NE ZNAM za vas, ali meni je prekrasno kad se fashion i travel blogerice u slobodno vrijeme bave i nekim konkretnijim stvarima, tipa radom sa siromašnima ili predsjedanjem republikom kao naša #travelblogger #fashionblogger Kolinda. 

 

Znate kako kažu: “Putovanje je jedina stvar koju kupujete, a čini vas bogatijim” - osim ako ste narod koji samo plaća tuđa putovanja bez da putuje ali to su sad već nepotrebne zavrzlame u koje nećemo ulazit jer imamo važnije stvari na pameti, na primjer Fabrizo Brambilla i njegov pas.

 

Poučena primjerom naše putujuće predsjednice, današnju kolumnu sam odlučila posvetiti putovanjima, tj. jednom konkretnom putovanju na kojem sam bila prije 2 mjeseca. 

 

Prije nego što krenem, moram te upozorit na nešto jako važno - prvo, bit će dugačko jer ne mogu strpat putovanje od 3 tjedna u tekst od 3 minute ali to samo znači da dulje nećeš radit stvar koju bi trebao radit umjesto da čitaš ovo. Drugo - ova priča nije nevjerojatna, šokantna ni kontroverzna, a ono što će se dogoditi sljedeće te neće ostaviti bez teksta, ni u suzama. Nitko nikome u priči nije rekao da je debela, ružna ili glupa. Nitko se nije skinuo u bikini i zapalio internet. Nema guzica, nema sisa i ni u jednom dijelu priče se ne pojavljuje muž od Doris Pinčić Rogoznice. 

 

Ovo je samo priča o mom putovanju u Ameriku. U koju sam krenula iz Beograda. Jer sam loša Hrvatica, jasno.

 

Bre.

 

Let Beograd-Istanbul-Los Angeles je prošao relativno brzo, s naglaskom na relativno jer traje 2+14 sati, ali kad uzmeš u obzir da ti HŽ-om toliko zna trebat od Zagreba do Splita, zapravo nije loše. Jedina loša stvar je to da ti, kad u Ameriku letiš preko Istanbula (i još nekih sretnih destinacija), oduzmu laptope, tablete, Kindlove i ostale potencijalne uređaje za terorizam i vrate ih tek kad sletiš, što generalno nije problem, ali postaje problem kad Amerikanac koji izgleda kao da se zove Chad ili Chett ili White Trevor odbija predat svoj laptop jer je on iz Amerike i ima prava (a pravo da gugla pravila koja postoje jer je njegov #travelblogger predsjednik nametnuo electronics ban nije iskoristio), zbog čega svi čekamo u redu i slušamo njegove ljutite “thas as unaccaptabla” i “I wanna talk ta yar supervisah” prijetnje koje nitko ne shvaća ozbiljno. Uglavnom, jednom kad uđeš u avion, daju ti zamjenski avionski laptop na kojem možeš radit ako želiš. Chad/Chett/White Trevor nije htio. 

 

Još jedna loša stvar kad letiš u Ameriku - kad napokon dođeš, nisi još došao. Prvo moraš proć kroz immigration, a tamo zna bit gužva. Na primjer, u New Yorku smo jednom čekali u redu još ekstra 3 sata da dođemo do policajca koji ima pravo reć “you shall not pass!” i vratit te doma ako želi. Osim ako si White Trevor, on je na popisu i ulazi slobodno jer je “razidaaant”. Pitat će te otkud si došao, zašto si došao, koliko ostaješ i jel imaš zločeste namjere, na što pokušavaš odgovarat smireno ali kao i na sprovodu, kad znaš da se ne smiješ smijat pa ti je odjednom sve smiješno, na immigration šalteru ne možeš bit smiren. Skeniraju ti prste, skeniraju ti oko i pričaju s tobom pa im slučajno u nervozi kažeš par stvari koje te nitko nije pitao, na primjer da voliš pekmez od šljiva ili da ti je zadnji papa test bio uredan i onda te puste unutra. Najčešće. I onda si unutra. 

 

 

Postoje ljudi koji kažu “za LA ti definitivno treba auto” i ti ljudi su u pravu. Los Angeles je ogroman. I uvijek je gužva, svugdje. Do svega ti treba dva sata - autom. Tamo nema “idem na brzinu skoknut do plaže” (osim ako ne živiš na plaži) - svaki odlazak na neko mjesto je projekt. I traje. Oni su svi navikli na to, ali kad dođeš iz Zagreba u kojem se popularno žalit na to da ti ujutro treba ČAK 45 minuta do posla, teško ti je. Ništa ti nije blizu. Na primjer, prijatelji iz Hrvatske kod kojih smo bile smještene žive u North Hollywoodu, “full blizu Hollywood signa” - znači 40 minuta autom. A to je još stvarno blizu. 

 

 

Badić mi se vidi, Bruno, dobro je. 

 

Frendica s kojom sam putovala je već bila u Los Angelesu, što je super jer je znala točno na kojim mjestima se dobro zadržat, a koja su više za usputno razgledavanje. Hollywood sign je jedna od usputnih atrakcija - fora ga je vidjet, ali nema nekih leptirića u želucu ako tamo stojiš dulje vrijeme. Zato smo nakon njega odmah krenule dalje - u Las Vegas. Baby.

 

 

Postoje ljudi koji kažu “meni ti je taj Las Vegas bezveze, sve je jako turistički i šareno i nema dušu”  - prestani se družit s tim ljudima jer te čeka život ispunjen uzbudljivim razgovorima o mahunama i šahu. Vegas je spektakl. Od Los Angelesa do njega ti treba oko 3 sata - nama je trebalo 7 sati jer smo putem stale u 2 outleta (cipele koje su u Zagrebu bile 1500 kuna sam platila 30 dolara, hešteg fashionblogger) i na najpoznatiji američki hamburger u In&Out burger. 

 

 

Fin je, ali nije burger mog života. Tipa ako su hamburgeri Destiny’s child, ovaj hamburger je Michelle - ok za popunit prostor ali nije Beyonce. 

 

Vegas je… vruć. U Los Angelesu je ugodnih 20 stupnjeva - u Vegasu umireš na ugodnih 47 i cijelo vrijeme hodaš od dućana do dućana/kasina do kasina u potrazi za klimom. Srećom, za razliku od Los Angelesa, Vegas možeš prehodat, barem kad su u pitanju važne stvari koje treba vidjeti jer se sve nalazi na glavnoj ulici, Las Vegas Strip. Tamo smo bile i smještene, kod još jedne frendice iz Hrvatske čiji stan ima “simpatičan” pogled. 

 

 

Ali da, Vegas je baš bezveze. Na primjer, usred grada su izgradili mali New York s roller coasterom kojim se možeš provozat dok se ispod tebe vidi cijeli grad.

 

 

Bezveze.

 

I sve je jako turistički i šareno. 

 

 

Odvratno je kad cijeli grad svijetli i kad neki kreten napravi Eiffelov toranj usred pustinje, fuj.

 

I nema dušu.

 

 

Nije nego ti mrziš sreću i od zabave voliš Anu Karenjinu.

 

Vegas je čudo. Imaš mali New York, Eiffelov toranj, hotel koji je napravljen kao mala Venecija i u kojem se možeš vozit gondolom ako želiš/možeš/imaš para iz proračuna za to. U kasinu skupljaš Sheldone.

 

Klubovi imaju fontane koje rigaju vatru. 

 

 

Ispred strip klubova stoje crnci koji viču “come on in, we got albino midget strippers, don’t be shy, embrace your fetishes!”

 

Na cesti možeš srest Batmana, Supermana, Elvisa koji sjedi u invalidskim kolicima i onda ustane kad se želiš slikat s njim jer su mu kolica zapravo samo udoban stolac. 

 

Svi su dobre volje.

 

Osim njih dvojice. 

I imaju ovo. 

 

 

Vegas je super, definitivno u top 7 od 7 gradova koje sam posjetila u Americi.

 

Nakon 24 sata u Vegasu, vratile smo se u LA u kasnim popodnevnim satima (ovo zvuči ko s brošure u turisičkoj agenciji). Taman dovoljno vremena da pogledamo jednu stvar, a ta jedna stvar je bila Hollywood walk of fame.

 

 

Hollywood walk of fame je kao upoznavanje cure koju znaš sa Fejsa - na slikama izgleda brutalno, uživo… “meh.” Nije loš, ali nećeš se usrat od emocija kad dođeš tamo. 

 

 

Ne kažem da ga ne vrijedi pogledat, naravno da vrijedi, samo opisujem osjećaje koju su mene preplavili (ili nisu preplavili) kad sam kročila na ovu poznatu šetnicu. Srećom, u Americi smo, pa svaki nepovoljan osjećaj vrlo brzo možeš nadomjestit hranom - ovi hot dogovi su vjerojatno strateški postavljeni baš za ljude koji su ostali razočarani zvjezdama na pločniku.

To što platiš 5 dolara nije hot dog, to je svečanost za usta. I potencijalno trovanje želuca jer kupuješ kobasice nasred ceste ali Bože moj, život je potencijalno trovanje želuca. 

 

Treći dan Los Angelesa (koji je zapravo drugi dan Los Angelesa jer smo jedan dan bile u Vegasu) je bio dan za plaže. Prva na popisu - Malibu beach. 

 

 

Ovdje možeš naletit na Jennifer Aniston, Jacka Nicholsona, Ellen DeGeneres, na Leonarda DiCapria više ne jer je prije par godina prodao kuću za 17 milijuna dolara - uglavnom tu si kupiš kuću kad imaš puno para (ovo na slici nisu te kuće, jasno). Nažalost, bilo je oblačno i hladno, jbg, you can plan a pretty picnic but you can’t predict the weather.

 

Isuse ovo je već jako dugačko a nisam ni izašla iz Los Angelesa, moram ubrzat.

 

Pola sata vožnje od Malibua je poznati Santa Monica Pier.

 

 

Lijepo je. Plaža je velika, nitko nema koncesiju i možeš vidjet one Baywatch likove s plutačama. 

 

 

Super, idemo dalje. 

 

Na Santa Monica beach se naslanja Venice beach, i kad kažem naslanja, mislim imaš 45 minuta 

hodanja do nje ali hodaš s guštom jer je lijepo. Čim kročiš na Venice beach šetnicu, zapuhne te kombinacija mirisa trave, pečenih hot dogova i mirisnih štapića koje kuri ekipa koja ti na štandovima nudi gatanje i ostale zanimacije za dušu. Na jednom štandu ti nude namještanje čakri. Čakra? Čakara? Ne znam. Na jednom štandu ti žele prodat ime na zrnu riže. Na jednom traže da im pomogneš srušit Trumpa.

A na jednom možeš pojest ovo.

 

 

Fino je, unatoč tome što je hipsteroidno i jako zdravo.

 

Šta još?

 

Beverly Hills je super ako voliš gledat tuđe kuće s bazenima, a vjerojatno voliš jer su lijepe. 

 

 

Rodeo Drive je prepun skupih dućana u kojima jedna košulja košta kao petogodišnji studij Ekonomije u Zagrebu - imam sliku ali ju neću stavit za kaznu jer ne volim kad košulja košta kao da nije od sintetike, a je.

 

Zadnji dan boravka u LA-u smo htjele iskoristit za izlet u San Diego, ali to se izjalovilo na način da smo slučajno završile u Meksiku.

 

 

“Ne možeš slučajno završit u Meksiku” - reći će neki ljudi i ti ljudi će bit u pravu. Nismo slučajno završile u Meksiku. Zavšile smo tamo namjerno, nakon što sam ja slučajno otkrila da je Meksiko udaljen samo pola sata vožnje od San Diega u koji smo krenule. Kad si pola sata od Meksika, glupo je da ne otiđeš. Long story short…

Ovo na kraju videa ja govorim “Isuse” jer ne mogu vjerovat da smo u Meksiku. Na granici smo čekale 5 minuta, a kad smo ulazile, žena nam nije ni pogledala putovnice. Deset minuta kasnije, sparkirale smo auto u centru Tijuane. 

 

Taman kad smo krenule prema glavnoj ulici, do nas je dotrčao čovjek u zmazanoj košulji i poderanim trapericama i počeo vikati na jako meksičkom engleskom: “Gels, no park hir, no sejf.” Zapravo je bio simpatičan i drag, iako na prvu izgleda kao da će ti simpatično uzet torbu i otić s njom (ili bubreg). Nastavio je s upozorenjem: “Bikos we see car lajsens from America, we brejk glass and take your stuff. Go bek hir, 2 dolar, veri čip. Veri sejf.” I pokaže nam čuvani parking na koji smo se odmah prebacile. Dva dolara za cijeli dan. Spavaš li mirno, Korčulo?

Tijuana je kombinacija šarenog i strašnog. Ako ostaneš na glavnoj ulici, sve je ok i jedina briga ti je preveliki izbor magneta i suvenira koji se nude na sve strane. 

I možeš otić pješke natrag u Ameriku ako želiš. 

 

 

Ako skreneš u drugu lijevo, odjednom se nađeš pored frajera koji ti u prolazu šapne “I work in a pharmacy, come with me and I’ll hook you up” i 3 prostitutke od kojih je jedna trudna i nateže cigaretu dok govori drugim dvjema “tengo un niño de 3 años.”

Nije strašno, ali ovo je ipak bolji odabir mjesta na kojem ćeš bit kad si u Tijuani. 

Osim magneta i sombrera, jedan od najčešćih suvenira koje ljudi donose iz Meksika su tablete. Možeš ih kupit na sve strane.

 

 

Ljudi u Tijuani su siromašni i puno ih samo sjedi na ulici u potrazi za kojim zalutalim dolarom s kojim će kupit pivu.

 

 

Ali simpatični su i susretljivi. I ne pjevaju Despacito.

 

Postoje ljudi koji kažu “samo zato što je Tijuana pola sata od San Diega, ne znači da je San Diego pola sata od Tijuane” - i ti ljudi su ja. Samo zato što je Tijuana pola sata od San Diega, ne znači da je San Diego pola sata od Tijuane. Nije. Tijuana je pola sata od San Diega. San Diego je PET sati od Tijuane.

 

 

Kad sasvim neplanirano otiđeš u Meksiko i uđeš u njega za 5 minuta, ne razmišljaš o tome da ćeš na povratku čekat zauvijek. A hoćeš. Jer to što si brzo ušao u Meksiko nije ništa čudno - nikog nije briga što unosiš u Meksiko. Ali kad iz Meksika želiš uć natrag u SAD, to je već malo drugačija priča. Četiri i pol sata drugačija. Ljudi švercaju svašta - drogu, ljude, treću stvar koje se ne mogu sjetit - i to rade na jako kreativne načine. Neki progutaju kondome pune kokaina. Neki zašiju nećakinju u sic i nadaju se da nitko neće skužit da sic diše. Oružje, treća stvar koje se nisam mogla sjetit je oružje. Zato traje, jer mora trajat. I jer ovu granicu dnevno pređe oko 300 000 ljudi. Iz Tijuane smo krenule u 15h - u SAD smo ušle u 19.30h. 

 

Srećom, tih 4 i pol sata prođe jako brzo jer ovo nije običan granični prijelaz. Dok stojiš u koloni, u smjeru suprotnom od tebe se u vlastitoj koloni kreće povorka ljudi koji prodaju sve što ti može past na pamet. 

 

 

Jedan prodaje limunadu i churrose, drugi u ruci nosi nogometne dresove, kod trećeg možeš kupit goblen s motivima posljednje večere i keramičku žabu, četvrti prodaje gitare i cipele, peti u ruci nosi nešto zbog čega moraš pogledat dvaput jer mislš da haluciniraš…

 

 

Kasnije sam upoznala curu koja ga je i kupila - sto pedeset dolara po komadu, s pesekom dobiješ i papire koji sigurno nisu falsificirani jer svi znamo da  likovi koji prodaju stvari na meksičkoj granici rade samo legit stvari.

 

 

Kad se napokon dovučeš do mjesta na kojem već vidiš kućice (još sat vremena čekanja), počinju štandovi na kojima možeš kupit sve pizdarije koje su ti oduvijek falile u kući, tipa keramička žaba (ako nisi prije), keramički Isus i keramički pas, a ako si gladan, možeš pojest burrito punjen suspektnim sadržajem. 

Ja sam pojela jer volim živjet na rubu (trakavice).

 

Došle smo na granicu taman kad se crveno sunce spajalo sa zemljom. Isto sunce, ali Meksikanci u ovo s Američke strane gledaju s toliko čežnje da ti se srce stegne. Grozno je vidjeti odraslog čovjeka koji zna da psa koji je maloprije prodan za 150 dolara čeka bolji život nego što će on ikad imati, i to u američkom domu o kakvom on može samo sanjati. 

 

U San Diego smo stigle po mraku.

 

 

Lijep je, neki kažu najljepši grad u SAD-u, ali mi smo pobjegle oko 23h jer smo na semaforu srele gospođu koja nam je prvo pohvalila odjeću a onda rekla: “Ya’ll gotta be careful out here, I just saw a man running down the street with a knife, he sayin’ he gon’ kill somebody.” - a kažu da je Tijuana opasna.

 

U LA smo se vratile u 1 ujutro - i tad je bila gužva na cesti. Tamo je uvijek gužva.

 

Sljedeće jutro smo odletile na Havaje zbog svadbe na kojoj je moja frendica bila kuma - već sam pisala o tome pa ako te zanima, klikni OVDJE. Romantično je.

 

 

Postoje ljudi koji kažu “na Havajima jednostavno ne možeš napravit lošu fotku” - ti ljudi nikad nisu bili sa mnom u Denny’s-u i uslikali me dok imam brainfreeze.

 

 

Ponude za brak u inbox, hvala.

 

Ali stvarno, Havaji su toliko prekrasni da jednostavno ne možeš uslikat nešto loše.

 

Počevši od aerodroma koji izgleda ovako.

Naravno, nije lijep ko naš prekrasni Frendžo Tžadžman ali nije loš. 

 

Kad sletiš, tradicija je da ti osoba koja te dočeka oko vrata stavi vijenac od cvijeća koji se zove “lei”, a čim ti ga stave, počnu se zajebavat i govorit “there, now you got laid.” U svakom slučaju bolje nego da ti kao kod nas kažu “there, now you got fucked” jer a) let je otkazan b) pao je sustav c) kofer će vam stić za 7 sati.

 

Čim kročiš nogom na havajsko tlo, osjetiš njihov “aloha spirit”, neslužbeni zakon koji nalaže da prema svima moraš bit dobar, prijateljski nastrojen i iskren.

 

Uglavnom, predivno je gdje god se okreneš.

 

Ovo je pogled iz kuće u kojoj sam unajmila sobu za iste novce koje sam potrošila na zimmer frei apartman kod nas prije 10 godina. 

Jest da se vrata sobe nisu mogla baš najbolje zatvorit, ali ako si na Havaje došao bit zatvoren u sobi, krivo si došao.

 

Ovo je plaža na koju se ne plaća ulaz.

 

 

I ovo. 

 

 

I ovo. 

 

 

Ovo su škampi na koje se čeka u redu 45 minuta do sat vremena jer su toliko dobri da su ih Beyonce i Jay-Z došli probat (ne kad sam ja bila, prije).

 

 

Ovo je pijetao koji kljuca po stolu pored tebe dok jedeš škampe.

 

 

I svejedno ti je ljepše nego u bilo kojem fensi restoranu.

 

Jedina zamjerka Havajima - sunce uvijek zalazi već oko 18h, ali s druge strane, toliko prekrasno zalazi da ti nije žao.

 

 

Znaš koja je najnepametnija stvar koju možeš napravit nakon što si bio na Havajima?

 

Otić u San Francisco. Mi jesmo. BTW ovo je zadnja destinacija, znam da te već bole oči od čitanja.

 

 

Postoje ljudi koji vole citirati Marka Twaina i reć: “Najhladnija zima koju sam doživio je ljeto u San Franciscu” - iako uopće nije točno da je Mark Twain to rekao (Guglaj malo detaljnije ako mi ne vjeruješ). Ali nije netočno da je u San Franciscu FAKAT hladno usred ljeta. Došle smo 3.7. i smrznule se ko račići koje ti u restoranu pokušavaju podvalit pod škampe. Ili ko pičke, šta god ti je draže. Hladno, oblačno, maglovito, vjetrovito - morala sam kupit jaknu da se ne sledim.

 

 

Možda nije najpametnije imat Lakers jaknu u gradu Warriorsa ali sad kad sam bila u Meksiku i kad sam pojela burrito od vjerojatno štakora, mogu sve.

 

Bile smo smještene na Twin Peaksu, na kojem je ujutro maglovito i hladno a tijekom dana ISTO.

 

San Francisco je kul grad, potpuno drugačiji od svih gradova u kojima smo bile na ovom putovanju.  

Poznat je po hipsterima, ekipi koja ima startupove i nažalost, beskućnicima. Čula sam da ih ima puno, ali kao i kad ti netko priča da je u Vodicama gužva na plaži, tek kad dođeš tamo uspiješ shvatit što to znači. 

 

Posvuda su - spavaju po cesti, ispred dućana, na klupama u parkovima, a kuća u kojoj smo bile smještene je čak imala upozorenje da obavezno zaključavamo vrata jer beskućnici znaju ući i prespavati ako ostanu otključana. 

 

Ali u većini slučajeva su povučeni i nenametljivi - tek se tu i tamo nađe neki koji radi nered po ulici i vjerojatno se zove Zdravko.

 

Od znamenitosti smo vidjele Golden gate bridge…

 

 

Za koji je pametno provjerit prognozu i ić kad znaš da će bit sunce jer je most inače u magli.

 

Alcatraz…

 

 

Izdaleka jer nam se nije dalo čekat u redu za brod jer je bilo hladno ali sad mi je žao što nismo išle. Evo guglala sam, izlet je oko 500 kuna, sad mi je malo manje žao što nismo išle.

 

Painted ladies…

 

 

Ono iz Pune kuće, fora je, iako mi je žao ljudi koji žive unutra jer im ekipa cijeli dan stoji ispred kuće i slika se.

 

Cheesecake factory…

 

 

Čisto ako od suvenira iz Amerike želiš donijet dijabetes.

 

I Petru Nižetić.

 

 

I Philly cheese steak koji je bolji od seksa. 

 

 

Postoje ljudi koji će reć: “Očito nisi probala dobar seks” - ne, nego ti nisi probala Philly cheese steak, Klaudija.

 

Uglavnom to je to. Znam da je bilo dugačko ali znaš kako kažu - sve što je lijepo, kratko traje.

 

E da, i kad sam bila u San Franciscu sam vrlo vjerojatno uzrokovala da jedan Uberaš dobije otkaz jer nas je izložio potencijalnoj nasilnoj smrti ali to ćemo neki drugi put.

 

Do tad nemoj slutšajno da dodavaš na mesindžer Fabrizio Brambilla jer će ti hakovirat akaunt.

 

Pssst! Ostale kolumne naše Andree pročitajte ovdje!