Dnevnik gradske cure: Nešto je trulo u državi teretanskoj

Dnevnik gradske cure: Nešto je trulo u državi teretanskoj

Foto: Filip Dizdar, Ilustracija Index

SINULA mi je super ideja u nedjelju navečer, dok sam gledala tekmu Hrvatska - Francuska. HRT bi za gledateljice rukometa trebao uvest opciju "Vori" - imaš kameru koja snima samo njega i to je to. Kaj me briga kaj Kopljar radi. Oću gledat kaj Igor radi. Čak i ak je na klupi. Možda zvuči kao glupa opcija, ali ja bi platila dodatnih 59.99 kn za taj paket.

Uglavnom, prvi mjesec je, što znači da je hrpetina ljudi krenula u teretanu u želji za boljim sutra i
čimveć. Ja sam među njima. Uvijek krenem u ovo vrijeme, i uvijek odustanem do početka 2. mjeseca, ali ovaj put sam odlučila ne odustat jer sam pročitala knjigu "Jedi moli voli" i shvatila da je život fuzija sreće, odlučnosti i serem - želim si izgledat super kad se skinem. Točka. Ne dobro, ne ok, ne "sasvim solidno za svoje godine" - želim izgledat onak kak Herbalajfovci lažu da izgledaš kad piješ njihov šejk od tuge i zimzelenih snova. Prošli tjedan sam bila 5 puta, što znači da to više nije trening - to je veza (što je za mene napredak jer baš i nisam za veze). Kad jedna mlada, vedra osoba poput mene krene u teretanu, normalno je da će se dogodit neka zapažanja kritičkog karaktera, aka. malo ću srat po teretani jer je to jedini mogući način da ostanem iole normalna u ovom ritmu života. Neću puno. Čak ću i zanemarit juhu od pazuha koja miriši čim promoliš glavu kroz ulazna vrata, jer sam tolerantna. Da ne duljim, ovo su (nove) stvari koje me nerviraju u teretani:

Woodstock nostalgičari

Svaki put kad kažem da idem u teretanu, jave se ti ljudi. Ja ih zovem Anka Borosanka. To su oni ljudi koji misle da su jako duboki i retro-chic-cool kad kažu: "Ne razumijem zašto bi itko išao trčati u zatvoreni prostor, na pokretnu traku, kad je oko nas predivna priroda i Maksimir i školsko igralište i tofu staza sreće i ljubavi…" Zato, Anka, jer je traka super. Traku su dizajnirali stručnjaci koji su proučavali fizionomiju ljudskog tijela, što znači da je optimizirana za trčanje, što znači da koljena manje trpe, i da zglobovi manje trpe, i da kvalitetnije trčiš. A i ako ćemo već banalizirat - na njoj se ne može dogodit da odjednom padne kiša. U prirodi možeš naletit na kamen, rupu, na tebe, Anka, i speaking of which, možeš čak i utrčat u govno. Meni to nije u interesu jer ne planiram kasnije radit masku za podbradak od njega. Mogu ja trčat u prirodi, Anka, ali neću - jer je ovo bolje za mene. To nije zločesti kapitalizam o kojem ti i tvoji frendovi pričate dok grillate raštiku na vatri od organskog ugljena i sanjate o povratku u jugoslavenska odmarališta, nego je BOLJE. Ja volim bolje. Jer je bolje - bolje. #captainobvious

Moja faca

Većina cura u teretani izgleda manje-više ok. Malo su zapuhane, zdravo rumene, ali ono, većinom izgledaju kao normalna ljudska bića koja se bave sportom. Ja imam "dobro prokrvljeno lice", što ljudi uvijek govore uz pozitivnu intonaciju, kao kad nekom pokušavaš objasnit dobre strane herpesa - ali nije. Ja nisam blago rumena - ja sam ljubičasta. Izgledam ko da su me štrumfovi gang-bangali temperom i modrom galicom. Uglavnom, ne seksi. Kad se vraćam iz teretane prolaznici gledaju gdje je požar iz kojeg sam upravo izašla. Ovo je ujedno i razlog zbog kojeg sam sretna da u mojoj teretani nema zgodnih likova.

Chit-chat tip

Neki dan. Trčim na traci (traki? Ne znam. Kažu da se sibilarizacija ne ostvaruje kod imenica na -ka, -ga, -ha, al čudno mi zvuči ovo traki, stavit ću trakci) - trčim na trakci, i teško mi je. Boli me slezena. I ljubičasta sam. Koncentrirana jer je ovo rat između mene i trake, što znači da ne želim pričat s nikim, osim ako je doktor koji je otkrio "čudno zrno koje spaljuje masnoće i uklanja ljubičastost lica." I do mene dolazi lik, ali ne običan lik - on ima medaljon oko vrata, neki križ koji valjda furaju samo on i Thompson, i pita me pitanje. Ja moram isključit traku jer ga ne čujem, što znači da prekidam trening, što nije dobro jer je to ko kad prekineš seks jer ti zvone Jehovini svjedoci i onda moraš krenut ispočetka, al reko ajde, prvi put ga vidim - bit ću pristojna. I tip me pita (ne lažem): "Si došla malo vježbat?" Jesam. Li. Došla. Malo. Vježbat. NISAM! Došla sam skuhat kelj! Tu na traku. Baš dobro da si došo s tim medaljonom, jel možeš nazvat Thompsona pa da se zajedno pomolimo da mi zaprška uspije?! Jesam došla malo vježbat? Ti si spermij koji je pobijedio u utrci do jajnika?

Napirlitane cure

Kužim, i ja ponekad dođem vježbat direktno s posla i ne skinem šminku, al kod mene u teretani ima cura koje dolaze s takvim smokey-eye makeupom da bi im Boy George reko da su pretjerale. I s umjetnim repom. True story. UMJETNI REP. Znaš kad staviš umjetni rep? Kad si Franka Batelić i otvaraš za Beyonce u Areni. Ili striptizeta. Ili kad snimaš dokumentarac koji se zove: "Stvari koje ne stavljaš na sebe kad ideš u teretanu" - i dobila si ulogu cure koja nosi umjetni rep. To su jedine tri opcije. Dođi onda lijepo u vjenčanici, i metni pancerice na noge, da svi vide kak si super kul.

Lik u premaloj majici

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ovo sam već napisala u jednoj kolumni u kojoj se derem na teretanu, ali još uvijek se nije ništa promijenilo, pa ću ponovit. Pola likova u teretani ima premalu majicu. Ne zato jer su prenabildani i ne mogu si kupit veći broj, nego zato što kupuju premale majice da bi izgledali jače. Ne izgledaš jako - izgledaš ko vakumirani kikiriki. Ajmo ovak: Ako Žak u spotu "Stotinama godina" može promijenit 4 različite košulje, očito ima većih brojeva, u minimalno 4 boje. Kupi M. Midijum. Ili idi do kraja, pa kad već nosiš premalo, nosi benkicu u kojoj te mama donijela iz rodilišta.

Lik koji preskače leg-day

Najgori lik u teretani. Gori od mršavog lika koji tek starta, ovo je onaj pravi, pravcati Johnny Bravo - zakaj bi on radio noge kad može samo pumpat biceps, triceps, leđa i ramena? I prsa. Daaa. Prsaaaaa. Gore veličina 3XL, dolje može obuć tajice za balet od svoje desetogodišnje sestre. Don't. Skip. Leg. Day.

"E, znaš kaj sam danas jeo" - tip

Najčešće taj isti koji preskače leg-day. Čuješ ga s drugog kraja teretane. "E, znaš kaj sam danas jeo?" ZNAM. Jeo si zobene ujutro, i posni. I pureća prsa. Whey. Jaja, al si izbacio žutanjke jer si na definiciji. Rižu, integralnu. I tunu. I gro lisnate salate. Znaš kak znam? Jer svaki dan jedeš isto, svaki dan pričaš što si jeo, i 7 od 7 ljudi kojima pričaš kaj si jeo - ne zanima kaj si jeo. A ni mene. Znaš zakaj? Jer mi nisi sin. Odi radit noge.

Serena Williams

Onaj lik koji se dere na svakom izdisaju, ko Serena kad servira. Kužim da su utezi teški i da ti je to deranje ispušni ventil, al ak ti je tak teško da cijela teretana zvuči ko teniski meč između tebe i tebe - smanji si kilažu. Imam osjećaj da sam u rodilištu kad krenu s tim "paaaa" i "dzjaaaa" i "pfcaaaaa" (full dugo proučavam te zvukove i mislim da je ovo točan spelling).

Muškarac na Orbitreku

Evo ne mogu skužit to. Kužim traku za trčanje. Mašinu za veslanje. Bicikl. Kužim i lika koji je na steperu. Ali Orbitrek?! Zašto si gore? Šta ti je? Jel imaš mengu? Znam da je to "trening za cijelo tijelo" i da ti je lik na TV prodaji (koji je BTW profesionalni bodybuilder i ne ide na Orbitrek) rekao da možeš transformirat svoje muške cicice u samo 4 tjedna, sa samo 15 minuta dnevno, ali REALLY? Orbitrek? To nije muški trening, to je zagrijavanje za online turnir u Labuđem jezeru. Šta ćeš radit za biceps - full intenzivno češljat Barbiku? Makni se s toga, uzimaš mjesto ženi s troje djece.

Tony Cetinsky

Na radiju.

Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje.

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara