Da ne bismo morali nagađati o emocionalnom stanju premijera i njegovom osjećaju nedovoljne obljubljenosti od strane javnosti, Plenković je odmah objasnio da nije sretan ni zadovoljan što se mora baviti problemom Agrokora. No, otkrio je i da se on baš i ne bavi toliko krizama u Agrokoru, izjavivši da najnoviji skandal oko vladinog povjerenika u ostavci Ante Ramljaka - koji se odvija protekla dva tjedna - njemu nije bio na vrhu liste prioriteta. 

 

 

“Nisam smatrao da situacija zahtijeva nekakvo trenutno djelovanje", apaurinskim je glasom rekao Plenković i krenuo u nabrajanje kako je imao važnijeg posla u Europskom parlamentu, u NATO-u, općenito u Bruxellesu koji, po vlastitim riječima, smatra domom. Drama oko Agrokora je njegovom briselskom šepurenju bila smetnja, nije mu se žurilo oko proučavanja dokumenata i donošenja odluka u vezi koncerna koji zapošljava desetke tisuća ljudi i zbog kojega je njegova vlada svojedobno donijela i posebni zakon. Nehajno je sam sebe demantirao izjavom da je “ovaj proces uzeo mnogo vremena i energije vladi”, jer zapravo tvrdi da nije.

 

Onda i nije iznenađujuće što vlada danas nije, kako se logično očekivalo, uspjela predstaviti Ramljakovu zamjenu na mjestu povjerenika za Agrokor, jer Plenković se time uopće nije bavio protekla dva tjedna, tj. otkako je postalo jasno da bi novi povjerenik mogao biti potreban. Kao da vrijeme za postizanje nagodbe ne teče, premijer je rekao da će nastaviti s konzultacijama, dok Ramljak ostaje vršitelj dužnosti bez jasnog roka trajanja. Društvo lako ćemo. Ramljakovih sumnjivih dilova, koje opisuje kao pogreške, Plenković nije bio svjestan jer mu “nisu došli na stol”, kao što mu ni mejl Mare Tomašević u kojem moli HDZ da je spasi od nasilnog supruga “nije prinesen pažnji”. Zato su tu mediji da se bave svim muljažama Plenkovićeve vlade, koje - za divnoga čuda - njemu nikad ne završe na stolu niti mu se prinesu pažnji na vrijeme. 

 

Stoga ne iznenađuje što je premijer opet imao potrebu docirati novinarima, doduše ovaj put bez verbalnih bombi poput optužbi da protiv njega vode “hibridni medijski rat”. Plenković je krenuo naširoko hvaliti poreznu reformu svoje vlade, da bi onda poentirao objašnjavajući okupljenim novinarima da pogledaju svoje izvode iz plaća, sugerirajući da se za moguća povećanja prihoda trebaju de facto zahvaliti osobno njemu. S karakterističkom skromnošću je to opisao kao “mali paket postignuća” i usput pljucnuo na medije jer “kreiraju atmosferu” u kojoj nacija zbog njega nije u trajnoj ekstazi. To mu se ne sviđa.

 

 

Naravno, izgovorena je i Plenkovićeva valjda omiljena riječ “dedramatizacija”, koja bi uz “stabilnost” mogla postati temelj za neku buduću Plenković drinking game - svaki put kad ih premijer izgovori, popijte gutljaj alkohola (da možete podnijeti njegovo birokratsko blagoglagoljanje). Dapače, Plenković je opet demonstrirao da mu je Rječnik stranih riječi omiljeno štivo iz djetinjstva, pa je ispalio i jedno “abruptno”. On ne donosi abruptne odluke, poučavao je Plenković novinare. “Nagle odluke” jednostavno ne zvuči dovoljno šik. To konstantno forsiranje egzotičnih izraza Plenković očito smatra potvrdom vlastite obrazovanosti, no riječ je i o pokušaju da se u nepotrebno suhoparni i komplicirani jezik kamuflira izostanak stava.

 

Kada izbjegava takve riječ, brzo se razotkrije, kao u rečenici koja je bila posvećena pitanju o ostanku Martine Dalić u vladi. Plenković je rekao da s njom ima “jako dobar odnos” (ipak ne npr. ekscelentan ili celestijalno transcendentan!) i da stoga ona ostaje u svojoj potpredsjedničkoj i ministarskoj fotelji. Politički osviješteni građani očekivali bi da netko zadržava svoju poziciju u vladi jer dobro radi svoj posao, a ne zato što sa šefom ima dobar odnos, ali Plenković ne dijeli takve kriterije. 

 

Znakovito je bilo i kako Plenković procjenjuje svoj rad. Ne prema tome što o njemu misle građani Hrvatske, ne što pišu mediji, ne što se govori u javnosti, nego po pohvalama koje mu udjeljuju kolege na europskom nivou. A dobiva ih mnogo, pohvalio se spominjući još jedan briselski summit na kojem je sudjelovao kao “prvi hrvatski premijer”. Nehotice je priznao da Hrvatsku vodi kako bi dobio odobravanje eurokrata i stranih premijera, dok su mu hrvatski građani u drugom planu. 

 

 

U prvom planu je za Plenkovića uvijek sam Premijer Sunce i njegova europska škvadra, pa ne čudi što je novinare ostavio da na njegovo ukazanje čekaju satima, ukazujući se s velikim zakašnjenjem pred onima koje očito smatra “stokom sitnog zuba”. Vrata kroz koja je prošao u prostoriju u kojoj je održana press konferencija ostavio je odškrinutima, pripremajući sve za brzi bijeg kada njegova glasnogovornica Sunčana Glavak objavi da je novinarskim pitanjima kraj. 

 

Svoj polusatni nastup Plenković je završio karakterističnom kombinacijom širenja ruku, slijeganja ramenima i podizanja obrva uz konstataciju da je u svemu “reagirao ispravno”. Ah, kako bi život u Hrvatskoj bio divan da je sve doista onako kao ono što Plenković misli da vidi kad se pogleda u zrcalo.