Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index
UVIJEK čekam zadnji tren za napisati kolumnu. Nekako se uvijek nadam da će me uhvatiti prekul inspiracija i ne samo da ću napisati jednu kolumnu, nego čitavu knjigu. Ali, to se nikada ne dogodi. Još je jedan tjedan iza nas i još je jedan ispred, kako to obično ide s vremenom, i u nadi da će se dogoditi nešto full zanimljivo, o čemu ću vam pisati ovog ponedjeljka dogodilo se upravo suprotno, ništa! Sranja se i dalje događaju svijetu, život ide dalje. Pa i ovaj naš čudan život stjuardesa... Malo se prehladiš, pa ostaneš doma par dana i imaš previše vremena za razmišljanje. Puno previše. Obično kad se vratiš od doma ili s bilo kojeg prekrasnog godišnjeg odmora, baciš se na posao da sve to potisneš u glavi i ne razmišljaš kako ti je bilo lijepo, a kako sada moraš odraditi x letova, koje bi najrađe doma prespavala i vidjeti x ljudi, koje bi inače u stvarnom životu zaobišla u širokom luku. Odeš, odradiš, i vrlo brzo se vratiš u rutinu. Rutinu čekanja idućeg fantastičnog layovera, neke nove zanimljive destinacije ili idućeg godišnjeg. Trenutno prve dvije opcije mi nisu na vidiku pa se malo bediram. A Božićni filmovi na tv-u, gdje su svi sretni i zadovoljni i veseli i papaju fine kolače, dok zamotani u dekice sa debelim čarapama na nogama sjede pokraj svog prekrasno okićenog bora i čekaju ostatak familije da dođe i pridruži se na najfinijem ručku u godini, definitivno ne pomaže!
Prije dva tjedna pisala sam o određenim stvarima koje se promijene kada odseliš od doma. Van zemlje, daleko od svih, svih onih koje voliš i ne voliš. Svega što ti je poznato i na što si naviknuo. E pa istu tu listu tada nisam dovršila, ostavila sam drugu polovicu za neki drugi put, danas. Ovo je druga polovica, ostatak liste...
1. Naučiš puno o gradu u kojem živiš. Naučila sam da je Dubai metro najduži automatizirani metro bez vozača na cijelom svijetu. Naravno da je. Znala sam da je i među najsporijima upravo zbog navedene činjenice da nema vozača, što te doslovno nekada može izluditi, ali da je najduži nisam znala, iako sam mogla pretpostavljati. Drugo, nitko ne može postati UAE državljanin, osim ako nisi rođeni lokalac. Iako živiš ovdje čitav život i posjeduješ nekretnine i/ili vodiš biznis, kada odlučiš u penziju moraš van iz države i točka. Pa pa, a za penziju se snađi u svojoj državi.Dubai također nema poštanske brojeve! Kako? Eto tako! Kao i mnogo drugih stvari, ovdje je ovo još jedna koja nema logike. Zgrade se nazivaju imenom i ako želiš dostavu bilo čega, moraš se koristiti svim mogućim orijentirima koji ti padaju na pamet, a nalaze se negdje u blizini tvog mjesta stanovanja. Npr. ja moram svakome objasniti u kojem kvartu se nalazi moja zgrada, kako se zove ulica gdje se nalazi (što je normalno, ali oni i dalje nemaju pojma gdje bi to moglo biti), pa napomeneš banku i dućan koji se nalaze u zgradi, zatim već dvije godine star šoping centar dvije ulice dalje, zatim kažeš da ti je preko puta zgrade stočna tržnica (da, jupi jej, baš mi je super kvart) i onda na kraju ili odustaneš ili im jako pristojno objasniš da izvole naći adresu kako god znaju i umiju, jer više nemaš živaca, a i ispucala si sve kvartovske "znamenitosti", prema kojima bi se dostavljači mogli snaći u prostoru. Osim toga, saznala sam da Dubai ima 1400 džamija! A to je brojka iz 2012.godine. 1400! Što me isto ne čudi toliko, s obzirom da ja 5 puta dnevno čujem poziv na molitvu iz 3 različite džamije oko moje zgrade. Ne 3 u cijelom kvartu, 3 oko moje ZGRADE. I još jedna zanimljivost koju sam nedavno saznala ima veze sa registarskim tablicama za automobile. I to najizglednije tutača lokalnih lovatora. Ukratko priča je ovakva - što manje znamenki imaš na svojoj tablici, to si veća faca i svi to znaju (jer imaš malo brojeva na tablici) pa to automatski dokazuje koliko para imaš. Malo za promjenu, potreba za dokazivanjem "moj tata je jači od tvog". Troznamenkaste tablice se kupuju u iznosima od minimalno 6 znamenaka, dakle stotinama tisuća (bilo koje valute, nije ni bitno). Prije par godina baš ovdje prodana je najskuplja tablica sa brojem 1, a koštala je 14 i pol milijuna dolara! Registarska tablica!!! Enough said...
2. Pišući samo o nekim od gore navedenih činjenica podigne mi se tlak, padne mi sećer, ubra mi srce, nakostriješi mi se kosa na glavi i ostale druge fizičke promjene koje te poprate kada gubiš živce. Osim gubljenja istih na zemlji, gubiš ih redovno i gore u zraku. Iz razno raznih razloga, ali ono što te ovaj posao nauči ili ne nauči je samokontrola. Neki se nauče kontrolirati u određenim situacijama, a neki drugi pa baš i ne. Ja sam jedna od ovih prvih. Uvijek sam i bila, zagrizi jezik i razmisli prije nego kažeš glupost, zbog koje se možeš uvaliti u sranje. Uz to što se moram ugristi za jezik, moram se i prikladno nasmijati i zadržati oči od okretanja za 360 stupnjeva nekoliko puta. I teško je, jer se to od prilike događa svakih 5 minuta. Na određenim letovima, naravno. Ovaj te posao isto tako nauči i biti strpljiv. Mislim na one svakodnevne situacije čekanja u redovima, objašnjavanja taksistu gdje te mora voziti semafor po semafor ili raspravljanja s konobarom koliko ti mora vratiti novaca, ako nešto košta 17, a ti si mu dao 32 dirhama, jer je totalno izgubljen (naime, ovdje imamo novčanice za 5 dirhama pa da ne skupljaš sitniš po džepovima...kužite me). Iako i moje strpljenje ima svoje granice pa to i s vremena na vrijeme pokažem pitajući se za kakvu me budalu drže. Promjene... Postaneš (ne)pristupačniji. Ovisi kako u kojoj situaciji, ali primijetila sam da je to kod mene postalo poprilično izraženije nego prije. Nekada nisi ni svjesna da imaš osmijeh na licu iz nekog samo tebi poznatog razloga pa nepoznati ljudi misle da je sasvim okej da ti priđu samo tako iz vedra neba. I to je apsolutno u redu, dapače, ako prilaze da te pitaju za pomoć kako pronaći neki dućan u šoping centru ili nešto slično. ALI, kada ti muškarci prilaze i počnu pričati o sebi (nakon što sam samo pristojno odzdravila neznanca u prolazu koji je rekao bok. Bok i tebi. Aj bok.), a ti stojiš tamo i blejiš k'o tele, jer od šoka ne znaš što bi drugo napravila, a on melje i melje o stvarima koje ti na jedno uho uđu, a na drugo izađu brzinom svjetlosti... Tada samo iza leđa promijeniš onaj fejk zaručnicki prsten na pravi prst i suptilno mu flashas pred očima s njim. Ako skuži super, pitat će te da li si udana/zaručena i pristojno se povući, a ako ne skuži pa te zatraži savjet oko kupovine kreveta za svoju spavaću sobu usred Ikee (?!), onda mu lijepo kažeš da te muž već čeka i da žuriš. U tom slučaju ostaviš sve što si odlučila kupiti i pobjegneš. Na kraju ne znaš jel bi mu se zahvalila što ti je ušparao par sto dirhama ili pišeš o njemu u idućoj kolumni, iznervirana načinom na koji se ovdje muški upucavaju curama gdje god na njih nalete i zbog kojeg nisi kupila novi jastuk!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
3. Još jedna stvar koja se promijeni odlaskom iz poznatog u nepoznato, a pogotovo radeći posao bez radnog vremena jest rutina. Običaji, tradicija ili bolje rečeno nedostatak istih... To je jedna od onih stvari koje malo teže prihvatiš. Teško je naviknuti se na spavanje preko dana, da bi noću mogao raditi. Teško je natjerati se jesti onda kada bi trebao spavati i obrnuto, raditi kada bi trebao spavati. Teško je naviknuti se na promjene vremenskih zona i ponovno mijenjanje načina prehrane i spavanja sukladno s time koliko je sati i da li je noć ili dan tamo gdje se trenutno nalaziš. Teško je ne imati normalan bioritam. Još teže od toga je ne znati gdje ćeš proslaviti svoj rođendan, Badnjak, Božić, Uskrs, Novu godinu i ostale bitne datume u godini. Teško je kititi bor dok je vani plus 30 (doduše moj stoji okićen tijekom cijele godine i služi kao ukras u dnevnom boravku. I znam nije to normalno, ali imam svoje razloge.) Osjećaji su skroz pomiješani. Tužan si jer nisi tamo, ali s druge strane si uzbuđen, jer ćeš biti negdje gdje će ti svejedno taj dan biti odličan. Zapravo ne znaš što osjećaš. Znaš da puno toga propuštaš, a opet, puno toga novoga je ispred tebe. Teško je gledati na fejsu kako svi stavljaju slikice s familijom i prijateljima, dok si ti tko zna gdje sa tko zna kime. Teško je prihvatiti da nekih običaja vise nema. Ali, zato se potrudiš stvoriti nove običaje, koliko god je to teško. jer iako imaš svoju malu familiju. ovdje u pustinji teško da ćete svi biti slobodni provesti te bitne dane u godini skupa. A bez tih par ljudi, koji čine moju drugu obitelj ne bih mogla provesti jednu sekundu duže ovdje... I sve ove promjene su lakše uz njih, sve je lakše kada to podijeliđ s nekime tko te razumije u potpunosti. Što me dovodi do sljedeće točke.
4. Prioriteti. Posložiš si ih najbolje kako znaš, možeš, želiš. Ili se barem potrudiš iz petnih žila, jer napokon znaš koji su ti prioriteti u životu, ako nisi znao već i prije. Znaš što želiš ili još bitnije, saznaš što ne želiš. Saznaš na koga se možeš osloniti u bilo kojem trenutku, bilo gdje da se nalaziš u svijetu i tko će uvijek biti tu uz tebe, od sada pa na dalje. Bez obzira koliko dugo ili kratko se poznajete. Riješiš se onih ljudi koje bi život ionako odnio u suprotnom smjeru od tvog, samo sada to ide malo brže, pomogneš životu da ih prije potjera u drugom stranu. Naučiš reći ne. Naučiš reći da. Ne onim nebitnim stvarima i ljudima koji nisu čak niti na dnu te liste prioriteta. Da, onima bez kojih si ne možeš zamisliti ostatak života. A pod "da" spadaju i stvari koje nikada prije nisi isprobao. Postaneš spontaniji, probudi se avanturist u tebi. Skakanje bungeeja, skakanje padobranom, plivanje s morskim psima, isprobavanje hrane koja čudno izgleda i još čudnije miriše, lijecenje straha od visina, brzina, bilo čega, isprobavanje novih, zanimljivih i stvari koje si prije mislio da nikada nećeš i ne bi. Želja za odlaskom na mjesta na koja se prije nikada ne bi usudio. Što se zapravo može nadovezati na ono o čemu sam pričala prošli put - hrabrost. Stekneš više samopouzdanja. Hendlaš svaku situaciju u koju te život stavi bez razmišljanja.
5. I zadnja, ali ne i najmanje bitna stavka koju ti donosi život u koferu su priče, doživljaji, raznolikosti i sličnosti među ljudima i kulturama koje upiješ u sebe. Priče kojih ću se jednog dana prisjećati, koje sada prepričavam i sve one koje ću tek doživjeti. Život u stranoj zemlji donese ti i poznanstva s ljudima iz drugih zemalja, prijateljstva diljem svijeta. Ljubavne veze zbog kojih ćeš napraviti neke postupke, koje doma možda nikada ne bi. Putovanja te učine zanimljivijom osobom, ako im to dozvoliš. Učine te boljom osobom. Sve one negativne gluposti koje te izluđuju i sve one pozitivne sitnice zbog kojih si još uvijek ovdje... Sve to dođe skupa jedno s drugim, U paketu. Bez mogućnosti slanja natrag pošiljatelju...