DA MOGU zabranit nešto, zabranila bi ovakve naslove. Vani su popularni već neko vrijeme, ali prije par mjeseci su došli i kod nas. "Podragala je psa po njuški. Nećete moći vjerovati što se dogodilo nakon toga!" I kaj je najgore, klikneš na link i pogledaš video u kojem žena podraga psa po njuški i pas kaže VAU. Pa jebemti sve. Prestanite pisat da neću moć vjerovat nešto i da će me nešto šokirat. Ja živim u vremenu u kojem smo imali Fritzla, Nataschu Kampusch i Željku Markić u razdoblju od dvije godine. I Tony-Cetinski-Dubravka-udaj-se-za-mene moment. Što znači da sam poprilično neiznenadljiva. I nešokirljiva. Znaš kad ću se šokirat? Kad kliknem na video na kojem žena podraga psa koji se od draganja počne trest i pjevat Linđo od Matije Vuice, transformira se u triceratopsa sa hidrocefalusom, izvadi iz džepa Nokiu 3310, baci ju u Žaka Houdeka koji se od sile udarca raspukne i iz njega izađu šareni leptiri čija krila u kombinaciji s vjetrom proizvode frekvenciju na kojoj se topi Thompsonov mač, pa se od svete tekućine iz mača stvori klizalište u duginim bojama na kojem onda taj triceratops zajedno sa Žakom, leptirima, Tonijem Cetinskim i Dubravkom pleše kolo koje uopće nije kolo nego šareni vrtuljak koji jednom rukom vrti Oliver Mlakar, dok s drugom rukom tunka mini slanac u juhu od otkinutih Barbie glava. Ak to nije scenarij videa koji klikam - NEĆU SE JEBENO ŠOKIRAT. #hvalanarazumijevanju

 

Druga stvar koju bi zabranila je ona pjesma Šminkerica o kojoj sam pričala u prošloj kolumni. Fun fact: nakon kolumne mi se na Fejs javila ameba djevojka koja kaže ovako: "Ja sam autorica pjesme Šminkerica i dugo ju nisu htjeli objaviti i nije bila prihvaćena, ali sada je napokon popularna i boli me briga što drugi misle. Barem je popularna." Što reći? Draga djevojko, i ebola je trenutno popularna, ak me kužiš.  Stvorila si audio salmonelu, nemoj se hvalit time. P.S. Guglala sam i cura uopće nije autorica pjesme, to je izmislila jer (ubaci razlog jer jednostavno nemam ideju) će vas odgovor jednostavno šokirati.

 

Enivej, gotov mi je godišnji. Stigla sam jučer iz Zadra - legla 1 ujutro, digla se u 5 ujutro i otišla radit, što znači da sam umorna, što znači da će ova kolumna bit kratka ko život baterije ajfona/slovenska obala/penis od mog bivšeg - pick one.

 

Kad sam stigla u Zadar u petak, bila je Velika Gospa. Bus kojim sam stizala iz Zagreba kasnio je 45 minuta jer je vozač odlučio imat mini-godišnji na Macoli, pa sam fulala trajekt za Otok ljubavi i sira na kojem sam stacionirana. To je značilo šetnju Zadrom, što meni osobno baš i nije najdraža aktivnost.  Prije točno 4 godine, tamo sam bila na ljetovanju s bivšim dečkom Zoranom Milanovićem. Zajebavam se. Odvratno. Koja laksativna rečenica. Nazvat ćemo tog bivšeg dečka Dečko, jer je Marko već korišten previše puta. P.S. Anagram od Zoran Milanović je Moronić zla vina, što nema smisla, al realno nema ni Plan 21 pa smo ok.

 

Uglavnom, Dečko i ja. Bili smo zajedno 2 godine, a prekinuli smo jer smo bili previše različiti. Ja sam više bila za vaniliju, on je više bio za čokoladu. Ja sam voljela Dalmaciju, on je volio Istru. Ja sam htjela kuhinju od stana koji smo unajmili ofarbat u žuto, on je htio stavljat penis u druge žene. Klasična priča o početku i kraju. Ali prije svega toga smo bili sretni i zaljubljeni. 

 

U Zadru smo šetali za ruku i radili romantične stvari tipa gledanje u zvijezde i zvjezdanje u glede. Jeli smo sladoled u usta. Smijali se jelovnicima prevedenima na engleski i jelima tipa burek od zelja, preveden "burek with desire." Ljeto je bilo lijepo i smirujuće ko uhljebljivanje u državnoj firmi. Imali smo unajmljeni stan na Kalelargi, na prvom katu, što nije dobar odabir jer su u Zadru svi visoki i kad šetaju ulicom ti vide pazuh ako ne zatvoriš škure, a ako zatvoriš škure, onda samom sebi ne vidiš pazuh što znači da si rastrgan između te dvije opcije. Jutra u Zadru su bila najljepša na svijetu - ulica je bila prazna i tiha, tek bi se tu i tamo čuo neki galeb koji se u potrazi za doručkom od trajektne luke selio prema rivi. Kroz odškrinute škure se naziralo sunce, a savršenu tišinu remetio je jedino zvonik Sv. Donata s kojeg se orilo na puni sat. To bi inače možda iritiralo jer ne možeš spavat, ali u ovoj situaciji je zvučalo kad da cijeli grad slavi upravo tvoj godišnji. Uglavnom, lijepo ko u Žibonijevoj pjesmi, s malo manje nerazumljivih situacija i domaćih životinja. 

 

Nakon prekida nisam mogla ni proć pored Sv. Donata a da se ne raspadnem ko tortilja čips kad ga prečvrsto primiš. Jbg. Svaki ding je otvarao ranu, svaki dong je na nju bacao sol. Zakaj pričaš ko emotivni peško, Andrea? Ne znam, pojela sam keksić i doživjela oralnu katarzu pa sam sretna. Evo sad ću reć nešto muževno da vratim ravnotežu: Kalašnjikov. Koeficijent. Jasmin Repeša. Jakutsk. JEČAM. 

 

Kad prekineš s nekim, želiš pobijedit u prekidu, ili barem pokazati da ti je bolje otkad niste zajedno. "Najbolja osveta je živjeti dobro" i slična sranja. Zato imaš potrebu izgledat dobro kad sretneš bivšeg. Reć mu super stvari o svom novom životu. Natuknut mu da tvoj novi dečko ima veći penis i manje dojke. Plitko je, malo da, ali jebemu mater, koji put moraš otić u plićak da bi se osjećao dobro. Sretala sam razne bivše u raznim situacijama, ali moram priznat da mi je uvijek najdraža opcija bila ona u kojoj se sretnemo kad izgledam dobro jer se vraćam od frizera ili egzorcista. To su sitna zadovoljstva za ego i možda nisu najpametnija opcija, ali su svejedno zadovoljstva. I uvijek sam povezivala "pobjedu u prekidu" s tim. "Srela sam ga, izgledala sam jebeno, mission accomplished, nek mu bude žao što više nismo zajedno", iako više nikad ni ne bi htjela da budemo zajedno. Čisto naslađivanje. Ego boost. Osjećaj je bio super. 

 

A onda sam u četvrtak srela Dečka. Na 30 zadarskih stupnjeva, ni 100 metara od stana u kojem smo si prije par godina šaptali romantične stvari tipa "punjeni lungić u umaku od kajmaka i šopska salata". Do tada sam imala sreće - uvijek sam ga sretala u post-frizer izdanju ili barem u nekom pristojnom izdanju. Samo jednom smo se skoro sreli kad sam išla bacit smeće u izdanju koje bi se moglo opisat kao stilska ebola, a to sam vješto izbjegla jer sam se stopila s kontejnerom, što nije bilo teško jer sam izgledala kao kompost. Ovaj put su mi na naplatu došli svi susreti u kojima sam izgledala dobro ili barem solidno.

 

S obzirom da je autobus kompanije Čmarotrans kasnio 45 minuta, ja sam u busu spavala 45 minuta dulje, što u prijevodu znači da sam se na Kalelargu zaputila sa zaležanom facom koja je izgledala ko da je netko nacrtao oči na guzicu od deve. "Nema veze, izgled je sporedan", kažem si ja intonacijom liberalne veganke s Filozofskog i s torbom Adinajk obješenom na rame krenem kupit nešto za jest. Na rivi se prodavao kukuruz/kukurica/corn/mais za 12 kuna, a s obzirom da već izgledam kao rumunjska plesačica koja je dobila otkaz u klubu "Zahrđala zabavljačica", kupujem onaj pečeni. Sjednem na zidić ispred Donatovog zvonika i krenem glodat. S druge strane me ispod oka promatra žena koja je do maloprije svirala harmoniku izvan bilo kakvog ritma i tonaliteta - boji se da sam i ja ulični performer s još lošijom točkom koja uključuje zobanje kukuruza/kukurice/corn/mais-a pod zadarskim suncem i da ću joj uzet dio zarade. Uglavnom, izgledala sam kao da je pjesma Budjav lebac napisana o mojoj faci. I onda se stvorio on. Dečko. Ono što se dogodilo sljedeće će vas šokirati!

 

"Dečko!" - uzviknem ja automatski, i okrenu se svi osim Modnog mačka. U istom trenutku kad se okrenuo i skužio me, ja sam se sjetila da vjerojatno izgledam kao đavolji anus. Dvije sekunde nakon toga, taman kad mi je pružao ruku, skužila sam nešto predivno. Prvo, skužila sam da se ne crvenim, a ja se inače crvenim i kad sretnem strinu. Skužila sam i da me boli k kak izgledam. Imala sam kosu svezanu u rep koji je ličio na mrtvog zeca i zube pune crnih kukuruznih ljuskica, i bilo mi je potpuno svejedno. Prije par godina bi se sakrila iza zida i čekala dok ne ode - ovaj put sam s njim sjela na kavu i bila opuštena kao da sam upravo došla od frizera. Pričali smo o normalnim stvarima, i ni u jednom trenutku nisam imala potrebu nonšalantno spomenut da moj novi imaginarni dečko Igor Vori ima veći frižider od njegovog. Sasvim normalno. Sasvim opušteno. Sasvim svejedno.

 

Kad sam se napokon ukrcala na trajekt za Otok ljubavi i sladoleda, skužila sam da sam cijelo vrijeme imala krivu percepciju o pobjedi u prekidu. Nisi pobijedio onda kad bivšem stalno pokazuješ da si super bez njega i kad izgledaš jebeno kad se vidite - pobijedio si kad ti je potpuno svejedno. Pobijedio si kad skužiš da uopće ne trebaš pobijedit njega, nego sebe. Znam da ima puno cura koje se trenutno trude pobijedit svog bivšeg, što na Fejsu, što u stvarnom životu, i znam da je to nešto što ti olakšava da preboliš cijelu situaciju. Ali ono čemu se trebaš veselit je trenutak kad možeš izgledat ko Budjav lebac i svejedno se osjećat dobro pored bivšeg. 

 

Na putu za Otok ljubavi i palačinki, osjetila sam olakšanje ravno onome koje osjetiš kad daš zadnji ispit na faksu. Ko kad formatiraš disk i sve je puno lakše. Imaš mjesta za nove stvari jer si se riješio starih koje su ti usporavale rad sustava. 

I to je cijela mudrost. Kad se stalno trudiš nadmašit bivšeg, stalno bilježiš sitne pobjede koje ti daju malo zadovoljstvo. Ali jednom kad se prestaneš trudit, osjećaj je puno bolji. Kao kad nakon dugog izlaska napokon izađeš iz neudobnih štikli i staneš na udoban, ravan pod. 

 

Dva dana kasnije, našla sam se na kavi u Zadru sa svojim prijateljem Frendom. Sjedili smo na Kalelargi, u istom kafiću u kojem sam bila s bivšim. Donat je počeo zvonit istu melodiju od koje bi mi se prije želudac zalijepio za kičmu, melodiju zbog koje ne bi mogla disat. Ali ovaj put melodija nije značila ništa. Samo da je prošlo 7 sati i da uskoro moram hvatat trajekt. Za Otok ljubavi i slovenskih nudista.

 

Pssst! Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje!