A realno, možda je i bolje da se živciramo oko oblaka i kiše, od njih se barem možeš zaštitit kišobranom. 

 

Od Tomice i Ivice ne možeš.

 

Ni od Agroporna koji nam priprema rušenje svjetskog rekorda u gang banganju nacije.

 

Ni od bilo koje druge atrakcije koja nas čeka u ovom muzeju razočaranja koji nazivamo državom.

 

Naravno, mogli bi se zaštitit i od njih, čak i promijenit nešto da se svi zajedno udružimo i izvadimo muda na sunce, ali sunca nema, a nema baš ni muda, što me dovodi do citata koji me inspirirao na današnju kolumnu:

 

  God, grant me the serenity to accept the things I cannot change,

 

  Courage to change the things I can,

 

  And wisdom to know the difference.

 

  Ostavila sam na engleskom da Ivica razumije.

 

Spokoj da prihvatiš stvari koje ne možeš promijenit. Hrabrost (muda) da promijeniš one koje možeš. Mudrost da znaš uočit razliku.

 

Moja prošlotjedna kolumna je jedna od najčitanijih do sad. (Imaš ju OVDJE ako si fulao-fulala-fulalo). Šerala se jače nego što je Charlie Sheen šerao HIV. Vikalo se BRAVO, U SRIDU, ŽENA OBJASNILA i sve ostale stvari koje se govore kad god pričam o nekoj temi koja počeška narod točno tamo gdje ga svrbi. Puno ljudi mi se javilo s komentarom da ih je moja kolumna rastužila jer sam na jednom mjestu nakupila stvari koje svi već znamo, a protiv kojih ništa ne možemo.

 

I to je to. Lajkovi. Šerovi. Srca.

 

Kraj.

 

Na tome će ostat.

 

Na šeru i lajku.

 

Na bravo, točno si napisala.

 

Na tužnom smajliću i osjećaju nemoći.

 

I na kazališnoj predstavi Tjeralica.

 

Ja znam da hoće.

 

Ti znaš da hoće.

 

Ako misliš da neće, forwardiraj nam broj svog dilera da se i mi našmrčemo tih jednoroga u prahu od kojih imaš šljokice u očima.

 

Ostat će isto.

 

Stvari sasvim jasne - jedina važna promjena koja se događa u Hrvatskoj je vremenska prognoza.

 

Dijelom zato što znamo da ne možemo ništa promijenit, na isti način na koji ne možemo spriječit da se Leo utopi na kraju Titanica pa spokojno prihvaćamo situaciju.

 

Dijelom zato što muda imamo samo kad treba popljuvat Anu Gruicu jer nije dobro odradila Katy Perry ili reć BUREK JE SAMO S MESOM, OVO DRUGO JE SIRNICA.

 

Najvećim dijelom zato što nam mozak ne zna uočit stvari koje bi možda i mogli promijenit.

 

Zato ću danas bit kratka kao hrvatska pravda i iznijet jedan šašavi prijedlog.

 

Prestanite se živcirat zbog Ivice. I Tomice. I Ive.

 

To nećete promijenit - ako je lajk i šer sve što imate u arsenalu, protiv njih ste trenutno sasvim nemoćni.

 

A to je najopasnija stvar koja se ovih dana događa u našem malom muzeju razočaranja od države - na sve strane nas pokušavaju uvjerit da smo nemoćni, a mi im slijepo vjerujemo, kao što malo dijete vjeruje roditeljima da Djed Božićnjak donosi darove.

 

Da se na Trgu organizira prosvjed protiv Horvatinčića ili Ivice, na njega bi došlo manje ljudi nego na prosvjed za zaštitu integriteta bureka, baš zato što su nam u mozak utkali ideju da za više od toga nismo sposobni.

 

Zato se i međusobno koljemo i živciramo oko pizdarija.

 

Burek sa sirom.

 

Lidija Bačić.

 

Lidlići.

 

KIŠA.

 

Despacito.

 

To su stvari koje se najviše klikaju. To su stvari o kojima se priča. To su stvari koje predstavljaju domet naše društvene angažiranosti.

 

To su stvari za koje imamo muda. 

 

Za ove veće nemamo. 

 

Obećala sam da ću bit kratka, zato ću iznijet svoj šašavi prijedlog.

 

Umjesto da se i danas po Fejsbucima hranite pudingom od nemoći, stavljate tužne smajliće i uvjeravate se da ste premali da išta promijenite jer živite u muzeju razočaranja, napravite nešto korisno.

 

Nešto što će vas podsjetit da niste nemoćna, beznačajna govanca, kako bi Ivica volio da mislite.

 

Jer misliti da si beznačajno, nemoćno govance je jako opasno. Ne samo zato što upravo zbog toga ubojstvo prolazi pod joker sinkopa, ni zato što zbog toga Ivo umjesto na sud, uvijek ide u bolnicu, slično kao što sam ja uvijek imala mengu kad je bio test iz fizike, nego zato što čovjek koji misli da je nemoćno govance zaboravlja da postoji hrpa stvari koje ipak može promijenit.

 

A ima ih. 

 

Možda nisu spektakularne na nacionalnoj razini, ali ne moraš krenut od spektakla.

 

Ne moraš krenut od hrvatskih zločinaca koji slobodno hodaju svijetom jer po tom pitanju očito ne možemo ništa.

 

Kreni od “sitnice.”

 

Kreni od najobičnije cure koja ne može slobodno hodat svijetom, jer po tom pitanju možemo sve.

 

 

To je najopasniji dio priče s Ivicom i Tomicom i Ivom - od toliko klikova po njihovim trulim pričama protiv kojih smo nemoćni, izgube se ovakve u kojima stvarno možemo nešto promijenit.

 

Zato danas, umjesto da šeraš još jedan šok i nevjericu jer imamo najpopularnijeg blogera među bjeguncima, šeraj Anitu. I nazovi. 

 

To neće učinit pravosuđe boljim, vlast pravednijom ni Tomu boljim vozačem, ali kad vidiš da zahvaljujući tvojem doprinosu netko HODA, sjetit ćeš se da nisi nemoćno govno.

 

A tek tad počinju rast muda za veće stvari.

 

Ivica je slobodno odšetao iz Hrvatske, ajmo se potrudit da Anita dobije istu šansu.