"I DA je cijeli svijet savršen, ja bih radije htio vidjeti tvoje ožiljke" – slušam neki dan jednu staru dobru stvar i pomislim kako bolje od ovog ne može. To je to. Kada bi se ljubav mogla objasniti, ovo bi bio jedan od najboljih pokušaja. Ipak, kada bi se ljubav i mogla na taj način objasniti, mi bi opet htjeli biti jedino savršeni. Htjeli. Pokušavali. Nastojali. Iako smo puni ožiljaka koje vješto skrivamo iza naučenih lica, sigurno odabranih statusa i sretnih filtera. Misleći da je ljubav savršena, nastojimo držati korak. A od istine ne možemo biti dalje. Tapkamo u mraku, "savršeni", ne pokazujući nikome svoje ožiljke. Nesavršenosti. Nesavršenosti u koje se drugi zaljubljuju. Nesavršenosti koje nas od drugih razlikuju. Nesavršenosti koje netko traži da bi ga učinile savršenim. Nesavršenosti... Radi kojih se bojimo riskirati. Pa i dalje tapkamo. Misleći da nismo dovoljni.

 

Svi smo mi pomalo sjebani. Povrijeđeni barem jednom, a zapravo nekoliko puta. Zapravo puno više puta nego li ćemo ikada priznati. Zapravo smo dobro. Odlično, zapravo. Sve je onako kako treba biti, kažemo. Sve je onako kako si sam napraviš, kažem ja tebi. I zapravo imam pravo. I ponovim kako je u redu biti sjeban. Kako je u redu imati ožiljke. Kako je u redu to priznati. Kako imati ožiljke znači da si se za nekoga borio. Za nekoga borila. I pokušavao. I ako nisi uspio, to ne znači da si izgubio. To ni približno ne znači da nisi dovoljan. To znači da ti je do nekoga bilo dovoljno stalo da si dao sve od sebe. Da si se izložio. Njoj. Njemu. Svijetu. Koji je bio spreman da te rasturi i rastrga na komadiće pa ispljune. To znači da si preživio. Da si preživjela. Sve isto što te snašlo. S njene. S njegove strane. Sva sranja koja nisi zaslužio. Sva sranja koja su bila toliko potrebna da bi danas bio tu gdje jesi. Sva sranja koja danas jesu prošla, a ti i dalje stojiš. Jesi. Nešto slabiji, ali nikad veći, jer sada znaš i zašto. Zbog koga. I sada si siguran da ćeš to učiniti opet kada ti do nekoga toliko bude stalo. I da ćeš opet opstati. Da ćeš opet pobijediti.

 

Toliko sam puta vidio ljude kako odustaju kada su bili na samome kraju. Ne mogu više. Ne da mi se. Toliko sam puta gledao prijatelje kako se rastaju, parove kako se razilaze, ljude kako odlaze. Jedni od drugih. Iako to ne žele. Ne dugoročno. Nego samo zasad. Jer im ne ide. Jer to možda nije to. Jer trebaju razmisliti. Zasad u trenutku postane privremeno, privremeno samo povremeno, a povremeno zauvijek. I onda se dogodi nikada. I tu prestane nešto što je moglo biti. Nešto što je moglo postojati. Nešto što je moglo trajati. Da su samo malo više htjeli. Da su samo malo više željeli. Da samo nisu tako olako pustili. Jer je to bilo najlakše. Jer se nisu znali boriti. Jer nisu mislili da to zaslužuju. Jer se riskirati činilo toliko rizično. A možda tako ipak ne bi trebalo biti. Možda je ipak bolje predati se. Možda ipak to nije za mene, pomisliš. Možda ipak radim najveću grešku. Ako ne pokušaš, sasvim sigurno.  

 

Svašta se može dogoditi. Sve je moguće. Ako probaš. Ako riskiraš. Ako vjeruješ. Ako kažeš nemoj još ići. Ostani sa mnom. Barem još malo. Dovoljno dugo da probamo zauvijek. Ili barem da probamo pa vidimo gdje će nas to odvesti. Ali, nećemo stajati na mjestu. Neću te pustiti. Ako obećaš da nećeš ostaviti. Sve je moguće ako se potrudiš. Ako vjeruješ u ono što jesi. U ono što voliš. Onu koju voliš. Zadrži ju i stisni joj ruku i reci da je najljepša djevojka na svijetu. Reci joj na način da povjeruje u to. Ne zato, jer ne znaš što bi rekao, nego jer to uistinu misliš. Ti mu pak odgovori da je on sve ono što si čekala. Koliko te sigurnim čini, reci mu sve ono što osjećaš. Bez skrivanja. Izađi iz mraka. Stani. I dopusti si biti povrijeđena. Ako je i tako, neka, budi povrijeđena. Ali, barem ćeš biti iskrena. Ti prema njemu, on prema tebi. I tu više nema glume, nema laži i zavlačenja. Dozvolila si sebi, a i njemu biti slobodna. Puna ožiljaka. Nesavršena. Vjeruj, malo tko isto može. Zato toliki i jesu nesretni.

 

Srce je tu da voliš. Ali, srce je i tu da se slomi. Zato i postoji. Ali, ljubav nije samo srce. Ljubav je hrabrost. Kada stojiš sam samcat, zato jer vjeruješ, želiš više i nemaš namjeru spuštati kriterije, samo zato da bi mogao "biti zaljubljen". Ljubav je ludost. Svađe cijele noći preko telefona, razgovori na kiši ispod njenog prozora, pjevanje ljubavnih pjesama njoj na karaokama. I svaki mogući drugi klišej kojeg znaš. Ljubav je kada ti je svejedno tko se smije tebi, a tko podsmjehuje onome što zbog ljubavi radiš, dok god je osoba zbog koje to radiš nasmijana. 

 

Dugo je i meni trebalo da shvatim. Da ne mora sve biti kako kažu da mora. Da se ne moram pomiriti s činjenicom da ako hoću imati lijepu curu, da moram biti bogat. Da moram biti lijep. Da me lijepe i dobre cure u protivnom nikada neće ni pogledati. Trebalo mi je da shvatim da nisu sve iste. Nisu sve ni približno slične. Da je potrebno samo malo vjere da na sve gledam drugim očima. Dugo mi je trebalo da se prepustim. I naučim da je u redu, na kraju krajeva i biti sam. Ako to želim. Ako ne nađem onu koju tražim. Ako ne želim imati nekoga, samo zato jer tako mora biti. Da naučim da je sasvim u redu ako ona koju želim ne želi mene. Ali, da ipak probam, jer nikada ne mogu znati kako će ona reagirati. Nikada i ne mogu znati što ona misli, prije nego li joj kažem što ja osjećam. I da ću biti sasvim dobro ako ne misli isto. Ako me povrijedi, ako me voli ali ne zavoli, prevari i ode. Jer kada si od početka iskren sam prema sebi, ne možeš pogriješiti. Ne možeš pasti. Ne toliko da se ne možeš podići. S druge pak strane, ako si srećković, ako si najsretniji čovjek na svijetu i osoba koju voliš odluči voljeti tebe, što više možeš željeti?! Toliko toga možeš dobiti.

 

Zato jednostavno...  

 

Kreneš, izađeš i daš sve od sebe. Pustiš da te iznevjere, prevare i slome. Pustiš da te više ne vole. Da ostave ožiljak i odu ako su tako odlučili, jer jednoga će se dana pojaviti netko tko će sve slomljeno spojiti i sve ožiljke zaliječiti. Netko tko će, ono što drugi nisu voljeli, svim srcem zavoljeti. Što su drugi ostavili, objeručke prihvatiti. I nikada više pustiti. Tada ćeš znati da je ipak sve to vrijedilo proći. Tada ćeš vidjeti da se uvijek isplati riskirati, da svaki trud uvijek bude nagrađen, da se nemaš razloga bojati. Da uvijek, ma kako god završilo, vrijedi pokušati. Jedno ću ti samo još reći, jednom za kraj, jednom da zauvijek shvatiš: