Čitajte s nama: 13. nastavak "Prave propasti"
Foto: Press Foto
Trinaesto poglavlje
Porculan
Abby se nije dugo zadržala u kupaonici. Zapravo, jedva
je čekala izaći iz stana. Svim silama sam se trudio ostati
ravnodušan prema tome, jer se ionako izmotavala kad god
je situacija postajala ozbiljna.
Ulazna su se vrata zatvorila i Americin je automobil
krenuo s parkirališta. Stan je ponovo djelovao i zagušljivo
i previše prazno, u isto vrijeme. Mrzio sam biti tu bez nje
i pitao sam se što sam uopće radio prije nego što smo se
upoznali. Prišao sam vrećici koju sam nekidan donio kući.
Prebacio sam neke zajedničke fotografije s mobitela i dao ih
izraditi. Bijeli zidovi konačno su dobili nešto boje. Baš kad
sam namjestio posljednju fotografiju, Shepley je pokucao
na vrata.
„Hej, čovječe.”
„Da?”
„Imamo puno posla.”
„Znam.”
Odvezli smo se do Brazilovog stana, uglavnom šuteći.
Brazil nam je otvorio vrata, držeći u rukama najmanje dva-
desetak balona. Dugačke, srebrne niti padale su mu po licu,
a on ih je sklanjao, pljuckajući pritom one koje su mu ulazile
u usta.166
„Već sam se pitao da niste možda otkazali. Gruver će
donijeti tortu i piće.” Prošli smo pored njega u dnevni boravak.
Njihovi zidovi nisu bili puno drugačiji od mojih, ali stan
im je očito bio iznajmljen kao „potpuno namješten” ili su
dobili kauč od Vojske spasa.
Brazil je nastavio. „Poslao sam neke likove po hranu,
i po one Mikeyeve razbijačke zvučnike. Jedna od cura iz
sestrinstva ima reflektore koje možemo posuditi. Ne brinite,
nisam ih pozvao. Rekao sam da mi trebaju za zabavu idu-
ćeg vikenda. Trebali bismo biti spremni.”
„Dobro”, rekao je Shepley. „America bi podivljala kad bi
došla tu i našla nas s hrpom cura iz sestrinstva.”
Brazil se nasmijao. „Stižu jedino neke cure koje idu s
Abby na predavanja. Mislim da će joj se svidjeti.”
Nasmijao sam se, gledajući Brazila koji je pustio balone
da odlete do stropa, a končići su lelujali ispod njih. „I ja
mislim. Shep?”
„Da?”
„Nemoj pozvati Parkera sve do zadnjeg trena. Na taj
način izgledat će da smo ga pozvali, ali ako stigne, barem
neće biti tu cijelo vrijeme.”
„Kužim.”
Brazil je uzdahnuo. „Možeš mi pomoći razmaknuti
namještaj, Trav?”
„Naravno”, rekao sam, prateći ga u susjednu sobu. Bla-
govaonica i kuhinja sastojale su se od jedne prostorije, a
uza zidove su već bili postavljeni stolci. Za šankom su se
nalazile čaše za žesticu i neotvorena boca tekile.
Shepley je zastao, gledajući u bocu. „Ovo nije za Abby,
zar ne?”
Brazil se nasmijao. Bijeli zubi jasno su mu odudarali od
tamne, maslinaste kože. „Pa... Ovaj, to je tradicija. Ako joj
nogometni tim priređuje zabavu, onda mora dobiti i pravi
timski tretman.”
„Ne možete je natjerati da toliko popije”, rekao je Shepley. „Travis. Reci mu.”
Brazil je podignuo ruku. „Nećemo je siliti. Za svaku
čašicu koju popije, dobit će dvadeset dolara. To joj je naš
poklon.” Osmijeh mu je zamro kad je vidio kako se Shepley
mršti. „Poklon joj je trovanje alkoholom?”
Složio sam se. „Vidjet ćemo hoće li htjeti popiti rođendansku turu za dvadeset dolara, Shep. Nema tu ništa loše.”
Odmaknuli smo stol iz blagovaonice u stranu, a zatim
pomogli brucošima unijeti hranu i zvučnike. Jedna djevojka
počela je prskati stan osvježivačem zraka.
„Nikki! Daj, prekini s tim sranjem!”
Spustila je ruke na bokove. „Da vi dečki tako ne smrdite,
ne bih morala. Deset znojnih frajera i stan se brzo usmrdi.
Ne želite valjda da se osjeća kao da je ušla u svlačionicu?”
„U pravu je”, složio sam se. „Kad smo već kod toga,
moram skoknuti doma, istuširati se, pa dođem za pola
sata.”
Shepley je obrisao čelo i kimnuo, pa iz jednog džepa
traperica izvadio mobitel, a iz drugog ključeve. Napisao je
kratku poruku Americi. Za nekoliko trenutaka mobitel mu
se oglasio. Nasmiješio se. „Nek’ sam proklet. Sve se odvija
po rasporedu.”
„To je dobar znak.”
Požurili smo do našeg stana.
Petnaest minuta kasnije bio sam istuširan, obrijan i odje-
ven. Ni Shepleyu nije trebalo puno više, no svejedno sam
stalno pogledavao na sat.
„Smiri se”, ponavljao je Shepley zakopčavajući svoju
zelenu kariranu košulju. „Još su u kupovini.”
Ispred zgrade se začulo glasno brujanje automobila,
zalupila su se vrata, a koraci su se približavali našem stanu.
Otvorio sam vrata i nasmiješio se. „U pravi trenutak.”
I Trenton se nasmiješio, držeći u rukama srednje veliku
kutiju, s rupama izbušenima sa svake strane i na poklopcu.
„Jeo je, pio i obavio nuždu. Trebao bi biti miran neko
vrijeme.”
„Sjajan si, Trent. Hvala.” Pogledao sam mimo njega i
vidio tatu za volanom kamioneta. Mahnuo mi je i ja sam
mu odmahnuo.
Trenton je malo odigao poklopac i nasmijao se. „Budi
dobar, maleni. Siguran sam da ćemo se opet vidjeti.”
Dok sam skidao poklopac s kutije, psić je lupkao repićem
po kartonu, a onda sam ga unio u stan.
„Jao, čovječe. Zašto u moju sobu?” zacvilio je Shepley.
„Za slučaj da Golubica uđe u moju, prije nego što budem
spreman.” Izvukao sam mobitel i nazvao Abby. Telefon je
zazvonio jednom, a onda još jednom.
„Halo?”
„Vrijeme je za večeru! Gdje ste se vas dvije izgubile?”
„Priuštile smo si malo uljepšavanja. A ti i Shep ste se
znali nahraniti i prije nego što smo se mi pojavile u vašim
životima, pa sam sigurna da ćete se i sad nekako snaći.”
„Ma nemoj. Brinemo za vas, samo da znaš.”
„Dobro smo”, rekla je smijući se.
Negdje pored nje začula se America. „Reci mu da ćemo
se uskoro vratiti. Moram još samo svratiti do Brazila i poku-
piti neke skripte za Shepa i onda ćemo doći doma.”
„Jesi čuo?” upitala je Abby.
„Da. Vidimo se onda, Golube.”
Prekinuo sam vezu i brzo krenuo za Shepom prema
automobilu. Nisam bio siguran zašto, ali uhvatila me ner-
voza. „Jesi li zvao onog idiota?”
Shepley je kimnuo i ubacio u brzinu. „Dok si se ti tuši-
rao.”
„Dolazi li?”
„Kasnije. Nije bio oduševljen što mu tek sad javljam, ali
kad sam ga podsjetio da je to bila mjera predostrožnosti da
se ne izlane, više nije imao što reći.”
Nasmiješio sam se.
Parker mi je oduvijek išao na živce. Da ga nismo pozvali,
Abby bi bila nezadovoljna, pa sam morao popustiti.
„Nemoj se samo napiti i razvaliti ga”, rekao je Shepley.
„Ništa ne obećavam. Parkiraj tamo gdje nas neće vidjeti”,
rekao sam i pokazao na sporedno parkiralište.
Otrčali smo do Brazilovog stana i pokucao sam na vrata.
Bilo je tiho.
„Mi smo! Otvaraj.”
Vrata su se otvorila, a na njima je stajao Chris Jenks,
glupavo se smiješeći. Klatio se i teturao, već dobrano pijan.
Jedino mi je on bio mrskiji od Parkera.
Nitko to nije mogao dokazati, ali za njega se pričalo kako
je nekoj curi ubacio nešto u piće na tulumu bratstva. Većina
je povjerovala u tu priču, jer mu je to bio jedini način da
nešto kresne. Nitko nije potvrdio da jest, ali sam ga svejed-
no držao na oku.
Ljutito sam pogledao u Shepleya koji je podigao ruke u
zrak. Očito nije imao pojma da će Chris biti tu. Bacio sam
pogled na sat, a onda smo dalje čekali, u mraku, s desecima
srebrnih končića koji su nam padali na lica. Bili smo toliko
zbijeni u dnevnom boravku čekajući Abby, da smo se mora-
li naginjati ako bi se samo jedna osoba pomaknula.
Kad se začulo kucanje na vratima, svi smo se ukočili.
Očekivao sam da će prvo ući America, ali ništa se nije dogo-
dilo. Ljudi su šaputali, a drugi su ih ušutkivali.
Novo kucanje pokrenulo je Brazila, koji je u tri koraka
bio kod vrata i širom ih otvorio. Na vratima su stajale Ame-
rica i Abby.
„SRETAN ROĐENDAN!” viknuli smo uglas.
Abby je raširila oči, a onda se nasmijala i brzo prekrila
usta. America ju je ugurala u stan i svi su se okupili oko nje.
Dok sam se probijao prema Abby, ostali su se razma-
knuli. Izgledala je sjajno u sivoj haljini i žutim cipelama s
visokim potpeticama. Dlanovima sam joj obuhvatio nasmi-
ješeno lice i spustio joj usne na čelo.
„Sretan rođendan, Golubice.”
„Tek je sutra”, smješkala se svima oko sebe.
„A čuj. Nakon što su nam provaljeni planovi, morali
smo u zadnji čas napraviti neke izmjene, kako bismo spasili
stvar. Iznenađena?”
„Vrlo!”
Finch je požurio čestitati joj rođendan, a America ju je
gurnula laktom. „Dobro je što sam te danas vodila sa sobom
u grad, inače bi došla u očajnom izdanju!”
„Izgledaš sjajno”, rekao sam i pažljivo je odmjerio.
Sjajno nije bila najpoetičnija riječ koju sam mogao izgo-
voriti, ali nisam želio pretjerivati.
Prišao joj je Brazil i snažno je zagrlio. „Nadam se da si
shvatila kako je Americina priča da me se boji, toliko da ne
može sama doći po skripte, bila obična laž kako bi te dovu-
kla ovamo.”
America se nasmijala. „Pa upalilo je, zar ne?” Abby je
odmahnula glavom, i dalje se smješkajući raširenih očiju,
zbunjena i zaprepaštena. Nagnula se prema Americi i nešto
joj prošaptala, a ova joj je uzvratila. Namjeravao sam pitati
o čemu je riječ.
Brazil je pojačao muziku i svi su vrisnuli. „Dođi ovamo,
Abby!” pozvao ju je i krenuo prema kuhinji. Uzeo je iz bara
bocu tekile i stao ispred čašica poredanih po šanku. „Sretan
ti rođendan od nogometnog tima, djevojčice”, nasmiješio se
i nalio tekilu u svaku čašicu. „Ovako mi slavimo rođenda-
ne: tebi je devetnaest, i dobiješ devetnaest čašica. Možeš ih
popiti ili dati drugima, ali što ih više ispiješ, dobit ćeš više
ovakvih”, rekao je i mahnuo svežnjem novčanica od dvade-
set dolara.
„O, moj Bože”, zacviljela je Abby. Oči su joj sijevale od
toliko zelene boje.
„Popij, Golube”, rekao sam.
Sumnjičavo je pogledala Brazila. „I stvarno dobijem dva-
deset dolara za svaku koju popijem?”
„Tako je, malena. Sudeći po tome kolika si, čini mi se da
ćemo do kraja večeri izgubiti šezdesetak dolara.”
„Razmisli još jednom, Brazil”, pobunila se. Prinijela je
prvu čašu usnama i strusila je. Zabacila je glavu ne bi li
je ispraznila, a zatim je zakotrljala čašicu do drugog kraja
usana i preuzela je drugom rukom. Nikad nisam vidio ništa
toliko seksi.
„Jebote”, viknuo sam, odjednom uzbuđen.
„Ovo je stvarno šteta, Brazil”, primijetila je, brišući uglo-
ve usana. „Ulio si mi tekilu cuervo, a ne patron.”
Brazilov bahati smiješak u tom se trenu sledio, pa je
odmahnuo glavom i slegnuo ramenima. „Zaboravi na to.
Imam okladu od dvanaestorice nogometaša, koji tvrde da
ih ne možeš popiti više od deset.”
Stisnula je oči. „Dvostruko ili ništa da ću popiti petnaest.”
Morao sam se nasmiješiti, ali istovremeno sam se pitao
kako ću se suzdržati bude li se ponašala kao jebena kurva
iz Vegasa. Bila je strašno seksi.
„Hej”, viknuo je Shepley. „Ne bi baš bilo zgodno da na
svoj rođendan završiš u bolnici, Abby.“
„Ma, može ona to”, rekla je America, buljeći u Brazila.
„Četrdeset dolara po čaši?” pitao je Brazil, djelujući nesi-
gurno.
„Bojiš se?” pitala je Abby.
„Naravno da ne! Dat ću ti dvadeset po čaši, a kad stigneš
do petnaest, udvostručit ću sve.”
Popila je još jednu. „Tako mi u Kansasu slavimo rođen-
dane.”
Glazba je bila glasna i pobrinuo sam se otplesati s njom
na svaku pjesmu na koju je pristala. Cijeli je stan bio pun
nasmijanih studenata s pivom u jednoj i čašicom žestice
u drugoj ruci. Abby bi povremeno odlutala ispiti još koju
čašu, pa se vraćala sa mnom do improviziranog podija u
dnevnoj sobi.
Sigurno su rođendanski bogovi bili zadovoljni mojim
trudom jer se, baš kad je bila u najboljem raspoloženju,
začula laganica. Jedna od mojih omiljenih. Spustio sam
usne na njezino uho i pjevao joj, izvijajući se dok sam izgo-
varao važne dijelove, kako bi shvatila da to stvarno i mislim.
Vjerojatno joj i nije bilo posve jasno, ali trudio sam se.
Nagnuo sam je i ruke su joj pale iza leđa, a prstima je
umalo dotaknula pod. Glasno se nasmijala, a onda smo
se opet uspravili, njišući se naprijed-natrag. Zagrlila me i
uzdahnula uz moje lice. Tako je sjajno mirisala da to nije
bilo normalno.
„Nećeš to moći napraviti kad počnem s dvoznamenka-
stim brojem čašica.” Hihotala je.
„Jesam ti već rekao da večeras izgledaš nevjerojatno?”
Odmahnula je glavom i zagrlila me, a zatim mi spustila
glavu na rame. Privio sam je uza se i gurnuo lice u njezin
vrat. Dok smo bili takvi, tihi i sretni, kad se nismo obazirali
na činjenicu da ne trebamo biti ništa više od prijatelja, ovo
je bilo jedino mjesto na kojem sam želio biti.
Vrata su se otvorila i Abby je u sekundi skinula ruke s
mene. „Parker!” vrisnula je i potrčala ga zagrliti.
Poljubio ju je u usta, a ja, koji sam se do maloprije osjećao
kao kralj, u trenutku sam poželio nekoga ubiti.
Parker je podigao njezinu ruku i nasmijao se, govoreći
nešto tiho o glupoj narukvici.
„Hej”, viknula mi je America u uho. Iako je bila glasnija
nego inače, nitko je drugi nije čuo.
„Hej”, uzvratio sam i dalje buljeći u Parkera i Abby.
„Ostani smiren. Shepley kaže da je Parker samo svratio.
Ima neke obveze sutra ujutro, pa ne može dugo ostati.”
„Je li?”
„Da. Zato se ne uznemiravaj. Duboko udahni. Otići će
dok trepneš.”
Abby je povukla Parkera prema šanku, uzela još jednu
čašicu i ispila je, a onda je okrenula naopako na šank, kao
što je napravila i pet puta ranije. Brazil joj je dao još dvade-
set dolara, a ona je otplesala u dnevni boravak.
Bez oklijevanja sam je zgrabio i plesali smo s Americom
i Shepleyem.
Shepley ju je opalio po guzi. „Jedan!”
America ju je udarila drugi put, a onda su se svi pridru-
žili.
Na broju devetnaest dobro sam protrljao dlanove kako bi
se uplašila da ću je pošteno opaliti. „Moj red!”
Protrljala je guzu. „Polako! Boli me dupe!”
Veselo sam dignuo ruku visoko iznad ramena. Abby je
zatvorila oči i trenutak-dva kasnije pogledala unatrag. Zau-
stavio sam se tik pred guzom i nježno je potapšao.
„Devetnaest!” viknuo sam.
Gosti su to razdragano pozdravili, a America je pijano
pjevala „Sretan rođendan”. Kad su došli do dijela s ime-
nom, svi su pjevali Golubice. A ja sam bio ponosan na to.
Iz zvučnika se ponovo začula nekakva laganica, ali
ovoga puta ju je Parker poveo nasred sobe i zaplesao s njom.
Izgledao je kao robot s dvije lijeve noge, ukočen i nespretan.
Trudio sam se ne gledati ih, ali prije nego što je pjesma
završila, shvatio sam da su otišli u hodnik. Pogled mi
se susreo s Americinim. Nasmiješila mi se, namignula i
odmahnula glavom, u tišini me upozoravajući da slučajno
ne napravim nešto glupo.
Bila je u pravu. Abby nije bila sama s njim ni pet minuta,
a već su krenuli prema ulaznim vratima.
Nelagodan i posramljen izraz njezinog lica govorio mi
je kako je Parker pokušao da joj tih nekoliko minuta učini
nezaboravnima. Poljubio ju je u obraz, a onda je Abby
zatvorila vrata za njim.
„Hura, tatica je otišao”, viknuo sam i povukao je na sre-
dinu prostorije. „Vrijeme je da zabava počne!”
Svi su veselo vikali.
„Čekaj! Vrijeme mi je...”, rekla je Abby i otišla u kuhinju.174
Popila je još jedno piće. Kad sam vidio koliko ih je ostalo,
zgrabio sam jedno s kraja i ispio ga. Popila je još jedno, kao
i ja.
„Još sedam, Abby”, rekao je Brazil i dao joj još novca.
Idućih sat vremena smo plesali, smijali se i pričali o nebit-
nim stvarima. Stalno se smijala i nisam je mogao prestati
gledati. Povremeno mi se činilo da i ona mene potajno pogle-
dava, i pitao sam se što će biti kad se vratimo u stan. Ispila
je još nekoliko čašica, ali do desete je već bila prilično loše.
Plesala je na kauču s Americom, skačući i hihoćući se, a onda
je izgubila ravnotežu. Uhvatio sam je prije nego što je pala.
„Dokazala si što si htjela”, rekao sam joj. „Popila si više
od bilo koje cure. Sad moraš prestati.”
„Mo’š mislit da ću prestat’”, promrmljala je nerazgovijet-
no. „Čeka me šest stotina dolara nakon te posljednje čašice,
a od svih ljudi ovdje, baš si se ti našao držati mi predavanje
da je nešto što radim zbog novca ekstremno. Daj, molim te.”
„Ako ti je toliko stalo do novca, Golube...”
„Neću posuđivati novac od tebe“, podsmjehnula se.
„Htio sam ti predložiti da založiš narukvicu”, nasmijao
sam se.
Udarila me po ruci baš kad je America počela odbrojava-
ti do ponoći. Kazaljke sata su se spojile i svi smo počeli sla-
viti. Nikada u životu nisam toliko želio poljubiti neku curu.
America i Shepley su me pretekli i poljubili je u obraze.
Podigao sam je s poda i zavrtio.
„Sretan rođendan, Golube”, čestitao sam joj, potiskujući
želju da je poljubim u usta.
Svi na tulumu su znali da je bila u hodniku s Parkerom.
Ne bi bilo u redu od mene da je pred ostalima prikažem u
lošem svjetlu. Gledala me svojim velikim sivim očima, a ja
sam se topio.
„Žestica!” viknula je i oteturala u kuhinju.
Njen me uzvik prenuo i ponovo vratio u bučnu, uzavrelu stvarnost oko nas.
„Izgledaš uništeno, Abby. Mislim da je sada dosta”,
savjetovao joj je Brazil kad je stigla do šanka.
„A, ne. Ne odustajem”, rekla je. „Želim vidjeti svoj
novac.”
Pridružio sam joj se kad je Brazil stavio po dvadeset
dolara ispod dvije preostale čaše. Doviknuo je suigračima:
„Popit će ih sve! Trebam petnaest!”
Svi su mrmljali i kolutali očima, ali su izvadili novčanike
i stavili svežanj dvadesetica ispod posljednje čaše.
„Nisam mogao vjerovati da ću izgubiti pedeset dolara u
okladi, za petnaest čaša protiv jedne djevojke”, požalio se
Chris.
„Vjeruj, Jenks”, rekla je držeći u svakoj ruci po jednu
čašu. Popila je jednu za drugom, a zatim stala.
„Golube?” rekao sam i krenuo prema njoj.
Podignula je prst, a Brazil se nasmiješio. „Izgubit će”,
rekao je.
„Ne, neće”, odmahnula je America glavom. „Duboko
diši, Abby.”
Sklopila je oči i udahnula dok je uzimala posljednju čašu
sa šanka.
„Jebo te led, Abby! Želiš umrijeti od trovanja alkoho-
lom?” viknuo je Shepley.
„Može ona to”, umirivala ga je America.
Zabacila je glavu i pustila da joj tekila sklizne niz grlo.
Tulum je eksplodirao od povika i zvižduka dok joj je Brazil
davao novac.
„Hvala ti”, rekla je ponosno i ugurala novac u grudnjak.
Nikada nisam vidio ništa slično.
„Strašno si seksi”, šapnuo sam joj u uho dok smo se vra-
ćali u dnevnu sobu. Obavila je ruke oko mene, vjerojatno
da joj se tekila slegne. „Jesi li sigurna da si dobro?”
Htjela je reći da je dobro, ali riječi su joj bile nerazgovijet-
ne. „Moraš je natjerati da povrati, Trav. Neka izbaci iz sebe
barem dio toga.”
„Isuse, Shep. Ostavi je na miru. Dobro je”, razdraženo je
rekla America.
Shepley se namrštio. „Samo pokušavam spriječiti da
se dogodi nešto loše.” „Abby? Jesi li dobro?” upitala ju je
America. Abby se uspjela nasmiješiti, izgledajući kao da
pada u san. America je pogledala Shepleya. „Samo neka joj
prođe kroz tijelo, otrijeznit će se. Nije joj prvi put. Smiri se.”
„Nevjerojatno”, rekao je Shepley. „Travis?”
Obrazom sam joj dodirnuo čelo. „Golubice? Hoćeš li, za
svaki slučaj, bljuvati?”
„Ne”, odgovorila je. „Hoću plesati.” Zagrlila me još čvršće.
Pogledao sam u Shepleya i slegnuo ramenima. „Dok je
na nogama i kreće se...”
Nezadovoljan, Shepley nam se izgubio iz vida, probi-
jajući se kroz gomilu na improviziranom plesnom podiju.
America je zacoktala jezikom i zakolutala očima, pa pošla
za njim.
Abby se privila uz mene. Iako je pjesma bila brza, plesali
smo lagano nasred sobe, okruženi ljudima koji su skakutali
uokolo i mlatarali rukama. Plava, ljubičasta i zelena svjetla
plesala su s nama, po podu i po zidovima. Plava svjetla su
joj obasjavala lice i morao sam se ozbiljno fokusirati, unatoč
alkoholu, da je ne poljubim.
Nekoliko sati kasnije, kad su se ljudi počeli razilaziti,
nas dvoje smo još bili na podiju. Malo se otrijeznila kad
sam je nahranio krekerima i sirom, i pokušala je plesati s
Americom na neku glupu pop pjesmu, ali sve ostalo vrijeme
provela je u mom naručju, čvrsto me grleći oko vrata.
Gosti su ili otišli kući ili su ležali onesviješteni po stanu,
a Shepleyeva i Americina svađa postajala je sve gora.
„Ako ideš sa mnom, ja odlazim”, rekao je Shepley i kre-
nuo prema vratima.
„Nisam još spremna za polazak”, promrmljala je Abby,
napola sklopljenih očiju.
„Mislim da je večer gotova. Idemo doma.” Kad sam kre-
nuo prema vratima, Abby se nije ni pomaknula. Gledala je
u pod i bila pomalo zelena.
„Povratit ćeš, zar ne?”
Podigla je pogled, napola zatvorenih očiju. „Mislim da je
vrijeme za to.”
Nekoliko puta se zaljuljala naprijed-natrag, prije nego
što sam je uhvatio u naručje.
„Ti, Travis Maddox, možeš biti i seksi kad se ne ponašaš
kao kurva”, rekla je, a glupavi, pijani osmijeh razvukao joj
je usne u različitim pravcima.
„Pa... Hvala”, rekao sam i namjestio je tako da je bolje
držim.
Stavila mi je dlan na obraz. „Znate što, gospodine
Maddox?”
„Što, mala?”
Uozbiljila se. „U nekom drugom životu mogla bih te
voljeti.”
Gledao sam je na trenutak, ponirući u njezine zacakljene
oči. Bila je pijana, ali nakratko sam poželio vjerovati kako
to zaista misli.
„Ja bih tebe mogao voljeti i u ovom.”
Zabacila je glavu i spustila usne na rub mojih. Namjera-
vala me poljubiti, ali promašila je. Odmaknula se, a zatim
joj je glava pala na moje rame.
Pogledao sam oko sebe. Svi koji su još uvijek bili donekle
svjesni, sad su se ukočili, zaprepašteni onim što su vidjeli.
Bez riječi sam je iznio iz stana prema automobilu, gdje nas
je čekala America, prekriženih ruku.
Shepley je pokazivao prema Abby. „Pogledaj je! Prijate-
ljica ti je, a puštaš je da radi nešto ovako suludo i opasno! Ti
si joj bila podrška u ovome!”
America je prstom pokazivala na sebe. „Poznajem je,
Shep! Radila je i puno više od ovoga za novac!”
Pogledao sam je.
„Mislim na piće. Znala je i više popiti za novac”, objasni-
la je. „Znaš na što mislim.”
„Slušaj se samo!” vikao je Shepley. „Došla si za njom čak
iz Kansasa, da ne bi upala u nevolje. Pogledaj je! U orga-
nizmu ima opasnu količinu alkohola i u nesvijesti je! Ne bi
trebala odobravati takvo ponašanje!”
America je suzila oči. „Oh! Hvala ti za javnu obavijest o
tome što se ne bi trebalo raditi na fakultetu, osamnaestogo-
dišnji gospodine iz bratstva s milijardu ozbiljnih djevojaka
za sobom!” Izgovarajući riječ „ozbiljnih“, prstima je u zraku
napravila zamišljene navodnike.
Shepley je zinuo jer mu to nije bilo nimalo zabavno.
„Ulazi u jebeni auto. I ti si opako pijana.”
America se nasmijala. „Nisi ti mene vidio kad sam
opaka, mamin sinčiću!”
„U redu, blizak sam s mamom, i rekao sam ti to.”
„Da, kao ja i moj šupak! Pa ga ipak ne zovem dvaput
dnevno!”
„Kučko!”
Americino je lice postalo blijedo. „Vodi. Me. Doma.”
„Volio bih, ali prije toga moraš ući u jebeni auto!” vrištao
je Shepley. Lice mu je pocrvenjelo, a vene na vratu poiska-
kale.
Otvorila je vrata i uvalila se na zadnje sjedalo, ostavljaju-
ći ih otvorena. Pomogla mi je smjestiti Abby, a onda sam se
i sam srušio na suvozačko mjesto.
Put do kuće bio je kratak i protekao je bez ijedne riječi.
Kad je parkirao na svom mjestu, Shepley je izbacio mjenjač
iz brzine, izašao iz auta i povukao sjedala naprijed.
Abbyna glava bila je na Americinom ramenu, a kosa joj je
prekrivala lice. Izvukao sam je van i prebacio preko ramena.
America je ispuzala odmah za njom i otišla ravno do svog
auta, vadeći ključeve iz džepa.
„Mare”, rekao je Shepley. U napuklom glasu već mu se
moglo čuti kajanje. Sjela je na mjesto vozača, zalupila mu
vrata ispred nosa i krenula. Abby je visjela naglavačke, a
ruke su joj padale niz moja leđa.
„Mora se vratiti po Abby, zar ne?” pitao je Shepley, a na
licu mu se vidio očaj. Abby je zajecala, a onda joj se tijelo
trgnulo. Jezivo naprezanje, kakvo obično prati povraćanje,
prethodilo je zvuku zapljuskivanja. A onda sam osjetio da
su mi noge mokre.
„Reci mi da nije”, rekao sam, ukočeno.
Sagnuo se, a onda uspravio. „Je.”
Pojurio sam prema stepenicama, preskačući po dvije
odjednom i požurujući Shepleya da nađe ključ od stana.
Otvorio ga je, a ja sam odjurio u kupaonicu.
Abby se nagnula nad školjkom i praznila želudac u
litrama. Kosa joj je već bila mokra od bljuvanja vani, ali
dohvatio sam nekakvu okruglu, crnu, rastezljivu stvarčicu
s umivaonika i svezao je u rep. Vlažni pramenovi već su joj
se bili slijepili u grumene, ali ipak sam ih povukao rukama i
pričvrstio crnom gumicom. Puno sam puta vidio cure kako
ih svijaju i provlače kosu kroz njih na predavanjima, pa mi
nije trebalo puno da shvatim što trebam učiniti.
Tijelo joj se ponovo zgrčilo. Donio sam krpu iz ormara
u hodniku, namočio je i sjeo pored nje, držeći joj je na čelu.
Naslonila se na kadu i zastenjala.
Nježno sam joj obrisao lice mokrom krpom i sjeo mirno
kad mi je naslonila glavu na rame.
„Hoćeš li uspjeti?” pitao sam je.
Namrštila se, a zatim prekrila usta, stišćući ih tek toliko
da se uspije namjestiti iznad školjke. Opet se nagnula i iz
nje je zapljusnuo novi val tekućine. Abby je bila tako sitna
da se količina koju je izbacivala iz sebe činila nenormalnom.
Počeo sam brinuti.
Odjurio sam iz kupaonice i vratio se noseći u rukama
dva ručnika, tri pokrivača i četiri jastuka. Abby je stenjala,
a tijelo joj se treslo. Poredao sam sve to uz rub kade i čekao.
Znao sam da ćemo noć provesti ovdje.180
Shepley je stajao na vratima. „Trebam li... nekoga nazva-
ti?”
„Ne još. Pazit ću na nju.”
„Dobro sam” rekla je Abby. „Ovo sam ja, i nisam se otro-
vala alkoholom.”
Shepley se namrštio. „Ne, to je bilo glupo. Eto, što je.”
„Hej, daj se ti pobrini za... Ovaj... Njezin...”
„Poklon?” pitao je Shep podignuvši obrve.
„Da.”
„Već jesam“, rekao je, očito nezadovoljan.
„Hvala, čovječe.” Abby se naslonila na kadu, a ja sam joj
odmah obrisao lice. Shepley je donio svježu krpu i dobacio
mi je.
„Hvala.”
„Zovi ako me trebaš”, rekao je. „Ionako ću ležati budan
u krevetu i smišljati kako navesti Mare da mi oprosti.”
Naslonio sam se na kadu što sam bolje mogao, i povukao
Abby na sebe. Uzdahnula je i pustila da joj se tijelo stopi s
mojim. Iako je bila sva u bljuvotini, jedino mjesto na kojem
sam želio biti je ovo ovdje, uz nju. U glavi su mi se vrtjele
njezine riječi. „Da smo u nekom drugom životu, mogla bih
te voljeti.”
Mlitava i slabašna, Abby je izgledala bolesno, ležeći u
mom naručju i ovisila je o mojoj pomoći. U tom sam trenut-
ku shvatio kako su moji osjećaji prema njoj snažniji nego
što sam mislio. Negdje između trenutka kad smo se sreli i
ovoga uz kadu, ja sam se - zaljubio.
Abby je uzdahnula i položila mi glavu u krilo. Pobrinuo
sam se da je posve pokrivena prije nego što sam zadrije-
mao.
„Trav?” prošaptala je.
„Da?” Nije odgovorila.
Njezino se disanje ujednačilo, a glava joj je pala na moje
noge. Hladne pločice iza mojih leđa i neudobni pod pod
mojom guzicom bili su užasni, ali nisam se usudio pomaknuti. Njoj je bilo udobno, i nek’ tako ostane. Nekih dvadesetak minuta gledao sam je kako diše, a onda su mi bolni
dijelovi tijela posve utrnuli, a oči su mi se sklopile.
Ovaj, i još mnogo drugih zanimljivih besteselera potražite u Fokusu!
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati