Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index

NEDJELJA popodne, oblaci se navlače, a mi odmaramo pune želuce u parku i provodimo vrijeme razmišljajući što bismo mogli jesti za večeru.

Tko o čemu, mi o hrani. Poprilično dosadan i težak dan, sjediš i znojiš se, ljeto je došlo, vlaga je u zraku i ne namjerava popustiti. Filipinci i Indonežani, svatko sa svojima, sviraju gitare, pjevaju, piju, jedu, zabavljaju se i ostavljaju hrpetine smeća iza sebe. Djeca u parkiću vrište, skaču i igraju lovice, a stari Tajvanci šeću, meditiraju, rastežu se i promatraju sve nas dotepence kako, svaki na svoj način, provodimo slobodno vrijeme u njihovom gradu.

Toliko drugačijih kultura za promatrati na jednom mjestu, a ja promatram lokalce. Tajvanci su jako sramežljivi i bojažljivi ljudi, dobroćudnih lica i znatiželjnih pogleda. Htjeli bi se sprijateljiti sa strancima, jer je to njima najlakši način za vježbanje engleskog, a imati prijatelja iz neke daleke zemlje svijeta, je zanimljivost kojom se mogu pohvaliti svojim starim prijateljima, ali problem je u tome što rijetko tko od njih priđe i započne razgovor. Boje se da bi mogli ispasti napadni, da bi drugi o njima mislili da su ludi i nepristojni, neke je strah jer ne pričaju engleski tako dobro kako misle da svi drugi pričaju, smireniji su i fali im ta doza samopouzdanja da samo pokušaju... Također se preplašeni kada ti njima priđeš, pogotovo žene, poskoče od straha, kao da cestom hodaju u nekom drugom filmu, iz kojeg je tvoje "oprostite možete li mi pomoći?", prestraši kao da sam ju napala u namjeri da ju opljačkam.

Svi će oni gledati iz prikrajka, sve ih zanima - što radiš i zašto si ovdje, koliko dugo ćeš ostati, što se nalazi u vrećicama s placa koje nosiš, kakve to vježbe izvodiš u parku svako jutro, sviđa li ti se lokalna hrana, kakve to korake izvodiš dok plešeš salsu i koje knjige gledaš u knjižari... Suptilno će se prošetati oko tebe, odmjeriti, promotriti, ali rijetko tko će prići i pitati te ono što ga zanima. Naravno, postoje i hrabriji koji će izustiti ono prvo, najteže "Hi!" i pitati kako se zoveš, nasmijati se ogromnim osmijehom, u kojem ćeš prepoznati i malu dozu ponosa zbog toga što su se usudili napraviti taj korak upoznavanja sa strancem, i količinu prikrivene isprike što te uznemirava, a automatski s time i straha da ga/ju ne pošalješ k vragu, okreneš leđa i odeš. Nekako vjerujem da se to ne događa i da stranci vrlo rado provedu te dvije-tri minute ćaskajući s njima, upravo zato što znaju sve ovo prethodno nabrojano, a na kraju svega jako su simpatični ljudi pa im ne možeš odoljeti u takvim situacijama. Takvi razgovori uvijek završe selfijem, ako su u pitanju mlađe generacije i smijehom, jer oni iskoriste svo znanje engleskog, a moje nabrajanje riječi koje znam na kineskom ne pomaže puno u nastavku razgovora :).

Ono čemu definitivno MOGU odoljeti, za razliku od ovih dragih ljudi, jest smrdljivi tofu (stinky tofu) - fermentirani tofu s jako snažnim mirisom! Nisam dugo spominjala hranu, a razgovor u parku o raznim čudnim tajvanskim jelima me potaknuo da malo promislim o svemu što sam dosad vidjela, probala, pomirisala... Stinky tofu - jelo koje najčešće prodaju ulični prodavači i oni na noćnim tržnicama, a koje smrdi na kilometre, toliko jako da iako voliš tofu ovaj ne želiš niti probati! Smrdljivi tofu je poznat u Kini i na Tajvanu, a miris podsjeća na pokvareno meso, smrdljiva stopala, smeće koje već dva dana stoji na suncu... Kažu da što je smrdljiviji, to je boljeg okusa. Ne bih znala, jer još uvijek nisam uspjela iskontrolirati refleks želuca da izbaci iz sebe sve što sam pojela tog dana, kad god osjetim miris ovog lokalnog specijaliteta. Razne su metode pripreme ove vrste tofua, kako u kojoj zemlji, a najčešće se služi pržen u dubokom ulju. Postoji još i ljuti, sušeni, mekani, s roštilja...

Osim smrdljivog tofua, još je nekoliko čudnih, neobičnih, a vrlo rasprostranjenih jela na Tajvanu, kao što su pileće nožice, koje se kupuju kao grickalica dok gledaš film ili kao "midnight snack" na svakoj noćnoj tržnici. Grickaš prstiće i pljuckaš košćice i noktiće. Crni pilići su također poznati, i dok izgledaju grozno, okus mesa je slatkast te se najčešće priprema u juhi. Sljedeće je jezik patke napiknut na štapić. Neki Tajvanci kažu da jesti to jelo djeluje kao da se ljubiš s patkom. Osim jezika, na štapiću se još prodaju i pileća srca, crijeva i ostali organi, kao i pačja ili svinjska krv s kikirikijem i korijanderom te ljutim umakom po želji. Na noćnim tržnicama naći će se svakakvih čudnih, zanimljivih, većinom prženih i slatkih jela, koje lokalci vole grickati i isprobavati, kupovati od svega po malo i nositi doma za takozvani "midnight snack", kao peti obrok u danu. Kao i svi mi ostali, tako i oni vole slatko, a jedan od najčešćih izbora deserta u ovim vrućim danima je "shaved ice" preliven kondenziranim mlijekom, mango sirupom i/ili slatkim crvenim grahom! Čudne kombinacije, ali crveni grah je jako poznata slastica u ovoj zemlji i naći će se u mnogo raznih vrsta slatkih jela.

Prva slika - pačja krv
Druga - ljuti kuhani grašak
Treća - pileća srčeka i iznutrice
Četvrta - pačji jezik
Sredina (najveća slika) - stinky tofu
Treći red s lijeva na desno - svinjske uši, slatke kobasice, puževi, svinjska krv s kikirikijem

Iako ništa od navedenog ne prouzrokuje curenje slina iz usta, priča o hrani, bilo kakvoj hrani, u mom slučaju, otvara apetit. Do sljedećeg ponedjeljka... Dobar tek!

Pssst! Teine avanture pratite i na njezinom blogu!