Iz odgovora koji su uputili na pitanje zastupnika Živog zida Ivana Vilibora Sinčića vidljive su odmah dvije stvari: 1. Provedba Istanbulske konvencije neće ni približno koštati milijardu kuna, kako su u javnosti ponavljali protivnici ratifikacije i 2. Novac neće dobiti samo lijevoliberalne i feminističke udruge koje se bave ženama žrtvama nasilja, što su također ponavljali protivnici ratifikacije predvođeni Željkom Markić, a uz veliku propagandnu i logističku pomoć Katoličke crkve.

 

 

Dakle, tvrdnje protivnika IK o tome koliko će koštati provedba Konvencije i kome će ići novac su se sada stopostotno pokazale kao potpune laži, kojima su svi oni, od biskupa do Željke Markić, tjednima sustavno obmanjivali javnost. To naravno nije iznenađujuće, ali vrijedi konstatirati.

 

No, zanimljivije je pitanje kako će se Katolička crkva i njoj bliske organizacije postaviti prema javnim sredstvima koje će dobivati zahvaljujući ratifikaciji IK.

 

"U državnom proračunu osigurana su financijska sredstva na pozicijama državnih tijela, za 2018. godinu u iznosu od 71.082.327,00 kuna, dok su za 2019. planirana sredstva u iznosu od 70.566.264,00 kune. 

 

Navedeni iznosi čine zbroj financijskih sredstava već osiguranih za provedbu mjera Nacionalne strategije zaštite od nasilja u obitelji za 2018. godinu u iznosu od 69.592.327,00 kuna i 2019. godinu u iznosu od 69.076.264,00 kune te dodatnih sredstava osiguranih za provedbu Konvencije u iznosu od 1.490.000,00 kuna za 2018. godinu i 1.490.000,00 kuna za 2019. godinu. 

 

Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku za provedbu mjera Nacionalne strategije, putem koje će se ostvariti i provedba Konvencije, na godišnjoj razini osiguralo je 7.340.000,00 kuna.

 

Sredstva su namijenjena provođenju projekata i programa organizacija civilnoga društva s ciljem prevencije i suzbijanja nasilja te pružanja pomoći žrtvama koje Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku dodjeljuje putem natječaja i u tu svrhu je na godišnjoj razini osigurano 500.000,00 kuna, za rad skloništa osigurano je 6.800.000,00 kuna, a za edukacije i tisak materijala 40.000,00 kuna", dio je vladinog odgovora.

 

 

Naročito je zanimljivo da će novac u okviru provedbe Istanbulske konvencije dobiti i mnoge organizacije koje su direktno povezane s Katoličkom crkvom i pomažu ženama, a čemu se Hrvatska biskupska konferencija de facto protivila, tvrdeći da se Istanbulskom konvencijom u Hrvatsku uvodi tzv. “rodna ideologija”.

 

Iz vladinog odgovora vidi se da iz sustava „glavarina“ financijsku potporu ostvaruju sljedeći pružatelji usluga smještaja: Caritas Zagrebačke nadbiskupije, Dom za žrtve obiteljskog nasilja „Utočište Sv. Nikola“, Dom za žrtve obiteljskog nasilja „Sigurna kuća“, Sigurna kuća Vukovarsko-srijemske županije – udruga B.a.B.e., Udruga za zaštitu žena i djece žrtava obiteljskog nasilja „Iris“, Centar za rehabilitaciju - Sklonište za žrtve obiteljskog nasilja Osijek, „Sv. Ana“ Caritasov dom za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja u Rijeci, Caritas nadbiskupije Split, Caritas biskupije Šibenik i DUGA - Udruga za pomoć ženi i djetetu. 

 

Očito je u značajnom broju riječ o organizacijama koje su povezane s Katoličkom crkvom i koje profitiraju i profitirat će zbog ratifikacije Istanbulske konvencije, koja će im financijski olakšati njihov rad sa ženama žrtvama nasilja. 

 

Podsjetimo, prije dvotrećinske saborske ratifikacije IK, mnogi crkveni predstavnici govorili su da je Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji sotonsko djelo, korak unatrag, rastakanje hrvatskog nacionalnog bića, ugrožavanje kršćanskih korijena hrvatskog naroda, jedna od najvećih prijetnji za budućnost RH itd. Teško je uopće nabrojati sve laži i gadarije koje su izrečene od strane predstavnika Katoličke crkve i njoj bliskih udruga, no svi se sjećamo da se Istanbulska konvencija predstavljala kao najgora stvar na svijetu i velika ugroza Hrvatske.

 

 

I sada se postavlja pitanje - ako je Katolička crkva u Hrvata bila iskrena u vezi svojih stavova oko IK, zašto onda prihvaća javni novac koji njoj bliske organizacije poput Caritasa dobivaju baš zahvaljujući provođenju ratificirane IK? Nisu li to kune kontaminirane tzv. “rodnom ideologijom”? Kako to da te “rodne kune” nisu moralno kompromitirane i neprihvatljive za hrvatsku Katoličku crkvu? Zar će Katolička crkva sada prihvatiti taj “sotonski” novac, koji je po njihovoj priči dio šireg i podlog plana stranih centara moći da se u Hrvatsku uvede tzv. “rodna ideologija” i da se “uništi hrvatskog čovjeka”? Hoće li se prodati za “Judine rodne škude”?

 

Naravno, ne bi bilo dobro da se ženama žrtvama nasilja koje trebaju pomoć ta pomoć uskrati zbog nedostatka financijskih sredstava, da se zatvori ijedna sigurna kuća, kojih ionako nema dovoljno u Hrvatskoj i treba ih još izgraditi, što je usput jedna od obaveza koje je vlada preuzela ratifikacijom IK. Žene žrtve nasilje nikako ne bi trebale patiti zbog toga što je Katolička crkva tvrdila da im zakoni i konvencije nikako neće pomoći u borbi protiv nasilja kojem su izložene, nego da im može pomoći samo Isus, kako je skandalozno izjavio biskup Marin Barišić. 

 

Realnost i konkretni podaci pokazuju da žene žrtve nasilja itekako ovise o tome hoće li se za pomoć njima izdvojiti javni novac, kao i da crkvene organizacije koje pomažu ženama ovise o novčanoj pomoći države. Biskupi su, dakle, još jednom pričali gluposti i širili laži, no ako sada žele biti dosljedni u vezi svojih laži, onda bi trebali odbiti primiti i lipu javnog novca koji je ikako povezan s provođenjem ratificirane Istanbulske konvencije.

 

Svaka rodno kontaminirana kuna koju crkvene organizacije prihvate od RH razotkriva i licemjerje i bešćutnost hrvatski biskupa, koji su prvo vodili kampanju protiv IK, a sada im ne smetaju milijuni koje će dobiti baš zahvaljujući ratifikaciji IK. 

 

Nije ni to neka velika novost - da je Katolička crkva licemjerna i da najviše od svega voli tuđi novac. Za konkretnu pomoć ugroženim ženama to se licemjerje ipak može istrpjeti, jer mnogo je važnije pomoći pretučenoj ženi nego se brinuti o reputaciji Katoličke crkve, za koju se dobro zna kakva je.