Foto: Karmen Poznić, Ilustracija Index

ČUJEM da me Ivica Todorić kopira po internetima i da pokušava imat dnevnik kradske cure (ovo nije tipfeler) pa sam i ja odlučila počet kopirat njega. Zato današnju kolumnu pišem u dvorcu. Zove se Alipura Palaca i to nam je smještaj za sljedeće dvije noći.

Imam ogromnu sobu s balkonom koji gleda na ulicu kojom šeće “puk”, poslugu ispred sobe i ono što je najneuobičajenije za Indiju - MIR. I tišinu. Nitko ne trubi. Nitko se ne dere. Čuju se samo ptice koje mi pjevaju ispod prozora.

Bilo bi savršeno i idilično - da ne smrdi.

A smrdi jako. Smrdi kao da su tramvaj i kanalizacija napravili dijete pokvarenom omletu i zamotali ga u posranu pelenu napravljenu od kiselih čarapa. Po karijesu i plijesni. Po povjetarcu od zapečenog smeća i mamurnih jutarnjih zadaha. Po zaboravljenom sendviču. Po “jel valja još ovo mlijeko?” - a rok je prošao prije mjesec dana i stajalo je na suncu.

Tako smrdi ovdje, u dvorcu u kojem pišem.

Ne smrdi to Indija.

Smrdi Hrvatska.

Šest sati od Zagreba do Dohe, tri i pol sata do New Delhija, osam sati busom do Jaipura, šest sati do Dhule, tri do Agre, pa tri sata vlakom i još tri busom do Alipure u kojoj sam sad - i nakon svih tih kilometara i smradova koje možeš osjetit u Indiji, Hrvatska i dalje smrdi puno jače.

Jače i od wc-a u vlaku koji smrdi kao sedam uzastopnih smrti.

Prije tjedan dana, smrdila je po obitelji i ne-obitelji.

Tjedan prije po porezima.

Ovih dana zaudara po upali mozga zvanoj Lidlić.

Svi se ljute na roditelje čija odvratna djeca u školi drugu djecu dijele prema cijeni odjeće koju imaju na sebi. Neki se ljute i na djecu. Neki na cijelo društvo.

Ja se ne ljutim, meni je drago.

Djecu od malih nogu treba naučit da razlikuju kvalitetno od nekvalitetnog. Jeftino od vrijednog. Sranje, šrot kojeg se treba sramit od onoga čime se treba ponosit.

Zato mi je drago. Jer će ova djeca, ovi “Lidlići” od malih nogu naučit da nekvaliteta, sranje, šrot i jeftino nisu karatkeristike majica ili hlača, nego ljudi.

A ljudi su svinje, Perice.

Zbog toga ne treba bit ljut na roditelje od kojih su djeca pokupila da je Lidlić oznaka da manje vrijediš - treba im bit zahvalan jer upravo zbog njih normalni roditelji imaju savršeni primjer na kojem će učiti svoju djecu u što se ne smiju pretvoriti.

Mislim da je potpuno nepotrebno raspravljat o tome je li kupovina u dućanu na L rezervirana za “siromašne” i jesu li stvari koje tamo kupuješ manje vrijedne - takvu misao u glavi može oformit samo najsiromašniji, najjeftiniji um.

A to su umovi koji stoje iza ovih malih, jeftinih umova u nastajanju.

Šrot-mozgovi koji kupuju skupe stvari novcem koji (najčešće) nemaju da bi zadovoljili “potrebe” svog djeteta koje ono definitivno nema (ljude koji kažu da njihovom 7-godišnjem djetetu TREBA iPhone stavljam u istu košaru s onima koji viču da je Zemlja ravna), sve to na 500 rata da bi zadovoljili ne sebe, ne svoje dijete (ne dugoročno), nego svoje SUSJEDE. Da pokažu da su bolji.

Dijete ne treba skupu majicu.

Ni skupe tenisice.

To nisu potrebe djeteta. Potreba djeteta je da se igra s prijateljima. I s onima koji imaju skupe majice, i s onima koji imaju jeftine. Djeca to ne razlikuju i nema POTREBE da to razlikuju. Takve stvari razlikuju roditelji, a samo oni s najvećim kompleksima stvarno misle da ta razlika nešto i znači. I samo duboko nesretni, neispunjeni roditelji uče svoju djecu da je natpis na etiketi važan - je, ali samo da pročitaš na koliko stupnjeva se nešto pere. Ostalo su kompleksi, a kompleksi ne bi trebali imat mjesto u životu djeteta.

Pitaj ove klince kome što piše na etiketi.

Nemaju pojma, kao što jedan mali kojeg sam ranije vidjela na ulici nema pojma da bi natpis Ronman na njegovoj majici u Hrvatskoj izazvao zgražanje “prijatelja” iz razreda. Srećom, ne živi tu kod nas gdje smrdi.

Fejk Ironman, da.

I pravi prijatelji.

Pravi osmijesi.

Prava sreća.

Ovi klinci s videa nemaju mobitele, a pitanje je imaju li osim ovih košulja na sebi još koju u ormaru. Ako i imaju, sve su naslijeđene. Od braće, od bratića, od prijatelja i susjeda.

“Nemaju ništa” - rekli bi ovi praznoglavci koji kupuju ljubav vlastitog djeteta (i susjeda) na rate. Rate koje će otplaćivat još dugo nakon što im dijete preraste preskupe tenisice zbog kojih je “bolje” od susjedovog djeteta.

Nemaju ništa? Ovi klinci s videa imaju sve.

Ne zato što imaju puno stvari, nego zato što znaju cijenit svaku stvar koju imaju. Svaku košulju. Svaku tenisicu. Svakog prijatelja, čak i ako je prijatelj u Ronman majici.

I njihovi “siromašni” roditelji imaju sve.

Susjede koje ne gledaju kao ljude koje moraju impresionirat nego kao ljude s kojima dijele.

Djecu koja ih vole - bez podmićivanja.

Pitaj balavca kojeg su roditelji naučili da je skuplje znak da si bolji koliko cijeni bilo što u svom ormaru. Koliko cijeni ono što ima. I koliko cijeni svoje roditelje.

Cijeni ih upravo onako kako dobiva statusne simbole - na rate. Malo po malo, od shoppinga do shoppinga. Mito po mito.

To je ono što ne kuže roditelji ovih malih užasa u nastajanju - ako ti dijete ne voli drugo dijete zato što nema markiranu odjeću, čim mu prvi put ne kupiš stvar koja ga čini “boljim”, prestat će voljet i tebe.

Jer ljudi su svinje, Perice, ne svi, ali oni koji jesu su svinje i prema vlastitim roditeljima. Ne postoji selektivni svinjizam, ni selektivni snobizam -  svinja je uvijek svinja. A snob je uvijek snob, prema ljudima iz razreda, prema ljudima u tramvaju, prema vlastitim roditeljima. Sami su si krivi roditelji koji su ih tako posložili.

Zato mi je drago da su ih zvali Lidlići.

I da su na površinu isplivala govanca koja misle da je Lidlić uvreda.

Jer će svakom od tih Lidlića (i ovima koji stoje sa strane, za koje još ima nade), roditelji objasnit kako stvari stoje. Da su ljudi svinje, Perice, i da su govna iza kojih što prije treba pustit vodu.

Da skupo ne znači vrijedno.

Da je jeftino loše samo ako se priča o čovjeku.

Da je umjesto da pokušaš impresionirat susjeda bolje (i ekonomičnije) postat prijatelj s tim susjedom.

Čim prije ti dijete to nauči, tim bolje.

A ova “bolja” djeca to vjerojatno neće naučit nikad, jer umjesto roditelja kakve trebaju, imaju ljude koji kupuju “sreću” na rate.

Roditelje koji misle da su bogati jer imaju skuplje stvari.

Niste.

Ako mi ne vjerujete, testirajte svoje bogatstvo - probajte jednom ne kupit svom malom anđelu nešto što želi.

Gledajte ga kako plače i urla na blagajni.

Slušajte kako vas odjednom ne voli.

Osjetite miris koji će vaše skupo obučeno dijete, koje misli da je bolje jer je skuplje, počet ispuštat prvi put kad mu uskratite koji god statusni simbol želi ovaj tjedan - e to je miris jeftinog, nekvalitetnog šrota.

Miris Govnića.

I osjeti se do Indije.

Niste bogati.

Zapravo, kad je već prilika, bilo bi dobro da Obiteljski zakon definira da niste ni obitelj.

Ako je obitelj najveće bogatstvo, a ti odgajaš dijete da postane Govnić, o bogatstvu nema govora.

Ima jedan super citat: “If the whole world was blind, how many people would you impress?”

Zato sam sretna što su ih zvali Lidlići.

Jer će im mama i tata sad objasnit da je potpuno nebitno jesi li Lidlić, Bossić ili Chanelić - bitno je da si Ljudić.

I da nisi Govnić, jer Govnići smrde.

Pssst! Ostale Andreine kolumne pročitajte ovdje!