Njegova strana priče: Definiraj nju
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Foto: Siništa Uštulica, Ilustracija Index
I ZA kraj: "Imate li djevojku i kako bi uopće trebala izgledati vaša idealna djevojka?", pitanje je koje mi postavljaju u gotovo svakom intervjuu. Pitanje na kojem uvijek zastanem. Ne, zato što ne znam što bih rekao, već zato što znam jako dobro. Jednako kao što znam da niti jedan moj odgovor neće biti ono što žele čuti. Pitaj me o poslu, pitaj me gdje sam bio, što sam radio i koga sam upoznao. Sve ću ti reći. Sve bitne stvari. Sve ono površno. Ali, kada je riječ o njoj, nemoj se truditi, teško da ću ti moći objasniti. Ali, mogu probati.
Ona je netko tko živi blizu, možda se znamo oduvijek, a možda se nikada nismo upoznali. Netko tko živi daleko. Barem u mislima. Najdraža su joj mjesta koje nikada nije posjetila, ali to joj ne predstavlja problem da o njima govori kao da se jučer od tamo vratila. Voli upoznavati ljude gdje god otišla, ali nitko od njih nikada nije upoznao nju. Nikada nikome nije dozvolila da je upozna. Nikada se nitko nije ni potrudio da bi mu dozvolila. Barem ne dovoljno. Dovoljno da ostane. Uvijek je zamišljala da će taj netko biti drugačiji. Netko poseban, jer ona nije obična. A obični muškarci to nisu mogli znati.
Ona je neovisna. Ne zarađuje mnogo, ali joj to ne predstavlja problem. Ne vjeruje u materijalne stvari. A i dovoljno je odrasla da zna da u takvim stvarima neće pronaći sreću. Nudili su joj Porsche i novi BMW, ali njoj je stari, tatin Ford još uvijek sasvim dobar. To je samo auto. Da ne pješačim baš svugdje, kaže. Neovisna, jer već godinama živi sama. Diže se i pada. Ali, ne da se. Toliko su je puta zafrkavali na poslu, toliko je puta radila prekovremene, a nikada je nisu platili. Svejedno. Ne bih htjela raditi ništa drugo. Volim svoj posao. Odgovorila je opet, kada su je po tisućiti put pitali kako joj se da. I opet se digla. Po tisućiti put. Neovisna, jer dok su njene vršnjakinje počele izlaziti, ona je školu upisala u drugom gradu. I krenula ispočetka. Sama. I dok su se njene vršnjakinje dogovarale što će obući za vikend, ona je vikendom radila. Da si zaradi za džeparac. Da ne mora gnjaviti svoje. Da pokaže da može. I mogla je.
Ona je djevojka koja će radije subotu navečer provesti doma. Uz knjigu iz knjižnice i šalicu tople čokolade. Zamotana u deku, dok na radiju svira jazz, promatrajući kišu kako pada po prozoru. Radije će večer provesti kuhajući za čovjeka kojeg voli, u trenirci za po doma, s kosom svezanom u rep i otvoriti onu bocu vina, koju su joj prijatelji poklonili za Božić. Onu koju je čuvala za posebne prilike. A mogla je biti vani sa svojim curkama, u haljini koju je kupila nedavno na sniženju, na koju je čekala mjesecima. Mogla je sjediti u VIP separeu koji joj nude svaki vikend i na račun kuće piti onaj najskuplji šampanjac te se s istim slikati kao što to sve rade kada izađu vikendom. Mogla je imati bezbroj lajkova i zadovoljno se smijati kada čita komentare o svom "savršenom životu". Kao što to sve rade. Još kad bi ona bila sve. Ali, ona to nikada nije mogla. Biti sve. Savršeno je ovo što mi imamo, kaže ona dignuvši glavu s mog ramena, dok se izležavamo na kauču, gledajući film koji završava. Film. Subotom navečer.
Nju nikada nećeš vidjeti da plače. A plače. Kad je teško. Kad misli da ne može. Kad bi najrađe nestala. Ali, nikada to neće priznati. Nikada to neće ni biti potrebno, jer koliko god teško bilo, ona će stajati. Sama za sebe: uvijek kad treba. Uz svog čovjeka; kad god zatreba. Nju ne moraš pitati, nju ne moraš tražiti. Kad nekog voliš, voliš ga bezuvjetno, šapnula mi je jednom. Jednom dovoljno. Moji su ciljevi njeni. A njeni moji. Ne moramo isto željeti, ne moramo zajedno uspjeti, ali zajedno ćemo do njih stići. Ona je djevojka kojoj nije problem biti podrška i onda kada ja padnem. I onda kada ja odustajem, ona će bit moj stup sigurnosti. Ono što sam ja njoj, ma da to ponekad neće priznati.
Ona je djevojka koja će razumjeti. Sve moje gluposti, sve moje prohtjeve, sve moje ideje i moje poslove. Iako će možda odmahnuti rukom, pokazati će razumijevanje. I zanimanje za to što mene zanima. I može li ona nešto pomoći. A meni neće biti problem, dapače jedva ću čekati, da joj mogu nešto pokazati. Ne postoji veći gušt nego kada kao muškarac svoju djevojku možeš nešto naučiti. Na neko je novo mjesto odvesti. Nečime je iznenaditi. Koliko god volio svoj posao, svoji hobi i svoje prijatelje, vjeruj mi ne postoji bolje mjesto nego kada se tebi vratim. Zajedno se zavalimo pred plejku i kada ti pustim na penalima da me pobijediš. I kada te gledam kako se živciraš kada ti ne ide. I kada me ne voliš, jer te pobjeđujem. I kada me voliš najviše kada me dobiješ. Jer, koliko god ti dobivala, ja uvijek dobijem puno više - tebe kako uživaš u mojim stvarima.
Nju ne zanima ono što se priča. Ona neće šutjeti i praviti se da ne razumije. Da ne zna i da je ne zanima. Ako je zanima, pitat će. Ako ja ne zovem nju, ona će nazvati mene. Ona nije opterećena. Ona nije ljubomorna, jer za to nema razloga. Jer joj za to nikada nisam ni dao povoda. Vjeruje mi. I ne propitkuje, jer zna, ako smo zajedno, zajedno smo. Ne zbog toga što smo si napeti, ne zbog toga što se podržavamo, ne zbog toga što si pašemo, nego zato što si vjerujemo. I ako ikada dođe trenutak da se jedno drugom više ne sviđamo, radije ćemo prekinuti nego se mučiti i ponižavati. Jedno pred drugim. Oboje pred ostalima. Ona nije nesigurna. Zna da nije savršena, ali isto tako nisam ni ja. I to ne pokušavamo promijeniti. Znali smo kakvi smo prije nego što smo krenuli. Čemu se onda mijenjati.
Ona je jedna od onih cura uvijek spremne na avanturu. Na moj poziv: "idemo?", ona je već spremna, iako je do maloprije bila u pidžami. U šetnju, u kasne noćne sate, iako je tek oprala kosu, a kiša počinje. Po burek u ranu zoru, iako pokušava paziti što jede. Ležati na osamljenoj plaži i gledati zvijezde, iako nije ljeto i "nemaš po zimi što na moru radit". U vožnju autom po otvorenoj cesti, ljeti u sumrak, bez plana i cilja na koji moraš stići. Ona je jedna od onih cura koje su zastrašujuće pametne da joj je teško odoljeti. Jedna od onih u koju se zaljubiš i zatvorenih očiju, samo dok je slušaš. Dok je ujutro gledaš, onako pospanu, čupavu, nenašminkanu. Dok te moli da ne ustaješ, grli te i kaže: ostani još samo malo. A zna da mi tako nešto ne može reći. Svjesna je da, koliko sam slab na nju, ja bih ostao zauvijek.
Jedna od onih cura koju bi svi htjeli imati, ali nitko se nije usudio. Takve je teško uhvatiti. Takve je teško zadovoljiti. Takve je teško nadmudriti. S takvima se teško nositi. Nemoguće ih je voljeti. Kažu, s takvima moraš znati. Radije pobjegni. Takve kao ti ona jede za doručak. Pristajem. Volim izazove. Daj mi nemoguće. Gdje da potpišem. Istina je, kažu oni koji je poznaju, da ne doručkuje već godinama.
Pssst! Ostale kolumne Deana Pelića pročitajte ovdje!
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati