ZADNJIH nekoliko dana razmišljala sam o odlascima. Pogotovo u petak, kada sam uništila savršen desert, koji se umjesto u zdjelicama našao na pločicama cijele kuhinje i šire. Razmišljala sam o tome kakav je osjećaj bio prvi puta napustiti Zagreb, otići u nepoznato i započeti neki novi život. Razmišljala sam o tome kako je bilo napustiti i taj novi život, koji sam s vremenom jako dobro upoznala zbog još jednog odlaska u nepoznato, nesigurno (i financijski i emotivno), a kilometrima predaleko od doma da bih mogla skoknuti do Zagreba, u trenucima kada mi je teško ili kada jednostavno tamo želim biti. Sjećam se i riječi prijatelja i poznanika "svaka čast, ja to nikada ne bih mogao/la", "hrabra si", "woooow Dubai!" ili "Tajvan?! A kaj ćeš TAMO?!", i sjećam se kako sam uvijek mislila da nisam hrabra, samo su se tako posložile moje kockice. Mislila sam tada kako bi svatko to bio u stanju napraviti, ako bi morao ili jako, jako to želio, ali sada... Sada polako počinjem shvaćati da ipak, možda to ne može svatko i da to nije za svakoga? Možda zbog nesigurnosti, neizvjesnosti, zbog svih tih negativnih aspekata oko cijele priče selidbe van svoje zemlje, koji prevagnu kod većine ljudi ne uviđajući one pozitivne? 

 

"Wooow Dubai" komentari su mi posebno uvijek išli na živce, jer sam točno znala kako ljudi u svojim glavama vide moj život tamo, kada im kažeš da živiš u gradu poput Dubaija, a znaš da je stvarnost drugačija, samo što to oni ne razumiju. Isto kao što ljudi misle da svi oni koji žive u Parizu, dane provode chillajući na Champs Élysées-u, ispijajući najfinija francuska vina, odjeveni u zadnje šik modele najnovijih kolekcija skupih brandova, čiji ih izlozi okružuju, uzvikujući "Oooh la laaa, kako je délicieuse ovaj baguette sa sirom!", sa svakim zalogajem istog koji pri tome, naravno, ne deblja. Get the point? Ono što želim reći jest da svi misle kako živiš lagodan život, zarađuješ milijune i nema sretnije osobe od tebe na ovom svijetu! 

 

Odluka odlaska na Tajvan, naspram Dubaija, izazvala je komentare koje nije popratilo iskrenje u očima, već zgražanje nad time, jesam li ja luda, što ću tamo?! Zašto?! Kao što Dubai ima jedan prizvuk, tako i istočna Azija ima sasvim drugačiji i sve je to u redu, diskutirati o tome, kada razgovaram s nekime tko je imao priliku doživjeti i jedno i drugo, ali zgražati se nad nečime (ili idealizirati nešto) o čemu nemaš pojma me dovodi do ludila. Znam da Tajvan ne zvuči jednako kao što zvuče Pariz, New York, London ili Dubai, ali to je upravo i jedan od razloga zašto sam i došla ovamo. (I sada cmizdrim zbog pudinga na podu?!)

 

 

Ono što me uopće i potaknulo na ovaj tijek misli, osim prolivenog pudinga, jest i nekoliko članaka koje sam pročitala u zadnjih nekoliko dana o stvarima i situacijama s kojima se mogu poistovjetiti samo oni koji žive i/ili rade u stranim zemljama, daleko od svega poznatog, okruženi novim pravilima, jezikom, birokracijom, kulturom, običajima, ljudima... Iako će možda nekima to zvučati umišljeno i pretenciozno – nije. Jednostavno je to tako, baš kao što ja ne znam kako je biti član kraljevske obitelji i rađati male prinčeve i princeze. Najveći izazovi su naravno emocionalni, koje u stopu slijede i socijalni i financijski.

 

Možda naše odluke o odlasku iz sigurne zone djeluju hrabro, ali uz uzbuđenje i adrenalin koji nas šora putem, prisutan je i strah! Strah od nepoznatog, od neuspjeha, nezadovoljstva, pogrešaka, samoće... Odlaskom od doma uspjeh nije zagarantiran, a sreća ne dolazi po default-u. Biti daleko od obitelji i prijatelja najveći je nedostatak cijelog procesa, jer kada odeš, svjestan si da ćeš kad tad propustiti neke važne događaje u životima ljudi koji ti najviše znače. Nema više nedjeljnih ručkova s familijom, subotnje špice su nešto o čemu ćeš slušati u glasovnim porukama na vocapu, a rođendanima, promocijama, rođenjima djece, Božićima, svadbama i drugim slavljima prisustvovat ćeš s druge strane skajpa i to samo ako ti to vremenska razlika dopušta, ili ćeš dojmove vidjeti tek sutradan na fejsu i željeti da si bila tamo s njima. Proslava vlastitog rođendana više neće biti ista, jer će upravo ti najbitniji ljudi faliti najviše, baš oni koji znaju da ti je taj dan najvažniji u godini i planiraš ga tjednima unaprijed, haha. Naći nove prijatelje isto nije pis of kejk. Kao i ulazak u novu vezu, sve počinješ ponovo iz početka, upoznavanja, otkrivanja tajni, dijeljenje svega onog što tebe čini tobom i prihvaćanje svega onog što njih čini ljudima kakvi jesu. Pridodajte tome kulturu u kojoj živimo i jezične prepreke, moguće predrasude prema "pridošlicama" i nađeš se kako dane provodiš na mobitelu, tipkajući se s onima koje poznaješ najbolje i s kojima je sve toliko lakše i poznato i domaće. 

 

Živjeti daleko od doma nije lako niti kada si ti bolestan, a kamoli kada je netko tvoj bolestan i ne možeš biti uz njih, koliko god bi to želio. Nema mamine pileće juhice, nema bake koja te tjera da piješ puno tekućine i svih ostalih ukućana, koji se trude ugoditi ti tih nekoliko dana, ne, sada trebaš ustati iz kreveta s visokom temperaturom i naći tu ljekarnu, za koju još uvijek ne znaš gdje se nalazi i skuhati si čaj, biti odrasla osoba, jer nema tko drugi to biti za tebe u tim trenucima. Suck it up! Nema zagrljaja, ima emoticona, nema maminog dlana na čelu, ima emoticona, nema "tata kupi mi naranče kada dolaziš s posla", ima emoticona - jednako kao i u trenucima kada ti je teško, jer oni postoje. Ne biste vjerovali, ali i mi se isto nekada osjećamo tužno, bespomoćno, psihički umorno i usamljeno i činjenica da živimo u nekom gradu, koji u ušima drugih zvuči egzotično pa prema tome tamo nitko nikada ne može biti loše volje, zbilja ne pomaže! Također, postoje situacije koje nas izbacuju iz takta, zbog kojih popizdimo, zbog kojih bismo se posvađali samo da izbacimo te frustracije iz sebe, ono što nas ljuti ili nam otežava stvari, pa čuti nešto poput "Joj Tea, kaj se žališ, pa ti živiš u _____!", stvarno nije nešto što u tim trenucima želiš čuti ili zbog čega ću se osjećati bolje. To što živim ovdje ili ondje ne mijenja činjenicu da i ja ponekad imam probleme, trebam pomoć ili samo želim čuti riječi "razumijem te, znam kako ti je, ali možeš ti to, a sad prestani cviliti, jer se puding neće sam očistiti!"

 

Privikavanje na novi stan, koji je zapravo samo gomila namještaja bez osobnosti, isto traje neko duže vrijeme, ovisno o odluci koliko dugo želiš ili ne želiš ostati na tom mjestu pa si prema tome spreman uložiti u njegovo uređenje. Učenje novih ulica, snalaženje po gradu, pronalaženje najbližih dućana, pekara, restorana, ljekarne, banke, pošte... Sve su to normalne životne sitnice, koje mi proživljavamo ponekad i mnogo teže nego oni koji žive doma, osjećaji koji nas pogode i deset puta snažnije, upravo zato što smo tako daleko. Upravo je to ono o čemu mnogi ne razmišljaju. Ne razmišljaju o tome koliko ti se toga novog događa na dnevnoj bazi i da te jedan proliveni puding može dovesti do prvog živčanog sloma. "Ali, Tea, pa ti živiš kraj mora, dane provodiš u japankama i na večer se družiš s dobrim vilama, koje ispunjavaju sve tvoje želje, zašto si pobogu plakala dva sata i skidala sve svece s neba, zbog propalog deserta?! Pa to je ništa, daj se skuliraj!" Ne! Upravo takva mala glupost je prekidač, upravo uništen puding je situacija koja će me prehititi toliko da ću se pitati što ja ovdje radim?! Glupost, ali tako to funkcionira kod nas, pukneš kada to najmanje očekuješ i zbog nečega što bih inače prepričavala kao anegdotu i smijala se sama sebi. Puding proliven po cijeloj kuhinji, psujem na svim jezicima na kojima sam naučila određene "bad words" i plačem zbog pola litre mlijeka na podu. To je ponekad stvarnost koju nitko drugi ne vidi, jer život izvan Hrvatske nije samo izležavanje na plaži, putovanja svijetom, ispijanje finih vina i objavljivanje oku ugodnih fotografija na socijalnim mrežama.

 

 

Život vani je borba, usudim se reći i veća nego život u vlastitoj zemlji. Život koji te mijenja kao osobu, dio tebe se promijeni zauvijek i taj dio sebe cijeniš najviše od svega! Naučiš da se sve može kada se hoće, naučiš se izboriti sam za sebe, naučiš hendlati sve i svašta, naučiš preživjeti, naučiš cijeniti sebe,a pogotovo druge koji te okružuju, proširiš vidike, izgradiš se, naučiš toliko toga iz iskustva (teorija je jedno, praksa nešto sasvim drugo). Naučiš cijeniti male stvari više nego išta drugo, naučiš da nije bitno od kuda si već kakav si, osjećaš svojevrsnu slobodu, bogatstvo odavno ne mjeriš bankovnim računom, već štambiljima u putovnici i adresama na koje si uvijek dobrodošao bilo gdje u svijetu... Kada se ponovo prisjetim odlazaka, novih početaka i kada mi bude teško i mislim kako me nitko ne razumije, sjetim se da nisam jedina i da ima toliko ljudi koji u istom ovom trenutku ribaju proliveni puding s kuhinjskog poda i točno znaju kako se osjećam i o čemu razmišljam te da je na kraju dana odlazak od doma, bio on na određeno ili neodređeno, bio najbolja odluka koju sam do sada donijela u životu! 

 

I rijetko tko će se od nas jednog dana doma vratiti s koferima punim keša, ali ono što ti iskustvo života u nepoznatom može pružiti, ni jedna valuta ne može platiti!

 

Pssst! Teine avanture na Tajvanu pratite i na njezinom blogu!