Come fly with me: Putničke priče

Come fly with me: Putničke priče

Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index

TOLIKO sam puta spomenula koliko različitih ljudi me okružuje svaki dan i koliko novih upoznajem na dnevnoj bazi da sam ovaj put odlučila s vama podijeliti nekoliko zanimljivih priča o putnicima koje sam imala priliku upoznati na svojim letovima.

Bio to let od 2 sata ili dugih 16 uvijek imate priliku popričati s nekim, pogotovo na tim dugačkim letovima, kad se svi vole okupiti u "kuhinji" da skrate vrijeme klafrajući s nama, rastežući se ili čekajući u redu za wc. Vrlo često imate priliku razgovarati i sa putnicima koji sjede ispred vas pri polijetanju i slijetanju ili usred turbulencija, kad morate sjesti na prvo slobodno mjesto makar to bilo usred kabine.Jučerašnji let je trajao 15 sati i 35 minuta, Los Angeles – Dubai, 267 putnika u ekonomiji, ispred mene zgođušna žena u srednjim godinama, putuje sama sa ručnom torbicom u rukama i rozim jastučićem za glavu. Uvijek se zapitam kamo svi ti ljudi putuju i zašto, koliko dugo ostaju na određenoj destinaciji, vraćaju li se doma nakon dugo vremena, putuju li poslovno ili idu na godišnji odmor, tko će ih dočekati na aerodromu i da li će itko, kako se osjećaju zbog toga… Nekad od dosade pustim mašti na volju, pa sama zamišljam njihove priče, ali ovu nisam ni u ludilu mogla pogoditi! 
 
Enivej, prije polijetanja gospođa je bila nervozna i pokušavala započeti priču sa čovjekom pored sebe, ista ova pitanja koja i sama često postavljam drugima, ali obzirom da smo bili u strci, jer je let kasnio od samog početka,  nisam čula razgovor. Znam da je nepristojno prisluškivati, ali kad sjedite na metar od prvog reda sjedala čujete sve, iako to možda ne želite. Došlo je vrijeme polijetanja, ja sam sjela na svoj jump seat i načula kako ima šestero djece i muža, s kojima je bila na odmoru u Los Angelesu i Vegasu, oni se vraćaju doma, a ona se "vraća nazad", gdje, ne znam, samo sam čula komentar gospodina pokraj nje "svaka čast vašem mužu, nije mu lako, ali sigurno je sretan i ponosan što vas ima." Znatiželja je proradila na najjače kad se ona počela boriti sa suzama dok je avion sve više ubrzavao na pisti. Šmrcnula je par puta i obrisala oči zadržavajući suze gledajući u zrak. I sama sam nekoliko puta sjedila u istom tom položaju, pokušavajući ne dopustiti suzama da se skotrljaju niz lice, htjela sam ju nekako razveseliti, nasmijati, i jesam, na sekundu, ali shvatila sam da želi biti sama sa svojim mislima. I pustila sam ju… Sve dok nismo sletjeli ona je spavala ili se bar pravila da spava, pa sam tek nakon 16 sati saznala da ide na svoju ko zna koju po redu turu u Afganistan, kao pripadnik američkih zračnih snaga. Ne zna koliko dugo će biti tamo ni što joj se sve može dogoditi, strah ju je, ali drži se hrabro koliko god je to moguće izgledati u haljini na cvjetiće i rozim jastučićem oko vrata. Srce mi se stegnulo na samu pomisao kamo ide i što ju tamo čeka. Čovjek koji je sjedio pokraj nje i ja smo joj zaželjeli sve najbolje i da se vrati u jednom komadu, a ja sam joj također rekla da ju želim vidjeti na istom ovom letu za koji mjesec i odvesti ju sretno nazad doma mužu i djeci! Slabašno se nasmiješila i otišla… Najgore od svega je što nikada neću saznati što se dogodilo poslije… S njom i sa bilo kojom drugom osobom koju zapamtim iz ovog ili onog razloga. Pauza od 4 sata dok pola posade spava, a druga polovica "pazi" na putnike i trudi se ne zaspati na nogama provodi se u kuhinji na samom kraju aviona, gdje se, kako sam već rekla oni budni okupe željni druženja i razgovora. Tako nam je došla i gospođa od 60 godina, popiti kavu i protegnuti noge. U ovom slučaju "protegnuti noge" dobilo je sasvim novu dimenziju! Baka se počela rastezati na podu pokazujući nam joga pokrete, pričajući o disanju, čakrama, unutarnjoj energiji i nutricionizmu, obzirom da putuje na jug Indije na 10 dana na tečaj joge. Kao šećer na kraju, pričala nam je o tome kako može 'čitati ljude i njihovu energiju' na temelju njihovog imena i datuma rođenja… Dobra 2 sata žena se nije ugasila! Ali bar smo se imali čemu nasmijati :) Ispijala je kave i čajeve, skakutala okolo, puna života i energije, pričala nam o tome kako je izgubila muža i tatu prije nekoliko godina i kako sada puno vremena provodi s mamom pokušavajući i nju dovesti u formu u kakvoj je i ona sama, o sinu koji traži savršenu ženu i o sinu koji je napokon dobio malu curicu nakon godina i godina pokušavanja. Baka je bila pravo malo nevjerojatno energično osvježenje između stotina i tisuća ljudi koji nas okružuju svaki dan!
 
 
Cjelodnevni turnaround u Etiopiju i nazad također daje vremena poćaskati malo sa gostima u kuhinji. Ovaj put to su bila dva gospodina, jedan iz Arapskih Emirata, a drugi sa Zanzibara. Suradnici čije kompanije rade zajedno na tome da uvedu pitku vodu, izgrade škole i bolnice u zabačenim mjestima u zemljama poput Etiopije, Tanzanije i Zanzibara (za početak). Dva čovjeka koja su došla iz dva potpuno različita svijeta, različitog načina odgoja i odrastanja, školovana u različitim školama ali sa istim vrijednostima i ciljevima sada su prijatelji koji zajedno rade na projektima vrijednim divljenja! Ono što je bilo najzanimljivije u ovom razgovoru je zapravo to njihovo prijateljstvo i način na koji su mi prikazali njihov posao – gospodin Zanzibar došao je u bogatu zemlju kao što su Emirati, ne vjerujući svojim očima u sve što je vidio, bling bling na svakom koraku, potpuna suprotnost od onoga gdje je on rođen i odrastao. Igrom slučaja počeo je surađivati sa gospodinom Emiratom koji ga je upoznao sa životom ovdje, navikama i okolinom. Isti taj g. Emirat je sada bio na putu sa g. Zanzibarom koji mu je pokazao kako je on živio i kako još uvijek puno drugih ljudi živi, kako djeca (ne)idu u školu, kako se bolesni (ne)liječe, i kako kućanstva (ne)nabavljaju vodu. Sve ono što g. Emirat nije nikada ni zamišljao, kako je sam rekao "mislio sam da je to samo na televiziji i da pretjeruju, da su to stare snimke", "jesi li znala da oni vodu uzimaju iz bunara?!" Znala sam i drago mi je da i vi sada to znate i da ste spremni nešto poduzeti u vezi toga! Jako jako zanimljiv par poslovnih partnera, puni duha sa osjećajem za druge oko njih i odličnim smislom za humor skratili su mi taj iscrpljujući dan u pola! 
 
Koliko odraslih putuje s nama toliko je i djece. Grozno što moram reći, ali velika većina je blago rečeno nedovoljno odgojena, tako da kad vidiš lijepo odgojenu i pristojnu djecu u stanju si im napraviti bilo što, ako možeš. Let za Manchester (ako me pamćenje dobro služi), mama i 3 djece, braća od 12, 7 i 5 godina, preslatkih osmjeha uz dobar dan i hvala i ja sam bila rastopljena. Podsjetili su me na klince naših obiteljskih prijatelja, pa su dobili i malo više igračaka nego što ih inače dajem. Sjedili su 2 reda ispred mene i pri polijetanju sam primijetila da je najstariji najnervozniji, disao je duboko, čvrsto se držao za sjedalo, nekoliko puta provjeravao pojas, okretao se na svaki zvuk pa sam uhvatila njegov pogled da ga pitam je li dobro i da mu pokažem da je sve u redu. Vrlo hrabro je kimao glavom i zahvalno uzvratio osmijeh i zahvalio kada sam došla do njega popričati o tom strahu kao i svaki put kada imamo putnike koji se boje letenja pa ih pokušamo opustiti, a pošto njemu ne mogu dati alkohol da ga opusti morala sam smisliti drukčiji pristup (napomena mojim najboljim frendicama i mami – bit ćete zbrinute u svakom trenutku, a možda i dobijete igračke ako se nećete bojati ili alkohol, prema željama). :) 
Mama je također bila zahvalna jer više ne zna kako da ga umiri obzirom da često lete simo tamo, jer tata radi u Singapuru, što znači 4 polijetanja pri jednom posjetu tati, pa mi je ispričala da se boji polijetanja zato što gleda dokumentarce o avionskim nesrećama, a jako voli avione. "I ja isto!" javio se najmlađi. 'Fascinirani su svime što ima veze sa avijacijom, sva trojica, čak su htjeli kapetana pitati za autogram kada su ga vidjeli na aerodromu.' I ideja je sinula! Ostavila sam ih sa crtićima i klopom ispred njih i otišla pozdraviti ekipu u kokpitu, kad sam skužila da su ful kul ispričala sam im o malcima u ekonomiji i kapetan je rekao da ih mogu dovesti u kokpit kada sletimo i kada svi putnici izađu, da se slikaju s njima a on će im malo pokazati kako što radi. Nisam htjela da dečki čuju dok sam mami objašnjavala što mi je kapetan rekao, jer je ipak odluka prvo na njoj, ali petogodišnjaci očito imaju slonovski sluh "Da, da, da, mama moliiiiim teeee…" Mama nije niti namjeravala reći ne, ali bili su tako slatki pa ih je pustila da sva trojica mole dok nije rekla može! :) Trebali ste vidjeti to uzbuđenje dok su strpljivo čekali da se svi iskrcaju, a kako su im se tek oči rastvorile i upijale svaki djelić kokpita kada sam ih uvela unutra! Najmlađi je sjedio kapetanu krilu sa njegovom kapom na glavi kao u reklami i žao mi je da sama nisam imala fotić sa sobom da ih slikam, dok su ga slušali o tome što ovaj gumbić radi, a što onaj gumbić radi. 5 minuta i otišli su izgovarajući hvala zadubljeni u slike na mobitelima jedva čekajući da ih pošalju tati! 
Tekst se nastavlja ispod oglasa
 
 
Na svakom letu, kada se podignemo među oblake, čuti ćete obavijest koja između ostalog sadrži i sve jezike koje crew na tom letu govori. Nemalo puta se dogodilo da oni koji uopće obrate pozornost na to zatraže da pričaju sa osobom koja govori hrvatski/srpski pa sam tako upoznala puno Hrvata, Bosanaca, Srba, Slovenaca pa čak i pokojeg Makedonca ili Bugara koji pričaju naš jezik. Neki od njih bili su bračni par na proputovanju Indijom od mjesec dana, žena je blaženo spavala, noćni let iz Indije u Dubai, presretna zbog proteklih mjesec dana, a muž mi se žalio kako je sve bilo grozno i užasno, da ništa nije jeo mjesec dana, jer mu je od svega bilo zlo, pa je izgubio x kila i jedva čekao da dođe doma i pojede puricu s mlincima, bakine kolače, grah s kobasicama, a za početak će biti dovoljan i Mc'Donalds na aerodromu u Dubaiju! Koliko god sam ga mogla shvatiti nisam se mogla ne smijati pa sam pokušala u kuhinji naći nešto što nije 'indijsko' i vratila se sa čokoladama i običnim sendvičima od sira, čak sam mu ponudila i svoje čokoladne pahuljice s mlijekom za koje je jedva odbio, ali samo iz razloga što mu je bilo neugodno. Žena koju sam upoznala na letu za Teheran živi i radi u Dubaiju kao gatara. Putovala je gatati nekim bogatim obiteljima koje su joj platile avionsku kartu da dođe na tjedan dana, čudno i interesantno u najmanju ruku. Grane njezinog obiteljskog stabla protežu se na sve strane, zapravo je samo trećinom Hrvatica, odrasla u Južnoj Africi sa tatom koji je pola Portugalac pola Južnoafrikanac. Rijetko priča hrvatski pa je bila sretna da može malo ponoviti gradivo sa mnom, i dala mi svoju vizitku, ako se ikada odlučim na čitanje karata dat će popust i meni i prijateljicama koje dovedem. Hmmm… mislim da ne bih baš :) Let za Peking na kojem je više bijelaca i crnaca, nego Kineza ili generalno Azijata, među njima i Srbin koji odlazi tamo poslovno svakih par mjeseci, čime se bavi? Proizvodnja ženskih cipela! Ma daj ne reci! Di me nađeš? :) Putovao je na jedan kineski fashion show, nabavku, sastanke sa poslovnim partnerima… Čovjek voli štikle na ženama! Kaj drugo se tu ima za reći? Respect.
Makedonac koji radi u Dubaiju za Maserati i traži asistenta, jer ima sve više i više posla uvodeći podružnice u istočni dio zemaljske kugle, što podrazumijeva putovanja u te zemlje i gradove. Primamljivo je sve to zvučalo, pogotovo raditi u auto industriji, ali za sada ću se još malo držati ovog posla. a kasnije tko zna. I njegova vizitka je među onima koje vrijedi zadržati… Nemojte se čuditi, ovdje je to najnormalnije, da ti ljude nude posao nakon 10 minuta poznanstva, samo zato jer evo u ovom slučaju pričamo isti jezik i dolazimo iz istih krajeva ili ti bar uvale vizitku u ruke i kažu da pošalješ CV ako si zainteresiran(a). Ne kažem da moj skepticizam nije proradio na njegovu ponudu, ali što me košta jednog dana proslijediti svoj CV i vidjeti ima li ikakve šanse, zar ne?
 
Mali je ovaj svijet, dokazano još jednom, i to na letu iz Melburna za Singapur, kadd sam skužila da je par ispred mene iz Zagreba i kada me dečko prepoznao kao balavicu koja se nekada davno družila s njegovom sestrom u osnovnoj školi, koja slučajnost! Mogla bih nabrajati ovakve priče od jutra do preksutra, ali ne želim opet cijelo popodne provesti ispred laptopa, vrijeme je da poklopam nešto i odem na cugu do Deira city centra, kupiti još jedan ručnik za tuširanje, jastuk… Pripreme za idući mjesec kada mi frendica dolazi u posjet, pa sad sva nabrijana razmišljam što sve trebam, uplaćujem izlete za safari, slažem popis, radim planove :) 
 
Još jedan ugodan početak tjedna želim svima!
     
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara