Foto: Hina

O SITUACIJI u kolijevci demokracije je napisano već puno ovih dana, pa nema potrebe da se ponavljamo. Valjda je više svima jasno kakva su skupina bahatih bezveznjaka i diletanata drugovi iz nedavno izabrane “revolucionarne” grčke vlade (iako, naravno, dobar dio nagomilanih s.anja u koje su Grci zapali je odgovornost nekih prijašnjih socijalističkih vlada).

Doduše, nemam niti puno lijepih riječi za gospodu iz takozvanih “institucija”, beskorisnih parazitskih tvorevina koje ne bi smjele uopće postojati in the first place, a ne još da tuđim novcima subvencioniraju rastrošnost raznoraznih (kvazi-)socijalističkih klaunova, stimuliraju neodgovorno ponašanje stvarajući moralni hazard i sponzoriraju svakakve diktatore po svijetu, što nitko razuman ne bi bio voljan činiti vlastitim novcem (kad smo kod toga, možete pokušati ovdje).

Uostalom, koje su to mjere uopće dotična gospoda “predložila” grčkim komunistima iz vlade? Učinkovitija naplata poreza, povećanje poreza za poduzeća na 28%, dizanje PDV-a, progresivnije oporezivanje dohotka… ? Pih.

Također, samo formiranje Europskog Saveza Socijalističkih Republika a.k.a. EU je bilo promašaj (iako, nažalost, ne mogu tvrditi da bi SR Hrvatskoj bilo bolje da je ostala “neovisna”), i istina je da Grčka nije trebala biti dio Eurozone.

Zapravo, ovo pismo trineastorice grčkih ekonomista se čini uglavnom na mjestu (izuzev dijela s lovom na vještice) u kojem između ostalog kažu:

Besides the fiscal issues of balancing the budget and making pensions proportional to contributions, a good agreement should emphasize microeconomic reforms. It should greatly simplify the procedures for running a business in Greece and reduce business taxes, in order to attract investment and create a productive, export-oriented sector, new jobs, and debt-repayment potential. It should reduce the huge and inefficient state sector that weighs down on the private sector and the taxpayers. The procurement mechanisms of the state should become competitive. Greece should proceed with privatization of trains, airports, ports, and the energy sector. The “closed sectors” of the economy (such as pharmacies and transportation) should be opened to competition. The labor market should be liberalized…

To je sve točno, ali za stvarne reforme u pravom smjeru nužno je riješiti se komunističke Syrize koja još u svojim redovima okuplja i maoiste. Ja čak mislim i da bi napuštanje Eurozone moglo Grcima dugoročno odgovarati, ali opet, preduvjet za bilo kakav napredak je da se riješe komunista na vlasti.

Nego, ono što zbunjuje općenito u ovom diskursu, nevezano sada za Grčku, jest zašto su socijalistima toliko mrske dotične “institucije”? Jasno mi je da će libertarijanci s prijezirom gledati na centralne planere u ECB-u i parazitsku birokraciju IMF-a, ali zašto su socijalistima puna usta kritika usmjerenih prema njima? Nelogično je.

Recimo, konkretno u ovom slučaju ta Europska centralna banka – jedna ne državna, nego supradržavna institucija koja predstavlja upravo ono što socijalisti najviše vole: (supra)državni monopol i to upravo u onom najvažnijem elementu za funkcioniranje ekonomije – novcu.

Dakle, imamo čvrsti internacionalni naddržavni monopol u proizvodnji monetarne baze koji provodi visoko centraliziranu monetarnu politiku za preko 300 milijuna ljudi i pritom apsolutno narušava nacionalne suverenitete vlasti država članica. Pa zar to nije najjači živi simbol institucije internacionalističkog socijalizma u Europi par excellence?

Znači, centralizacija upravljanja i centralni komitet, internacionalizacija, državni monopol, stroga prohibicija konkurencije, zatiranje nacionalnih elemenata, regulacije banaka, otkupljivanje državnih dugova, nametanje legal tender zakona građanima… pa to je sve ono što socijalisti vole!

Osim toga, ne samo da je baš ta ECB jedan prima facie primjer socijalističkog modela upravljanja, već je ECB, slično kao i druge velike centralne banke, efektivno bila najveći i najmoćniji saveznik socijalističkim aktivistima zadnjih nekoliko godina, te provodila (pretpostavljam, nenamjerno) najučinkovitiji mogući model marketinga socijalističkoj retorici.

Jednostavno, kako to obično biva, centralna banka svojim centralnim planiranjem uzrokuje ekonomsku krizu → socijalistički šarlatani i profesionalni prodavači magle za krizu stanu okrivljavati slobodno tržište i neoliberalni kapitalizam → ekstremističke anti-liberalne partije stječu popularnost među masama → kolektivistički ekstremisti osvajaju vlast → srljanje u još gori socijalizam, još više državne pljačke, još više ukidanja sloboda → još gore produbljivanje krize, akutna nezaposlenost, povećanje siromaštva, nestašice i povremena glad, širenje tenzija, građanski neredi, nesigurnost u zemlji…

Razdoblja kriza za koje su odgovorni državni monopoli u vidu centralnih banaka inače su vrlo plodno tlo za popularizaciju ekstremnijih socijalističkih i etatističkih (u nekim društvima vrlo totalitarističkih) političkih opcija. To je bio slučaj tridesetih, to je bio slučaj i tijekom ove recesije. Prije financijske krize, početkom nultih, za većinu zemalja ECB je bila previše labava i kamatne stope su bile preniske (to se prvenstveno odnosi na one zemlje gdje su kamatne stope “konvergirale” a nisu trebale, npr. Grčka!), dok je od otprilike 2008. godine politika ECB-a bila pak za mnoge pretjerano restriktivna, a što je opet još posebno pogodilo Grčku koja nije imala što devalvirati, za razliku od Poljske, Češke ili Švedske.

Što hoću reći, radikalni socijalisti ne mogu poželjeti boljeg saveznika u svojim nastojanjima rušenja civiliziranog društva od ovakvih “institucija”, pa zato iz njihove perspektive ne bi bilo previše mudro opstruirati njihovo djelovanje.

                                                                                                               Tko je John Galt

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala