SRETAN Halloween svima koji žele! Znam da će ova rečenica naljutit neke ljude, to je trend koji sam primijetila na Facebooku - kod nekih sam spomen na Halloween izaziva agresiju. Jer nije zdravo, jer je američki i nisi domoljub ako želiš američke gluposti, jer je anti-Samoborski i ostalo. Ja ga volim. I maske i partye koji dolaze s njim. I slatkiše. I zombije. Jer je tu ako ga poželim, a ne moram sudjelovat ako neću. 

 

Jednom kad čujem da Halloween iz državnog proračuna izbija 600 milijuna kuna godišnje i povremeno skriva pedofile, prestat ću ga voljeti, ali do tad, sretan Halloween svima koji ga žele imat! 

 

Ti ako nećeš, ne moraš, nije to HRT da je prislino. 

 

Prošle godine sam se maskirala u mrtvu medicinsku sestru. Godinu prije sam bila Ivo Sanader - nisam se pojavila na partyju iako sam stisnula attending. Ove godine nemam plan. Možda se samo pojavim bez šminke i budem JA.

 

To dugo nisam bila.

 

Kad radiš ovaj posao koji uključuje puno stajanja pred kamerama, često nosiš masku. Dijelom zato što moraš, a dijelom zato što si brkata svinja i želiš ostavit dobar dojam, tako da ti ljudi na instagramu pišu “lijepa”, “prekrasna” i “show bob and vegana”. I da dečko čiji te lajkovi vesele nastavi stiskat lajk.

 

Možda je plitko, ali pokaži mi osobu koja se pred kamerom voli pokazat u prirodnoj ružnoći i ja ću ti reć da se Bujanec ne računa. Ne mislim na Velimira, nikako. 

 

Danas još ne znam šta ću stavit na lice, ali tijekom prošlog tjedna sam se zbog posla maskirala svaku večer. Bio je onaj tjedan modnih situacija na koji se svi dođu uslikat u posuđenoj odjeći, neudobnim cipelama i glasno vikat EEEEEEJ DRAGAAA ljudima koje posebno ne vole. Što glasniji i duži Eeeeeeeeeeeeeeeeeeej, to manje voliš osobu. Uglavnom, bila sam, poslikala sam se i bilo je lijepo. Pogotovo kad sam došla doma i skinula cipele.

 

Tjedan prije sam isto imala masku - snimala sam kampanju u Zadru za jedan domaći brend, a zadatak mog lica je bio da prati ljepotu haljina u kojima sam se slikala. Što podrazumijeva žbuku i fotošop, jasno, jer ne možeš kombinirat bajkovite volane i mekane zrake sunca koje padaju po blagim valovima biserno plave kose s licem koje izgleda kao da bi trebalo tjerat vrane po zlatnim poljima Slavonije. Ne pretjerujem, taj dan smo ustali u 4.30 ujutro i krenuli snimat dok je sunce još stiskalo snooze button. 

 

Zbog svega što sam sad nabrojala sam u subotu prijepodne morala vikat na jednu curicu. Vičem na curice već godinama jer imam osjećaj da moram. Ova u subotu nije bila ni prva, a nažalost neće bit ni zadnja.  

 

Bila sam na Trgu, u potrazi za bundevom koju ću izrezbarit, kad me zaustavilo 5 veselih djevojčica. Imale su oko 12 godina i htjele su selfie. Bile su brze i učinkovite. Svaka je izvadila mobitel iz džepa, uslikala par slika i dok bi jedna vikala “hvala”, druga bi već stajala pored mene i lupala novi set selfija. Prve četiri sam odradila u manje od minutu, a onda je došla peta. Isto kao i prve četiri, stala je pored mene, namjestila mobitel i krenula slikat. Sebe i mene. Mene i sebe. Tj. ne sebe i mene i mene i sebe, jer nje nije bilo u kadru. U kadru smo bili ja, rep konja bana Jelačića i lijeva strana njene kose. Nije joj se vidjelo lice, nije joj se vidio nos, nije joj se vidio ni lijevi obraz. Samo ja, konjev rep i njena kosa. I komad jakne koji se naslonio na moju jaknu. 

 

“Alo, gdje ti je glava?!” - “viknula” sam na nju, a ona se zajedno s frendicama počela hihotat. 

 

“Ne može, ispočetka, ako se slikamo, izvoliš da ti se vidi glava!” - poslušala me i kasnije objavila sliku bez glave. Taggala me, tako znam.

 

Pisala sam već o ovome prije par godina kad sam imala gostovanje u knjižnici u Labinu i skužila da se veliki broj curica na selfijima miče iz kadra. Kad sam ih pitala kaj izvode, rekle su da su si ružne i da ne žele da im se na slici vidi cijelo lice. Neke su ga pokrivale kosom ili rukom, neke su u kadar gurnule samo pola glave, neke su se htjele slikat samo s onim snapchat filterom koji ti lice pretvori u pseće. Jedna mala iz Labina će zbog toga zauvijek imat sliku sa mnom na kojoj se ja smiješim, a ona je pas. 

 

Ne rade to samo curice - prije 2 tjedna sam se slikala s 13-godišnjim dečkom koji je objavio fotku, ali pošarao svoje lice da se ne vidi. Vjerojatno si je i on bio ružan na slici. 

 

To nisu izolirani slučajevi, to je novi trend.

 

Dečko od 13 godina. Curice od 12. Mali ljudi koji misle da nisu dovoljno lijepi da bi bili na slici. Umjesto Lidlića, Ružnići.

 

Zamisli se svako jutro probudit s tim u glavi. 

 

Kad sam ja imala 12, curice su se dijelile na “najljepša cura u školi” i “sve ostale”, ali time se nitko nije pretjerano opterećivao. Kad smo se slikali, nitko nije stavljao ruku preko face. Nikom nije padalo na pamet ne bit na slici jer su slike uspomene. Svaka moja uspomena iz šestog razreda sadrži sjajno masno čelo i još sjajniji srebrni fiksni aparatić koji svijetli zbog blica, ali nikad u životu mi nije palo na pamet da bi se zbog toga trebala prestat smiješit na slikama. Ni da bi možda mogla pokrit lice. Ni da sam ružna. Nisam znala ni da sam masna, ni da imam krive obrve, nisam znala ni da ljubičasto sjenilo, roza usta i PROZIRNA MASKARA izgledaju krivo. Čak štoviše, u šestom razredu sam imala dovoljno samopouzdanja da nazovem NAJZGODNIJEG dečka iz škole koji je išao u sedmi (to je full stariji muškarac kad si tako mlad) i pozovem ga na klizanje. Mrtva-hladna, prištava i masna, s fiksnim aparatićem. Rekao je da neće, ali to nije poanta. Poanta je da meni tad nije bilo ni u peti da mu ja možda nisam zgodna. Oboje smo trenirali tenis, oboje smo išli na natjecanje iz matematike, plus, na gatalici mi je ispalo da mu se sviđam 88 posto i to je bilo dovoljno. Kakva “ružna”, to uopće nije bila kategorija. Ni za njega, ni za fotkanje, ni za bilo što drugo. 

 

To je djetinjstvo kakvo ove curice nikad neće moć imat. Ni ovaj dečko. Jer misle da su Ružnići.

 

Meni je bilo lako - imala sam usta puna željeza i masno lice, ali mama mi je rekla da sam lijepa i to je bilo to. Jedino sam bila tužna jer mi kosa ne raste brzo kao što raste Britney. Plus, Beyonce je tad još imala brkove pa je uspoređivanje s poznatim ženama bilo benignije. Ove curice koje bježe iz kadra se na dnevnoj bazi uspoređuju s hrpom operiranih, retuširanih zvijezda i nezvijezda, i vrlo je lako moguće da im nitko ne govori da to nema veze sa stvarnim stanjem. Baš kao što meni nitko nije rekao da Britney nosi jebene ekstenzije nego su u časopisu lagali da pije vitamine i koristi šampone za rast kose “iz Amerike”. 

 

Ne samo da se uspoređuju s drugima nego dobivaju i feedback za sebe. Ne tu i tamo, nego stalno. Lajk ako si lijepa, a ako ga nema, nisi. Vrijeđanje u komentarima. Stvari na koje nisu imune ni odrasle osobe, preslikane na najranjiviji svijet. Ja se iznerviram kad mi netko napiše da sam ružna jer mi nije jasno otkud ti potreba da to nekom napišeš, ali 12-godišnjoj curici to može slomit srce. A kad imaš 12, jedina stvar koja bi ti trebala slamat srce je činjenica da Kevin odlazi iz Backstreet Boysa. 

 

Zato “vičem” na te “ružne curice” jer im pokušavam utuvit u glavu da to nisu stvari kojima bi se trebale opterećivat i bježat iz kadra. Vičem već oko 3 godine, ali tek sam ovu subotu osvijestila da iz kadra bježe i zbog mene. 

 

I ja im pomažem da se osjećaju manje lijepo. 

 

I ja sam na svojim slikama većinom u poboljšanoj verziji. Ili fotošopirana, ili zažbukana. Tu i tamo se uslikam bez šminke, ali i tad pazim na kut, svjetlo i ostale stvari koje rade razliku između “lijepi prirodni look” i “ostarit ćeš sama, pokvarena kremšnito”. Uvijek je prisutna neka maska.

 

A to je full neodgovorno prema curicama koje žive u današnjem svijetu jer im se pod normalno i uobičajeno prodaju stvari koje su sve, samo ne normalne i uobičajene. 

 

Na primjer, taj tjedan mode na koji svi dođemo i glumimo da smo ljepši nego što jesmo. 

 

Za početak, većina nas dolazi u posuđenim haljinama. Dizajner nam posudi, mi obučemo, nastojimo se ne oznojit, polit vinom ili pobrat šljunak s poda ako imamo dugu haljinu - i vratimo. Ne uvijek, ali ajmo reć da u 50 posto slučajeva dizajnerske ljepote na nama nisu naše. Nije to tajna, ali maloj 12-godišnjakinji možda je. Život nije Carrie Bradshaw.

 

Drugo, iako nije bilo prvog, ali nema veze, svi smo prištavi. Možda ne svi, Tatjana Jurić nije, ali svi ostali imamo prišt negdje. To je curici koja tek počinje borbu s prištevima korisna informacija, a mi joj tu informaciju volimo uskratit.

 

Treće, imamo masnu kosu. Ne prvu večer, možda ni drugu, ali ako me vidiš treću večer s istim valovima u kosi, to ne znači da sam opet stigla kod frizera jer uvijek odvojim vremena za ljepotu, kako vole reć u intervjuima, nego da sam se nasprejala suhim šamponom do Oca, 

Sina i Duha Svetoga Amen. 

 

Bole nas noge, to je četvrto, nitko nije sretan u visokim petama, onaj tko kaže da je ili laže, ili se drogira pa ne osjeti bol. Nosite tenisice što češće možete, curice male. 

 

Peto, većina žena koja ima dugu haljinu ili kombinezion ili hlače nema svježe obrijane noge taj dan. Nema. ČEMU? Znam da će se nać žene koje će na ovo reć “ja to radim zbog sebe i higijene”, ali prestani lagat, noge se briju ili zbog kratke haljine, ili protiv muškarca koji će ih dirat taj dan. Ako ne moraš, nećeš, kao što nećeš čistit snijeg ispred zgrade na dan kad nije tvoj red. 

 

E kad smo kod higijene, šesto, mnogi ne operu zube prije eventa i smrde po Demogorgonu. Ako ne znaš što je Demogorgon, prestani tratit život na gluposti koje nisu Stranger Things. 

 

Smrde i ispod pazuha, sedmo, i ja ponekad, jebiga, čovjek se oznoji unatoč najboljoj namjeri. 

 

Osmo, nitko nema spareni veš. To je samo u filmovima i na plakatima.

 

Čak štoviše, deveto, ja na slikama s one kampanje na kojoj mi lice izgleda kao bajka uopće nemam gaće jer sam ih zaboravila spakirat i ponijet u Zadar, pa imam one papirnate gaće koje ti daju kad ideš na depilaciju. 

 

Deseto, iz brade mi svakih par mjeseci naraste jedna dlaka koju zovem Lukrecije i onda ju iščupam.

 

Raste i drugima, ne Lukrecije, to je samo moja dlaka, ali raste. 

 

Sve ovo se ne vidi na slikama na kojima smo svi lijepi, oduševljeni i nasmiješeni. Ne vidi se prišt, ne vidi se kiseli pazuh, ne vidi se da nas bole noge i ni oralni Demogorgoni. Ne vidi se ni da ja ispod kombinezona imam dvodnevnu bradu na nogama, ni da sam u torbu s kojom poziram par minuta prije izlila čašu martinija koja je bila na stolu. Ne namjerno, nego zato što sam glupa. Ne vidi se ni Lukrecije. 

 

Vidi se samo površina koju smo uglancali i slikali iz najboljeg kuta, a onda poslužili svijetu kao odraz sasvim uobičajenog i prirodnog. 

 

A u tom svijetu uz modne urednike i dečke čiji nas lajkovi vesele, žive i 12-godišnje curice koje zbog naših izglancanih slika koje možda nisu laži, ali jesu alternativne činjenice - misle da su ružne. I bježe iz kadra jer ne kuže da su jednako “ružne” kao i svi mi, i jednako lijepe, samo mi imamo bolje trikove. I više šminke. I jer znamo koji kut je dobar, a koji kiseli puding.

 

I jer im se možda prerijetko objašnjava da to što vide na poznatim instagramima nema puno veze sa stvarnom situacijom. I da posao klinca nije da bude lijep ili ružan, nego da samo bude klinac. 

 

A klinci ne bi trebali bježat iz kadra i stvarat kolekciju fotki na kojima se ili ne vide, ili imaju pseće uši i njušku jer im njihovo lice nije dovoljno dobro. 

 

Klinci trebaju imat ovakve slike.

 

 

Izgledam ko seljačina, ali ta seljačina je par godina kasnije pozvala najzgodnijeg dečka u školi na klizanje. Jer mi nitko nije dao ideju da nisam dovoljno dobra za to. A to klinci vide kad vide nas fotošopirane i uglancane ko čizmice za Svetog Nikolu, da nisu dovoljno dobri. To je dijelom odgovonost roditelja, objasnit im da je pola stvari koje vide u časopisima, na televiziji i instagramima fejk, ali i odgovornost nas koji im poslužujemo takve stvari.

 

Ona teta koja je napisala da Britney koristi šampone i vitamine za kosu je bila neodgovorna prema meni jer mi nije rekla istinu o ekstenzijama, a trebala je. Svi mi koji se bavimo poslom koji uključuje kamere bi trebali bit malo odgovorniji prema klincima koji nas prate i priznat da se iza onog lijepog uglancanog sa slika, ujutro kad se probudimo, skriva ovo:

 

 

To je I woke up like this. 

 

Meni je bilo lakše jer sam odrastala u vrijeme kad je Beyonce još imala brkove i nisam živjela u svijetu društvenih mreža. 

 

Današnje curice (i dečki) žive u svijetu instantnog feedbacka i teško je da će izbjeć uvrede koje dolaze u paketu s tim. Zato i skrivaju lice iza ruku i bježe iz kadra - da smanje šansu da im netko kaže da nisu dovoljno dobri. A to ne misle samo zato jer im je Ana iz 6.C to napisala ispod slike, nego i zbog nas odraslih koji im lažemo da smo ljepši nego što jesmo. 

 

Roditelji, pogledajte instagrame svojih klinaca i potrudite im se objasnit da smo svi jednako (ne)lijepi, samo što neki od nas bolje lažu. 

 

A ja ću se potrudit da, kad netko 12-godišnjoj curici kaže da je ružna, a hoće, ili kad to sama pomisli, a hoće, ta ista curica samoj sebi kaže “pa i Andrea je isto nekad ružna, a nekad nije.” 

 

Zato da curice prestanu bježat iz kadra i da se ne boje pozvat najzgodnijeg dečka iz škole na klizanje.

 

Zbog toga se isplati skinut masku, pa makar dečko čiji me lajkovi vesele prestane lajkat.

Pssst! Andreine ostale kolumne pročitajte OVDJE!