trend? I što učiniti da privučemo kvalitetne ljude koji danas u Hrvatsku ne žele doći, a ako i žele, teško uspijevaju?

Prije svega većim zalaganjem u nastavnoj djelatnosti. Potrebno je reafirmirati nastavnički etos, prepoznati, poticati i nagraditi svako nastavno zalaganje, svaki iskorak… U znanstvenom pogledu takvi mehanizmi postoje, prisutni su. U nastavnom, previše se oslanjamo na entuzijazam i usamljene napore pojedinaca.

Drugo, imperativ je snažna internacionalizacija. Ona podrazumijeva intenziviranje mobilnosti studenata i nastavnika, osobito dolazne. Moramo uložiti svaki mogući napor u privlačenje gostujućih profesora i studenata. Moramo snažno prionuti širenju i afirmaciji izvođenja nastave na pojedinim kolegijima, čak i čitavih studijskih programa na engleskom jeziku. Fakulteti u biomedicinskom području, posebno Medicinski, predstavljaju u tome sjajan primjer. Ne zaboravimo: gostujući nastavnici, a osobito strani studenti koji će svoje studije završiti kod nas nisu samo spona s međunarodnom znanstvenom zajednicom; oni će sutra biti naši najbolji ambasadori. Također, oni će oživjeti našu prisutnost u modernim znanstvenim tokovima. Osim toga, oni će unaprijediti i našu domaću nastavu. Jednostavno, bit ćemo konkurentniji.

Moramo olakšati pristup našim studentima i nastavnicima i malim formama gostovanja na stranim sveučilištima u okviru europskih programa.

Nadalje, nužno je ponovo prionuti infrastrukturnom razvoju. Mi moramo oživjeti kapitalne projekte Sveučilišta; osobito reafirmirati planove izgradnje kampusa Borongaj te dovršenja Sjevernog kampusa. Jasno je da to ne možemo sami, bez snažnog angažmana Grada i nadležnog Ministarstva. Međutim, Sveučilište mora tome energično prionuti i biti pokretačka snaga u realizaciji tih projekata.

Također moramo, što je vrlo bitno, iskoristiti našu alumni zajednicu, osobito naše najuglednije znanstvenike koji djeluju u inozemstvu. Oformiti neku vrstu akademskog sveučilišnog savjeta koji će činiti naši najuspješniji znanstvenici angažirani na prestižnim inozemnim institucijama koji će svojim savjetima, iskustvom, vezama pomoći da naš nastavni i istraživački rad brže i uspješnije uklopimo u moderne tokove, da budemo konkurentniji u dobivanju međunarodnih projekata ili u participaciji naših istraživača u takvim projektima. Svi oni imaju golemi entuzijazam i dobru volju da pomognu; potrebno je samo te pojedinačne napore uskladiti i strukturirati.

Neki čelni ljudi nekih naših akademskih institucija, uključujući tu i HAZU, trenutno na nastojanja takvih ljudi, kao što je primjerice Ivan Đikić, reagiraju uglavnom negativno, svađalački i obrambeno. Mislite li da je to zdravo?

Ne mogu komentirati te istupe jer ih nisam pozorno pratio. Umjesto toga, radije bih istaknuo primjer Sveučilišta u Rijeci koje je takav znanstveni savjet ustanovilo. Ponavljam: naši istaknuti znanstvenici koji rade u inozemstvu imaju vrlo izraženu volju da pomognu. Takvom suradnjom Sveučilište može samo napredovati.

Ima li u akademskoj zajednici dovoljno volje za promjene koje bi trebale osigurati veću kvalitetu? Naime, za to je potrebno uspostaviti više standarde. Potrebno je više truda, više znanstvenog rada, više publiciranja itd. Osrednjima i lošima odgovara nisko postavljena letvica. Mislite li da je negativna selekcija učinila da su takvi ljudi prevladali na čelnim pozicijama SuZG-a?

Tamna strana je po prirodi borbenija. Ali ovo Sveučilište je mnogo, mnogo bolje nego ga se percipira. Idemo otvoriti sva vrata i sve prozore i vidjet će se. Ja uopće nemam dileme oko toga. Samo nam treba red i mir. Tada će se jasno vidjeti koliko dobro je ovo Sveučilište. U to sam savršeno siguran. Uvjeren sam da možemo biti bolji, da moramo i da znamo kako to učiniti. Samo da dođemo do daha, znat ćemo u to uvjeriti i MZO i Vladu RH i, vjerujte, vratit ćemo sve što nam se da.

Smatrate li da bi Sveučilište u Zagrebu trebalo integrirati? Ako da, pod kojim uvjetima i kako bi se to moglo provesti?

Funkcionalno. Poticanjem međufakultetske izbornosti - to smo i željeli provođenjem bolonjske reforme, a gdje smo sada? Uvođenjem međufakultetskih studijskih programa, poticanjem međufakultetskih i interdisciplinarnih znanstvenih i stručnih projekata, otvaranjem Rektorata prema sastavnicama, oživljavanjem rada svih sveučilišnih ureda i službi i njihovim aktivnim djelovanjem na sastavnicama na korist svih fakulteta, nastavnika i studenata, koordinacijom rada svih prodekana za nastavu i studentskih referada, tajništva i pratećih službi, ujednačavanjem internih akata, kako vertikalnih, tako i horizontalnih…

Inertnost, konformizam, poslušnost...

Neke aktivnosti i odluke Senata, u kojem uglavnom sjede čelni ljudi fakulteta, u proteklih nekoliko godina bile su najblaže rečeno nerazumljive, ako ne i apsurdne. Primjerice, od 70-ak članova samo njih nekoliko, među kojima ste bili i Vi, izrazilo je negodovanje zbog činjenice da je Boras bio najavio tužbu sudu protiv jednog studenta. Na sličan način Senat nije reagirao na činjenicu da čelni ljudi Sveučilišta još od vremena prošlog rektora nikada nisu odgovorili ni na jedno pismo s pitanjima ili kritikama koje im je uputila pravobraniteljica za ljudska prava. Što mislite o takvog agresivnoj, negativnoj ulozi Rektorata i pasivnoj, nekritičkoj, ako ne i dodvorničkoj ulozi Senata?

Na žalost, točno ste snimili stvari. Ignoriranje medija, tužbe protiv aktivističkih udruga, prijave protiv novinara, dizanje tužbi protiv studenata, ignoriranje pojedinih upita ili naloga nadležnog Ministarstva, dvogodišnje ignoriranje dopisa i upita pučke pravobraniteljice, netransparentnost odlučivanja o raspodjeli radnih mjesta i pripadajućih natječaja, donošenje odluka iz nadležnosti Senata ne samo bez očitovanja Senata, nego čak i na način da Senat o tome nije bio ni informiran... To je beskonačno udaljeno od prisutnosti Sveučilišta u javnosti i, što je još važnije, od prisutnosti javnosti, zajednice, u sveučilišnom životu. To je kao da vozimo autocestom u suprotnom smjeru. To je kao da gradimo akademsku antimateriju.

A gdje smo sada od toga da nas se pita, da kažemo, da nas se percipira kao moralni i intelektualni autoritet? Primjerice, ako već postoji javna debata o Istanbulskoj konvenciji, ako u našem društvu takva debata mora postojati, ne bi li bilo prirodno da Sveučilište o tome ima nešto za reći, da ga se pita, da se čuje što o tome ima za reći?

Kao što Sveučilište ne smije biti puka konfederacija fakulteta, tako ni Senat ne smije biti šutljivi promatrač i formalni, često i nevoljni donositelj rutinskih odluka koje snagom statuta spadaju u njegovu nadležnost. Vrijeme je da Senat preuzme odgovornost. Da postane, kao što i treba biti, mjesto najveće slobode govora, iznošenja stavova. Da postane žarišno mjesto kreiranja sveučilišne politike, da artikulira i iznese stavove, mjere, konkretne dokumente koji će oživotvoriti već donesene strategije. Strategije koje smo donijeli još 2014. i ranije valjane su i još uvijek su na snazi. Vrijeme je da ih mnogo energičnije oživotvorimo. Pa makar se i posvađali. Senat mora postati forum. Ne promatračko tijelo koje je sastavljeno od dekana i drugih predstavnika kako već statut predviđa. Nego forum.

Nije to u opreci s njegovim standardnim poslovima. Sve "standardne točke" dnevnih redova lako ćemo odraditi, nema opasnosti od neefikasnosti. Ali kad se Senat već sastane, uvijek mora biti prostora i za promišljanje, za debatu, za osmišljavanje daljnjih koraka u pojedinim segmentima na temelju preliminarnih stavova i smjernica koje će pripremiti Uprava i sva nadležna sveučilišna tijela. Korak po korak. Ali, ključno je: Senat mora aktivirati sve svoje potencijale i ispuniti sve zadaće koje su mu povjerene. Senat mora preuzeti odgovornost.