Come fly with me: Dobrodošli u Dubai!

Come fly with me: Dobrodošli u Dubai!

Foto: Privatne fotografije, Shutterstock, Ilustracija Index

PRVO putovanje o kojem ću vam pisati je zapravo i ono najbitnije, od prije 16 mjeseci kada sam se ukrcala u avion na Plesu, sa još tri curke iz Hrvatske. Vlatka briše suze, a ja i dalje mašem cijelom odredu za ispraćaj koji je došao to popodne izljubiti me i izgrliti još jednom (jer cijela večer prije nije bila nikako dovoljna!). 

Pet minuta kasnije čule smo jedan ženski glas. „Cure, jeste vi Vlatka i Tea sa fejsa?“ „ Da! Ti si Sandra je l' da?“ Valjda smo bile toliko glasne, a i na čelu nam je pisalo da odlazimo u daleki svijet postati tete stjuardese, da nam se pridružila još jedna curka „Boook, vi isto idete u Dubai? Ja sam Dunja!“ U Minhenu smo pokupile još tri cure na aerodromu i krenule put Arapskog poluotoka. Osoba s kojom sam sjedila u avionu, kliknula na prvu i klafrala cijelim putem,  je ista osoba s kojom danas provodim svaki slobodni trenutak i bez koje si ne mogu ni zamisliti život ovdje, moja Adrijana! Sudbina, što drugo da kažem.
 
Prva dva dana dolaska su mi nekako u magli, toliko uzbuđenje, stres, sve  je novo, nemaš pojma gdje je što, treba nabaviti novi mobitel i sim karticu, raspakirati kofere, otići do Dubai malla na ručak i vidjeti to čudo od Burj Khalife (naaaaajviše zgrade na svijetu), pripremiti se za prvi dan uvodnog tjedna, nakon kojeg je slijedilo još 6 tjedana treninga. Moram priznati bilo je to najzabavnijih, ali i iscrpljujućih 6 tjedana ovdje – buđenje u 5 ujutro, „radni“ dan traje do 16h da jedva stižeš disati od natrpanog rasporeda, dođeš doma pa slijedi pisanje zadaća i učenje. Zezancija, klopa i cuga (bezalkoholna naravno jer smo tada još bili zeleni i nismo mogli nabaviti alkohol) pa u krpe oko ponoći, a ujutro sve iz početka.
 
Pet sati sna svaku noć, Red Bull za doručak ručak i večeru, padanje s nogu od umora, ali ništa nas nije moglo zaustaviti da svaki četvrtak i petak idemo van (do tada smo već skužili kako nabaviti bocu vodke na crno), plandramo po mallu, šopingiramo ili se kupamo i sunčamo na jednoj od ne znam ni ja koliko plaža u ovom gradu ili na bazenima u našim zgradama. Četvrtak je ovdje zadnji radni dan tjedna a nedjelja prvi, samo za informaciju. Stalno smo bili svi skupa, zabava od 0-24, iako je pola tog vremena bilo „u školi“, bila je uživancija. Kad smo napokon završili trening i počeli letjeti, svatko na svoju stranu, svatko sa svojim rosterom, bilo je teško, i još uvijek je, organizirati druženje za staru ekipu, ali uspijevamo nekako i to s vremena na vrijeme, iako su se neki u međuvremenu oženili, dobili djecu i slično, rođendani i Božići će uvijek postojati kao izgovor da se okupimo.
 
 
Naš život ovdje ovisi o puno faktora, u kojem dijelu grada živiš, kakav ti je mjesečni roster, imaš li auto, s kime se družiš, koji su ti prioriteti. Osobno, moj jedini minus je to što živim daleko od grada. Dubai nema centar grada, to je zapravo samo jedna glavna ulica Sheikh Zayed road u kojoj se nalazi sve! Pod Downtown Dubai se podrazumijeva područje oko Dubai malla, a meni do tamo metroom, busom treba sat, sat i pol. Kvart u kojem živimo je polupustinja-poluindustrijska zona, preko puta zgrade je stočna tržnica i klaonica stoke (ništa se ne vidi i ne čuje, ali bogati kako se osjeti u noćnim satima!), nema svjetla grada, visokih nebodera, života na ulici, oko nas su samo radionice i džamije. Zato je totalna gnjavaža ako želiš upisati školu stranih jezika ili tečaj kuhanja, trenirati tenis ili bilo koji drugi sport koji se ne može naći u običnoj teretani. Malo depresivno, ali radimo na tome da se preselimo u civilizaciju.
 
Čudno je živjeti u gradu u kojem ljudi ne šeću po ulicama, djeca se ne igraju u parkovima, nego se većina društvenog života odvija u šoping centrima. A opet s druge strane super je to što svaki dan možeš otići na plažu, svaka zgrada ima i svoj bazen, ako si lijena guza pa ti se neda do plaže, jer je vani prevruće i pijesak gori na 50°C! Što u biti znači da u ljetnim mjesecima ne ideš na kupanje, bježiš van iz grada, tražiš godišnji pogotovo u vrijeme Ramadana kada je zabranjeno piti i jesti u javnosti iako nisi musliman, nema muzike u dućanima, klubovi su zatvoreni… Dok u zimskim mjesecima nema ljepšeg nego izvaliti se pod palmu i upijati sunčeko ili pak otići u jedan od hotela u kojima imamo besplatan ulaz i pijuckati koktele na ležaljci uz bazen! 
 
Čudno je i naviknuti se na noćni život koji ovdje završava u 3 ujutro, fajrunt, gotovo, halas! Navika izlaska oko ponoći, jedan ujutro i nije ti onda dovoljno samo dva sata plesanja, pa 99% takvih izlazaka završava kućnim after partijima do sram me reći koliko sati ujutro. Noćni život ovdje je odličan,  nažalost glazbom se klubovi i ne razlikuju pretjerano jedan od drugog, ali svaki klub je drugačiji i ima ih…puno! Za svaki dan u tjednu se zna kuda je najbolje izaći, utorkom su ladies nights svugdje, platiš jednu cugu piješ do kraja za džabe! Ili dvije cuge za cijenu jedne i slične akcije. Muškarci uvijek moraju imati cure sa sobom, inače grupa muških bez cura neće ući u klub, većina ima i dress code, zaštitari su na svakom ćošku, pa zaboravi na skidanje štikli usred kluba, jer će se odmah stvoriti netko kraj tebe i natjerati te da ih obuješ nazad, iako već plačeš od boli i moliš ga samo 5 minuta – nema milosti. Nema plesanja po stolovima, nema razbijanja čaša, nema prljavih wc-a, nema ljubakanja nasred podija, pa čak ni plesanja sa frajerom za koje striček security misli da je neprimjereno, doći će vas razdvojiti tapšanjem po ramenu ili gestom za time out. 
 
 
Nema cuganja vani na klupicama, nema cuganja na cesti, nema kupovine pive u  bilo kojem dućanu, za to pak moraš ići u specijalne prodavaonice, koje prodaju samo alkohol i to samo ako imaš dozvolu za alkohol. Za ozbač! Alkohol se normalno prodaje u kafićima i klubovima, ali ako ga želiš imati doma ili ćeš ga kupiti svaki put na djutiću (a to je naša prednost jer smo svaki treći dan na nekom aerodromu, gdje također većinom imamo popuste, jer smo po zanimanju to kaj jesmo) ili u tom određenom dućanu. A ako ćemo iskreno, alkohol je jedino što cabin crew-u nikada ne ponestane u frižideru. Možda nećeš imati mlijeko ili jaja, ali će zato boca vodke ili ruma uvijek biti ohlađena! Vino, pivica, Baileys, rakija koju dofuraš od doma, ma kaj god, samo biraj, ima svega!
 
Da se još malo nadovežem na neka od pravila ponašanja – u šoping centar moraš ići primjereno obučen, što ne znači da moraš biti pokriven od glave do pete, ali isto tako primjereno ne znači haljinica za plažu ili vruće hlačice i majica na bratelice. U tom slučaju netko od zaposlenika centra (iliti „moralna policija“) će doći do tebe, lijepo te ispratiti van i reći da se vratiš kada budeš primjereno obučen, vjerujem da si to nitko ne želi! A zapravo, ako malo promućkaš mozak i razmisliš tko bi išao u šoping centar polugol kada je klima nafrljena na 20°C i smrzneš se čak i kada imaš duge rukave! Ali ima i takvih, bože moj, sto ljudi… Kada odlaziš u bilo koju od tzv. government buildings tada moraš, kao žena, biti potpuno obučena, prekrivene noge i ruke! Žene imaju svoj odjeljak u metrou u kojem je baj-d-vej zabranjeno piti i jesti. Švercanje ne postoji. A vožnja taksijem…nema smisla da započinjem o tome jer doživljaji sa taksistima ovdje su tema za poseban članak, u nastavcima!   
Tekst se nastavlja ispod oglasa
 
Dubai ima puno toga za ponuditi, ali to je zapravo samo jedan umjetni grad, izgrađen u zadnjih 50-ak godina na komadu pustinje, nema povijesti nema kulture i najbitnije je biti najbolji, najveći, najbogatiji na svijetu! Internacionalni grad u kojem možeš pronaći sve kulture, religije, nacionalnosti svijeta! Pruža neopisivo puno poslovnih prilika i zabave, a s druge strane može biti i jako osamljeno mjesto. Sve ovisi o tome kako si ti sam posložiš kockice u glavi. Za mene je ovo savršena kombinacija – putovati svijetom, a doma biti samo desetak dana mjesečno, čisto zbog lokacije gdje trenutno živim. Još uvijek si ne mogu zamisliti kako bi bilo raditi posao „na zemlji“ i živjeti ovdje, ali onda prošećem kvartom oko Dubai malla i cijela ta ideja ne izgleda uopće loše, dapače! Tko zna…jednog dana… :) Jedna je stvar živjeti u mom kvartu, a potpuno drugi svijet živjeti bliže centru! Zato još uvijek kada prošećem uz Burj Khalifu ili hotel Jedro (Burj al Arab) i vidim mali milijun turista kako se naslikavaju i pokušavaju uhvatiti ta čuda od građevina, na nekoj fotki savršene kompozicije, koja će im narednih mjeseci stajati kao pozadina na laptopu ili mobitelu, ne mogu vjerovati da je meni sada to svakodnevno okruženje, da mogu doći ovdje kada god poželim, da ja sada ŽIVIM ovdje! I neki čudan osjećaj zadovoljstva prođe kroz mene, sjetim se kako je do toga došlo, sjetim se što se sve promijenilo zbog toga, budem ponosna da sam se uopće usudila napraviti taj korak, shvatim da sve one izreke tipa „živi svaki dan kao da ti je zadnji“ i slične nisu samo klišejizirane poruke ljudima da ih natjeraju da nešto naprave od svog života nego zbilja ima nešto u tome! Da ne filozofiram i ja previše… 
 
Pišući ovo u wordu, prelazeći već na četvrtu stranicu (!!!), još uvijek me strah početi pisati o ljudima koji me okružuju, ljudima s kojima se družim, ljudima koji su mi ovdje druga Obitelj (sa velikim debelim O) i ljudima koji mi fale daleko doma u bijelom Zagreb gradu, jer me strah da se ne raspekmezim kao i svaki put kad počnem o toj temi.
 
 
Moje curke, i dečke koji su nam se napokon pridružili ovdje, ne bih mijenjala za ništa! Bez njih ovdje ni putovanja ne bi bila toliko zanimljiva, jer nikome ne bih mogla ispričati novosti, svakodnevne doživljaje, dobre ili loše, jer budimo realni nitko te ne razumije bolje od onih koji su u istom košu kao i ti! Rijetkost je imati toliko divnih ljudi oko sebe, koji će biti tu kad ti treba pomoći sa najmanjim sitnicama pa sve do onih najvećih psihičkih koje možeš imati kada ti se sve nakupi pa ti treba ispušni ventil. Uvijek će jedna/jedan od njih biti ovdje kada si bolesna da ti donesu lijekove ili skuhaju čaj, nazdrave ako treba slaviti nešto ili otvore bocu ako ćemo utapati tugu iz nekog razloga :) Uz one stare uvijek upoznaješ i nove drage ljude, sklapaš prijateljstva u kratkom vremenu za koja znaš ili bar vjeruješ da će trajati zauvijek, jer će vas uvijek vezati ovaj ludi život cabin crew-a u Dubaiju! Većinom su to Hrvati, Slovenci, Srbi, Bosanci, kak se veli – svaka ptica svome jatu leti, a ovdje su si svi Balkanci „svoji“ i svi pričamo „naš“ jezik. Pročitala sam u jednoj knjizi da balkan na turskom znači planina, dakle kaj to znači, da smo svi mi brđani? 
 
Sada smo svi jedni uz druge dok smo svi još mladi lijepi i pametni, a biti ćemo i onda kada svi ostarimo, smežuramo se i postanemo senilni (slikice, blog i kolumna će biti tu da nas podsjete). Prijatelji i poznanici diljem svijeta kojima ćeš se uvijek moći javiti da popijete kavicu ako se nađete u njihovom gradu nekada u budućnosti… Isti ti ljudi koje ćeš ugostiti i ti sam bilo gdje da ćeš živjeti jednog dana…
Oni koje ste ostavili doma su oni koji su vam uvijek bili najveća podrška i koji vas pokušavaju razumjeti makar ne mogu ni zamisliti o čemu nekada pričate. Evo gotovo je, cmoljim, nije mi puno trebalo… Obitelj i prijatelji će uvijek biti tu kada se vratite, uvijek su samo jednu vocap poruku udaljeni i svaki puta vas samo podsjete da se ništa nije promijenilo od kada ste otišli osim vaše adrese stanovanja… 
 
Toliko još ima toga o čemu bih mogla pisati, ali iako mi je moja draga urednica dala slobodne ruke po pitanju dužine teksta ipak mislim da je vrijeme da se zaustavim i ostavim nešto za neki drugi put kada ponovo tema „Dubai“ dođe na red.
Mala digresija, danas je srijeda a ne ponedjeljak, ali pišem ovo sada iz razloga što sutra odlazim u Los Angeles na 2 dana i vraćam se tek kada ćete vi već ovo čitati, a ja ću nadam se spavati kao zaklana nakon 16 sati leta sa zapada na istok… Vrijeme je da spakiram kofer, nalakiram nokte, složim neku zdravu klopicu koju ću ponijeti sa sobom na let i odem malo na zumbu popodne da spavam ko beba nakon toga jer je alarm naštiman na 5:45 ujutro! 
Do idućeg tjedna! Kisi kisi! 
 
Pssst! Posjetite i Tein blog o putovanjima!
 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara