Dnevnik gradske cure: Kruha i igara
Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index
SEEDER - osoba koja posjeduje file (fajl, ne filet) i koja ga dijeli, omogućavajući drugima da na peer-to-peer mreži downloadaju taj file. Leecher - osoba koja je downloadala file i posjeduje ga kao i seeder, ali ga za razliku od seedera ne dijeli, zbog čega se raspoloživost filea smanjuje. U svijetu torrenta, lijepo je biti seeder jer kad si seeder, vraćaš nešto zajednici. Zajednici koja bez tebe ne bi funkcionirala. Seederi su super. Leecheri baš i ne, jer uzimaju kad im je sve već sve lijepo posluženo, a ne vraćaju ništa. Svjesni su da bi, kad bi svi seederi postali leecheri, zajednica propala, ali računaju da će se uvijek naći netko (čitaj: neka budala) tko će seedat. Tako funkcionira torrent svijet, a kad zagusti i kad file nije dostupan upravo zbog nedostatka seedera, leecheri su prvi koji se licemjerno ljute na sistem. Sistem koji je takav upravo zbog njih i njima sličnih.
Najtužnije od svega je to što na kraju dana i seeder i leecher imaju istu stvar - file (još uvijek fajl, ne filet). Jedan od njih je uložio nešto svoje (bandwidth allocation je isto ulog), drugi je samo došao pojest tortu kad je party na vrhuncu i ne namjerava ostat i pomoć sa suđem kad party završi.
Na kraju partya, i seeder i leecher su jeli tortu, ali leecher je šupak koji se smije u facu Miltonu Friedmanu i onom njegovom “there’s no such thing as a free lunch”. Za njega ipak postoji free lunch i on će ga jest dok god može.
Slično je i kad trener Andrej Hajnšek i Sara Kolak na mrežu uploadaju fajl “Olimpijada” i uz pomoć Sandre Perković i Sarinih roditelja JEDINI seedaju fajl, samo da bi nešto kasnije, kad se situacija pozlatila, došla povorka leechera, spremnih da preuzmu zasluge ne samo za zlato, nego praktički i za Sarino rođenje. Naša. Mi svi skupa. Zajedno. HRVATSKA!
Ne govorim o nama “civilima” koji navijamo i koji odjednom volimo Saru iako do jučer nismo ni znali za nju - jbg, za puno stvari koje danas odjednom voliš nisi znao dan prije, tako to ide.
Govorim o ovim profesionalnim leecherima koji će sad pohrlit u zagrljaj zlatnoj djevojci i govorit kako su “znali” i kako su “uvijek vjerovali” i usput bacit par selfija za par političkih poena uz hešteg radimvišeodjapanaca. Ove kojima po riječima oca Filipa Hrgovića treba jebat mater i ne slikat se s njima.
Apsolutno, treba jebat mater ljudima koji te tapšaju po ramenu tek nakon što ti se rame pozlatilo, pogotovo ako su ti do maloprije okretali leđa, ali opet, trebamo li im svi mi kolektivno jebat mater zbog stanja u sportu? Trebamo, da, jer stvari ne stoje dobro, ali kad je o riječ o kolektivnom jebanju majke (ovo će bit pomalo prosta kolumna, al jbg, ne može uvijek sve bit cvijeće i gumeni bomboni) političarima i glavešinama u skupim foteljama koji sustavno sramote državu koju sportaši čine ponosnom - je li sport stvarno početna točka od koje treba krenuti? “Kruha i igara” - ali u Juvenalovom slučaju se barem dijelio besplatni kruh. Sudeći po količini uzrujavanja oko igara, čovjek bi rekao da smo zaboravili da živimo u zemlji u kojoj je i kruh problem.
Sjebana je to situacija, jer je i uzrujavanje zbog pitanja o sportašima sasvim na mjestu, ali opet, po količini vike i halabuke koja je nastala, čini se da je na prvom mjestu svima nama koji vičemo. A to je, koliko je god sport divna i plemenita stvar, u državi poput naše ipak malo neprirodno.
S jedne strane, NARAVNO da je apsolutna sramota da naša zlatna Olimpjika nema vlastito koplje i da mora doć do toga da joj ga kupuje Sandra Perković, naravno da je sramotno da IJEDAN sportaš trenira na strunjači koja se još sjeća druga Tita, naravno da je sablasno da se kod nas sport češće trenira i voli UNATOČ uvjetima a ne ZAHVALJUJUĆI njima (zamisli koliko bi tek medalja uzeli da sportaši imaju dostojanstvene uvjete), a s druge strane… Hrvatska je zemlja u kurcu. Isprike svim ljudima koji ovo smatraju nedomoljubnom, neprimjerenom izjavom - Hrvatska je divna zemlja s divnim ljudima i još divnijim prirodnim ljepotama, ali kad se podvuče crta na našoj bilanci - Hrvatska je u kurcu. Da, po broju medalja po glavi stanovnika rasturamo, ali to je opet mijenjanje teme.
Zdravstvo nam je u kurcu jer su doktori podcijenjeni, potplaćeni i prebukirani a pacijenti danas termine za CT glave dobivaju za siječanj 2018., “ako do tad ne umrete.” Školstvo nam je u kurcu jer se ukidaju sredstva za INFORMATIKU, a sredstava za vjeronauk nikad ne fali - drugim riječima, neka svijet napreduje zahvaljujući informatici, mi ćemo molitvom. Mirovinski sustav nam je u kurcu (pitaj baku koja će ti isto reć da je i vjerojatno neće koristit ništa pristojniji izraz), sustav za pomoć pri zapošljavanju nam je u kurcu (budi konobar, to je posao iz snova - čak i ako si završio fakultet), javni prijevoz nam je u kurcu (oćeš tramvaj u kojem je kad uđe kontrola divlji zapad, oćeš onaj poznati bus do Velike gorice, oćeš bus u kojem ćeš sjedit na podu jer je vozač (koji će ti jebat mater ako nešto pitaš) spremio duple pare u džep)… stvari su u kurcu. Generalno. Koliko god će ti uskoro po plakatima nasmijana lica podobnih obećavat da ništa zapravo nije u kurcu (pogotovo ako njima prepustiš stvari) - u kurcu je, a nije li onda malo suvišno naglašavat da je u kurcu i sportski segment te iste države? Kad gledam uzrujavanja na Fejsu oko sporta, dobivam dojam da je sve ostalo med i mlijeko, bajno i prekrasno, još samo da riješimo problem uvjeta u sportu pa smo ok.
I, pardon my kurčeviti French, ali kad već pričamo tom terminologijom, pogodi što točno boli onu jadnu bakicu koja, dok mi na Facebooku licemjerno protestiramo protiv onih koji nisu kupili koplje curi za koju jučer nismo ni znali, kopa po kontejnerima savijenih leđa - koja će možda zaliječit 2021. kad joj napokon dospije termin kod doktora - i skuplja boce da bi kupila pola kruha? Tako je, bakicu boli BRIGA, jer nema kurac. A nema vjerojatno ni za platit pretplatu telki koja će joj svejedno pokucat na vrata, kuc kuc inkasator je, gospođo, pare na sunce!
Ne umanjujem uspjehe naših sportaša ni grozotu uvjeta u kojima rade, samo stavljam stvari u kontekst.
Predivna mi je Sara Kolak, simpatična, ubojito talentirana i drago mi je da je pokosila sve na Olimpijadi i to upravo u trenutku kad je već trebala biti na letu za doma jer nitko nije vjerovao u nju. Drago mi je i da će joj ovo donijeti bolje uvjete, i njoj i drugim curicama koje će zbog nje trenirat na svježim strunjačama, drago mi je zbog svakog sportaša koji će svojim radom i trudom poboljšat uvjete za sebe i za buduće generacije, ali nije li malo licemjerno TOLIKO glasno urlat protiv glupih političara i ovih i onih odbora koji nisu stvorili uvjete za sport u zemlji u kojoj je toliko onih koji nemaju uvjete ni za dostojanstven život?
Ja obožavam sportaše #majkemi i ponosna sam svaki put kad pokažu koliko su dobri unatoč uvjetima u kojima rade, ali svaki put kad glasno ustanemo protiv njihovih loših uvjeta (najčešće tek nakon uspjeha), pljujemo u lice onoj bakici koja kopa po smeću, jer za nju ne ustajemo ni s pola tog žara. Ako ustanemo uopće. Ajmo prvo urlikat protiv sveopće impotencije zbog koje nam je država u krucu. Ajmo urlikat dok se ne napravi klistir političke scene i dok među kandidatima na izborima nema zločinaca i plagijatora i nesposobnjakovića, ajmo urlikat dok se ne sredi zdravstvo, dok doktori ne vrate dostojanstvo i sebi i pacijentima, dok se ne sredi školstvo, za početak na način da učenici imaju prijevoz i učionice u kojima se ne urušava strop, a onda još i da informatika u 2016. godini postane barem jednako bitna kao neke druge, zastarjele kategorije života, ajmo urlikat glasno sve dok ta bakica koja kopa po kontejneru ne može mirna srca otvorit vrata inkasatoru, platit mu pretplatu, vratit se u dnevnu sobu i zajedno sa svima nama kao čovjek pratit Olimpijske igre - njoj je Olimpijada svaki dan, sport kojim se bavi je skupljanje boca a medalja komad kruha. Ajmo prvo vikat za tu bakicu i za sve takve bakice. Prvo za njih pa onda za ostalo. Ne zato što ostalo nije bitno, nego zato što je ovo ipak malo bitnije.
Jer ovako kad odjednom svi jako vičemo zbog sporta a šutimo kad su u pitanju bakice i učiteljice i tete u vrtiću i blagajnice i doktori i poštari i djeca, samo pokazujemo da nam je u “kruha i igara” puno bitnija igra. Kruha ionako nema. A upravo na to ovi političari koji “rade više od Japanaca” i računaju. Upravo nas zato i guze.
Jer im dozvoljavamo da budu leecheri, a mi seedamo ko budale i šutimo kad je bitno.
Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati