SUNČANI pozdrav iz Grčke! Prekrasno je ovdje, ko na razglednici iz Karlobaga ali možda malo ljepše. Evo vidi da ti ne prepričavam:

 

 

Trčim niz stepenice jer sam na instagramu vidjela da je to dobar pristup ako želiš da ti random ljudi pišu stvari tipa “amazing” ili “open boobs”, plus bolje izgleda kad na slici nešto radiš nego kad samo poziraš - zato se Kolinda na onim slikama cijelo vrijeme približava Trumpu, zbog fotogeničnosti, ne zbog degeničnosti.

 

Teško mi je tipkat, moram priznat.

 

Prvo, zato što me opalilo grčko sunce.

 

Drugo, zato što sam se toliko jako natrpala musake i gyrosa da ću se sutra moć samo kotrljat po ovim stepenicama sa slike iznad.

 

Treće, zato što su mi rožnice još uvijek spaljene od petka, kad sam krenula na put. 

 

Išli smo onim kombi prijevozom koji skupi ljude svih rasa, veličina i usmjerenja pa vas odveze do aerodroma s kojih letite na svoju destinaciju. Ja sam svojoj prijateljici ustupila mjesto do prozora pa me Isus odlučio nagradit vožnjom pored Nizozemca/Šveđana/Danca koji je za put do Ljubljane (u kojoj je hvala tom istom Isusu izašao) ponio najveći tablet koji sam vidjela u životu. 

 

 

Ne znam koliko je to inča, ali znam da je moje ogledalo u kupaoni manje od tog tableta. 

 

Brightness na 200 tisuća, čitao je neke jako važne stvari na nizozemskom ili švedskom ili danskom, nesam školovala. Još uvijek mi je u očima obris njegovog tableta, kao kad te netko zaslijepi blicom.

 

Ružno je to kad ideš na put negdje pa te Isus nagradi osobom koja nije čula za osnove lijepog ponašanja kad se voziš s drugima, tipa “nemoj u ponoć u kombiju u kojem nema svjetla imat tablet koji sjaji jačinom Jacquesa Houdeka na Eurosongu.”

 

Ružno je.

 

Prošle godine sam baš u ovo vrijeme sjedila na avionu ispred žene koja je tijekom cijelog leta URLALA stvari na talijanskom. O Afganistanu. Ovo nije metafora, ovo je stvarno bilo. Mala, crvenokosa Talijanka s jednom izbrijanom stranom glave i naušnicom u uhu koja govori: Yoga. Mudrost. Životnost. Organska bezglutennost. Povijest umjetnosti i komparativna pritajenost. Pokušala sam sve da ju ne čujem, i kad kažem sve, mislim pokušala sam SVE pjesme koje sam imala na walkmanu (kak nam je država krenula, walkman će se sigurno vratit pa ćemo moć slušat priče da su kondomi grijeh i na audio kasetama, a ne samo čitat o njima na letku). Svaku je nadglasala. Svaku. I Eda Sheerana, jasno. I Johna Legenda, jasno. Al nadglasala je i System of a down i Disturbed, a to su već veliki problemi.

 

Znam da sam i ja dio problema jer nisam reagirala na problem, ali jebemu mater, pa kaj neke stvari ne mogu bit usađene u tebe? Tipa - kad si u avionu punom drugih ljudi, NEMOJ SE DERAT jer se nemoj derat. Jer nisi solo u avionu i nikog ne zanima tvoj monolog o Afganistanu. To ti valjda mama mora reć kad te odgaja, isto kao što ti mora reć da gledaš lijevo-desno kad ideš preko ceste i da moraš reć dobar dan kad ulaziš u dućan i da moraš reć jelznaštikojemojtata kad prođeš kroz crveno. To su osnove, a što više putujem, sve više srećem ljude koji nemaju ni te osnove. S obzirom na to da se bliži sezona šarenih putovanja na šarene destinacije, sastavila sam popis koji sadrži osnove lijepog ponašanja kad se voziš organiziranim prijevozom. Avionom, vlakom, autobusom iz Srbije kad su izbori u Hrvatskoj, čime god. Pročitaj. Podijeli. Isprintaj i uruči babi koja pored tebe sjedi na busu do Zadra i ima lakat u tvom bubregu. Možda svijet postane ljepše mjesto za putovanje:

 

 

Nemoj. Istraživanja pokazuju da 9 od 9 ljudi u autobusu NE ŽELI slušat tvoju priču o Afganistanu. Ni o Turkmenistanu. Ni o studiju indologije i komparativne pritajenosti. Ni o bilo čemu ikad, ni na kojem jeziku. Osoba s kojom pričaš je pored tebe i čuje te jer je PORED tebe. Nemoj se derat kad si u zatvorenom prostoru s drugim ljudima, nemoj glasno pričat na mobitel o zelju i nemoj prekidat s dečkom na putu do Zadra. Misli na druge ljude. 

 

 

Ili marihuana kad si na granici. Moja mama je jednom putovala u busu punom ljudi, a jednom šaljivcu je bilo smiješno reć MARIHUANA DROGE kad je policajac ušao u bus. Stajali su dva sata. Nemoj govorit bombe droge na granici jer a) nije smiješno i b) nema b.

 

 

Jednom davno, nedavno, kad sam napokon ušla u Svetu Ameriku, slučajno sam se popiknula preko kofera jedne cure i nastavila hodat dalje. "Jeboooo te pas da te jebo pas da te jebooooo!" - čula sam kako viče iza mene, a kad sam se okrenula i rekla: "Oprosti?" - cura se smrznula i momentalno prekinula moj snošaj s imaginarnim psom. Nemoj jebat psa ljudima kad si u inozemstvu jer su velike šanse da će te razumjet.

 

 

Ja sam možda iz nekog uštogljenog svijeta u kojem brojevi imaju značenje, ali kod mene je logika ovakva: Ako ja imam kartu na kojoj piše da sam na sjedalu broj 12, ja ću sjest na sjedalo broj 12. Osoba koja ima broj 11 će sjest na broj 11, a osoba s brojem 27 na broj 27 i tako dalje i tako dalje. Al ne, onda će u bus uć Mato koji "nevjeruje u te brojke, sidni di oćeš, štaš sad filozofiravat oko brojavanja." Jednom ušla u autobus i čovjek koji je sjedio na mom mjestu mi je rekao baš to - sidni di oćeš, on je sia tute sad pa da ne kompliciramo. I sjela sam na tuđe mjesto jer mi se nije dalo raspravljat. Jel me digla osoba s kartom za to mjesto? Da. Nema veze, sjednem na drugo tuđe mjesto. Opet me dignu, opet sjednem na tuđe, opet me dignu. I onda ja ispadam šupak koji sjedi po tuđim mjestima, a nisam ja šupak nego je Mato šupak, zajedno s vozačem koji ne podržava te neke brojeve i te neke numeririracije. Fuck you, Mato, sjedni na svoje mjesto i poštuj instituciju brojeva. 

 

 

"Gle, ovo sjedalo se može full spustit pa mogu leć i spavat!" NEMOJ. "Ali…" NE. Svaki put kad spustiš sjedalo u busu i bez pitanja uđeš u životni prostor osobe koja je iza tebe, Žac Markić rodi novog pauka. Da. Rodi. Novog. Pauka. #truestory Ako želiš spustit sjedalo, pristojno se okreni osobi iza sebe i pitaj: "Oprostite, jel bi vam smetalo da spustim sjedalo?" - i kad ti kaže da ne možeš i da prestaneš htjet ležat na putu koji traje 3 sata, okreni se i šuti. Kakva spuštanja sjedala, kakve pičke materine, izvoliš sjedit ko normalna osoba, idemo u Zadar, ne u Pennsylvaniu. Suck it up. P.S. Čak i ako ti osoba kaže da je ok da spustiš sjedalo, NEMOJ, jer je to osoba koja ti nema muda reć da si nečovjek. Nemoj spuštat sjedalo. Nisi kod ginekologa.

 

 

Laktom, prstom, nogom, sendvičem, nemoj.

 

 

Jednom sam bila u busu s curom koja je kad smo krenuli odlučila da ona možda ipak nema putovnicu hi hi ho ho. Pa smo stali i pretraživali njen kofer hi hi ho ho. A bila joj je u ruksaku na dnu hi hi ho ho. Četrdeset pet minuta hi hi ho ho. Sorkač, kaže ona. Mama ti je sorkač. Provjeri di ti je putovnica prije nego što ulaziš u bus. I provjeri do kad vrijedi, jel može? Hvala ti. Srdačno, svi ostali iz busa.

 

 

Svaki let, svaki put - čim sletimo, dvadeset nadobudnih debila ustane, pokupi svoje stvari iz pretinaca iznad sjedala i onda stoje u uskom prolazu 15 minuta, nabijeni jedni na druge dok nas ne počnu puštat van i guraju šliceve i guzice u glavu svakome tko je ostao sjedit. Nemoj to radit, nećeš izać prije nego što se vrata otvore. 

 

 

Sendvič je predivna situacija. Sendvič je toliko lijepa situacija da mi se ne zgadi čak ni kad netko na jelovniku napiše sendvić - toliko je jaka naša ljubav. I svaki sendvič je lijep, bez obzira na to koliko je velik, koliko je natrpan i gdje je bio '91. Svaki sendvič je lijep - osim Autobusnog sendviča. U svakom busu ima jedan Autobusni sendvič - onaj koji ispuni cijeli zrak mirisom stare nelagode i čuje se jače od motora, okolnog prometa i Narodnog radija. Ako ne znaš šta je Autobusni sendvič, vjerojatno je tvoj sendvič taj sendvič. Kad radiš sendvič za bus, radi sendvič kakav voliš ali ako može da unutra ne staviš mističnu salamu od ukiseljenog vepra i puding od hladetine, to bi bilo jako lijepo. Sendvič za bus (i ostale zatvorene prostore) mora biti kao Ivo Josipović - blijed i nenametljiv. Nemoj nosit Bujanca u alu-foliji.

 

 

Ni u luku. Znam da je fino, znam i da je  zdravo, ali fino i zdravo je i bacit drkicu tu i tamo pa nećeš to radit u busu za Zadar. Ili hoćeš. Nemoj.

 

 

… ako vidiš da ima slušalice. Nemoj. Slušalice na ušima su međunarodni znak za ajde nemojmo komunicirat jer ne želim pričat i imam pjesme koje slušam.  Znam da zvučim kao nepristupačna kučkica koja ne voli ljude, ali NEMOJ lagat da na putu do Zadra želiš pričat o vremenu i Jugoslaviji s nepoznatom gospođom jer znamo da ne želiš. Ne znam zašto cijelo vrijeme putujemo u Zadar ali eto, u busu za Zadar smo.

 

 

Evo na primjer, to zvuči kao jedna od onih stvari koje zapravo ne treba ni napomenut ali uvijek se nađe onaj jedan koji nije bio u školi taj dan kad se učilo da ne možeš imat sumporni analni izbačaj u busu. NEMOJ. PRDIT. U BUSU. NI U TRAMVAJU. NI U AVIONU. NI U GONDOLI NA SKIJANJU KROZ SKAFANDER JER MISLIŠ DA SE NE OSJETI. OSJETI SE. NEMOJ. Zadrži ga. Može se. Ne moraš dugo - imam jednu frendicu koja nije prdnula pred dečkom otkad su zajedno, a zajedno su od 2012. - ti ne moraš tak dugo držat. Pričekaj do Macole. To je tvoja društvena odgovornost jer si odrasla osoba. Ne mora cijeli bus znat da su jučer bile filane paprike. #znamdajeodvratno Nemoj.

 

 

Parfem je jednostavan koncept - staviš jedan špric na vrat, jedan na zapešće (kakav damski rječnik, divno!) a ostatak iz bočice NE POPIJEŠ nego vratiš na policu do neke druge prilike. Trebaš mirisat decentno, a ne kao da su svi mošusi ovog svijeta svršili po polju bergamota koje si pojela. Briga me što je to Šanel 5, stavila si ga toliko da je Šanel 50.

 

Eto to je to. Bon vojaž.

 

Psssst! Ostale Andreine kolumne pročitajte ovdje!