Dnevnik gradske cure: Ljubav s velikim LJ
Foto: Karemen Poznić, Ilustracija Index, Privatne fotografije
NA PRAVOM mjestu u pravo vrijeme. Jučer je na Havajima na mene i moje frendice skoro pala grana palme koja je popustila pod pritiskom vlastite težine. Da smo samo 20 sekundi kasnije izašle iz dućana u kojem smo bile, pogodila bi nas. Vjerojatno nas ne bi ubila, samo bi nas jako ozlijedila i omogućila nam da tužimo Aloha state, dobijemo milijunske odštete i napokon budemo zvijezde članaka tipa “pogledajte koje Hrvatice u svom ormaru čuvaju Givenchy čizme”, ali nije. U trenutku kad je pala na ulicu Waikiki, mi smo već krenule preko semafora.
Prije desetak godina, upravo me sličnih 20 sekundi dijelilo od toga da mi na glavu padne tegla cvijeća koja je zbog jačine vjetra odletila s jedne zgrade ispod koje sam se sakrila od kiše. Zapravo nije bilo ni 20 sekundi, više 5 - sjećam se da sam taman zakoračila i ispred mojih nogu se rasula kombinacija gline, zemlje i ostataka cvijeća, onakvog kakvo bake sade u žardinjere, kojem nikad ne znam ime. Da sam krenula 5 sekundi ranije, to bi bilo to od mene.
Na pravom mjestu u pravo vrijeme.
Serendipity.
Takve stvari često vidiš u filmu, a u stvarnom životu toliko rijetko da za vrijeme filma na njih okrećeš očima jer “znaš” da su male šanse da se desi.
Ali događa se.
Ponekad u obliku gluposti, tipa ovo moje prije 2 tjedna kad sam na putu do Malibu Beacha sasvim slučajno naletila na djevojačku zabavu ovih cura i prošla pored njih obučena TOČNO kako je trebalo.
Sve točno kako je trebalo, u točno vrijeme u koje je trebalo, na točnom mjestu na kojem je trebalo.
Deset minuta ranije ih ne bi srela. Ne bi ni deset minuta kasnije. Da sam obukla ono što sam planirala obuć to jutro, samo bi prošla pored te grupice cura s kojima sad stojim na slici.
To što sam ih srela nije rezultiralo nekom velikom promjenom u mom životu, ali svejedno sam sretna što jesam.
Jer vjerujem da su upravo ovakve situacije znak da si sve do sad napravio baš kako treba. Svi izbori i odluke, sve dobre stvari i sve greške koje sam napravila su točno ono što se trebalo dogodit da dođem do tu gdje sam sad, a očito sam na dobrom mjestu, prevelika je slučajnost da ne bi bilo tako. Možda je glupo, ali vjerujem da ti upravo kroz ovakve male, benigne situacije svemir javlja da si upravo tamo gdje trebaš bit i da se prestaneš opterećivat stvarima iz prošlosti kojima se možda opterećuješ.
Da si na pravom mjestu u pravo vrijeme.
Da je sve ok.
Da sve ono što vidiš u filmu, ono u što vjeruju male curice, a na što velike curice okreću očima možda ipak postoji.
Upravo sad na avionu dijagonalno ispred mene sjedi jedna curica koja na svom malom tabletu gleda crtić Mala sirena.
Ne znam koliko puta će pogledat crtić prije nego što navrši 10 ili 12 ili 14 godina, ali znam da će u jednom trenutku sigurno prestat vjerovat u bajke.
Ja jesam u jednom trenutku. Ne sasvim, ali sam sigurno smanjila očekivanja za 70 posto.
Neki kažu da se to zove odrastanje - tranzicija iz Male u Veliku curicu.
Male curice u život kreću s idejom da su bajke moguće. Raširenih očiju, uvjerene da ih čekaju lijepe stvari.
Ne okreću očima na prinčeve na bijelom konju, ne govore “ma daj molim te” na film Notebook, vjeruju u čarobne živote pune pravih mjesta u pravo vrijeme.
Ali nestane to negdje putem, otopi se i ishlapi kao cola koju otvorenu ostaviš na suncu.
Pogledaju i Velike curice Notebook, ali nakon toga kažu “ma to je samo u filmu” i krenu dalje jer te život često uči da ne smiješ očekivat film, a kamo li bajku.
Otvori bilo koji portal prepun sablasnih razvoda, prepucavanja oko djece i alimentacije, sjeti se barem jednog para koji se oženio jer “već smo zajedno 11 godina, kasno je sad za nešto drugo” (a svi imamo barem jedan takav par) i svih onih koji se samo toleriraju ali ostaju zajedno jer “šta će drugi reć”… nije ni čudo da sve više Velikih curica ušutkava onu Malu koja vjeruje u bajku i kažu joj: “Bajke su za filmove i druge ljude, šuti i budi sretna s nečim što je samo ok.”
Kao da nakon ovog života postoji još njih 15 i da si možeš priuštit bilo što osim čiste magije.
Reći će toj curici da se uozbilji, da se smiri, da bude realna, da ne fantazira… za svoje dobro.
Bajke su za televizore i za “neke druge ljude.”
Prije tri dana sam bila na svadbi jedne Velike curice koja je unatoč tome što joj je život govorio da su bajke rezervirane za “neke druge ljude” ipak odlučila ostat Mala curica koja vjeruje u prinčeve, bajke i prava mjesta u pravo vrijeme.
U moru sivih, neljubavnih priča koje nam zagađuju prostor i ubijaju Male curice u nama, ovo je njena.
Prije 12 godina, Mala curica Ivana odlazi studirati u Los Angeles, gdje upoznaje Justina, najljepšeg čovjeka kojeg je ikad vidjela (i najljepšeg čovjeka kojeg smo svi ikad vidjeli jer izgleda ko Tyson Beckford, znaš onaj lik iz Unbreak my heart od Tony Braxton). Ubrzo shvaća da Justin nije samo vanzemaljski lijep nego i vanzemaljski dobar i zaljubljuje se onako kako se zaljubljuju pjesnici prije nego što napišu poeziju koja pomiče granice svemira. Zajedno su dvije godine, nakon čega prekidaju jer je Justin bio ne-pametan (njegove riječi iz govora na svadbi za vrijeme kojeg smo SVI plakali jače nego na Titanic i Braveheart i Zauvijek susjedi). Kraj. Nema. Ivana se pomirila s činjenicom da je to to. Zna da će uvijek voljeti Justina ali zna i da život nije briga za ono što ti voliš i želiš i da su bajke, prinčevi i čarobni trenutci za neke druge ljude. Zna da će jednom bit sretna, ali nikad najsretnija. Teško je to, kad znaš da ćeš cijeli život živjet bez komada srca jer si ga ostavio nekoj drugoj osobi. Vraća se u Hrvatsku u kojoj živi, radi, pleše. Nailazi na neke ljubavi ali niti jedna nije s velikim LJ. Neće ni bit, kaže joj Velika curica koja ne vjeruje u bajke i koja okreće očima na Notebook. Prolazi vrijeme, prolaze frizure i vrste traperica koje su ove godine u modi, a Justin nekako uvijek ostaje negdje u backgroundu kao ideja o ljubavi s velikim LJ. Ideja koja se neće realizirat jer su bajke za filmove i druge ljude ali svejedno, čovjek može sanjat. Ne pati Ivana, živi svoj život. Radi, pleše, putuje - i dalje je Mala curica ali zna da svugdje sa sobom nosi i ovu Veliku koja ju vraća u realnost. Prije par godina, Mala-Velika curica Ivana odluči otputovati na Havaje - putovanja su uvijek dobra stvar, napune ti srce što je dobro kad ti fali komad, pogotovo komad koji si ostavio ljubavi s velikim LJ. Rijetko tko ostane ravnodušan kad vidi Havaje, ali ovo što Ivana doživljava je nešto više. “Ja osjećam da pripadam ovdje, nešto me vuče, želim ostati” - govori Ivana i ljudi joj se cere, onako kako se ceriš kad misliš da netko nije baš sasvim ozbiljan i da bulazni. Ali Ivana je ozbiljna. Vraća se u Hrvatsku, pakira kofere i seli na Havaje. Možda nema ljubavnu bajku i ljubav s velikim LJ, ali barem će živjet na mjestu iz bajke koje ju je kao magnet privuklo k sebi. Justin nakon prekida zna da je Ivana bila ljubav s velikim LJ ali zna i da je propustio priliku i da nema nazad. Razmišlja o njoj ali ne opterećuje ju svojim nedoumicama - tako to rade vanzemaljski dobri muškarci, ne navlače žene kako im vjetar puhne samo zato da bi si povremeno pogladili ego. Ipak, povremeno ju škicne na instagramu, onako kako radiš s osobama koje imaju komad tvog srca. Ne prečesto jer te boli, ali dovoljno često da se sjetiš zašto ti je komad srca negdje drugdje. I tako jednom Justin škicne Ivanin instagram i slezena mu se zalijepi za kičmu jer po slikama vidi da Ivana živi na Havajima. Ne u Los Angelesu gdje su prije bili zajedno, na Havajima, na istom otoku na koji je Justin doselio malo ranije. Njega nije privuklo ništa magično, došao je zbog posla. Bili su razdvojeni 10 godina i opet se našli sasvim slučajno, na istom otoku, u istom kvartu. Bez plana, bez da su znali jedno za drugo, u pravo vrijeme, na pravom mjestu.
Njen prvi i zadnji dečko, njena ljubav s velikim LJ prije tri dana je do nje i oltara dojahala na konju i vratila joj komad srca.
Vjerojatno ju je upravo taj komad srca privukao na Havaje.
“Zašto je on na konju?” - cinično su pitali neki iz “publike” koji odavno ne vjeruju u bajke.
A zašto ne?
Zašto bi bilo obično ako može bit bajka?
Nije istina da bajke ne postoje, postoje dok god vjeruješ u njih.
A dok god vjeruješ u bajke, kad-tad ćeš se nać na pravom mjestu u pravo vrijeme.
Ponekad samo da te palma ne pogodi u glavu, ponekad za ljubav s velikim LJ.
Samo trebaš ušutkat Veliku curicu, ona nema pojma.
Pssst! Ostale kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje!
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati