Nedjelja ujutro. Da kažem da nema psa, lagao bih, jer je upravo jedan prošao pored mene. Stojim na semaforu, jer pokazuje crveno za pješake, a iako nema auta ja se držim pravila. U daljini primjećujem vucara se nešto crno, čađavo, trokira, štuca, krene, stane pa opet krene i stane i to baš do mene. Pa to je auto. Gle čuda. Prastari golf. Da me pitate koja boja... evo ne znam, pravo da vam kažem. Blatnjavo smeđa ili čađavo crna nekako najviše prevladavaju. Crni gusti dim koji se širi iz auspuha, a koji ubija svu floru i faunu u okrugu od dva metra, lagano me štipa za oči, grebe po vratu, tjera na iskašljavanje. I kad sam pomislio da to je to, gore ne može, vrata se otvaraju. 

 

Dobrodošao u zonu sumraka. Muzika koja se samo lagano dala naslutiti kroz zatvorena vrata, sada je dobila i svoj Shazam. Iz starog kazetofona, orila se stara dobra Mica Trofrtaljka. Kako sam upoznat samo sa dijelom njenog opusa, nisam bio siguran da li svira "Uteraj mi kola u garažu" ili "I labavi ume da zabavi". Nakon nekoliko sekundi, glazba se stišala, a dim lagano povukao, a pred mojim očima, u starom čađavom autu sjedila je žena u svojim recimo 60-ima (mislim na njene godine, ne na godine cjelokupne atmosfere), sijede kose, lagano korpulentnija, u nekoj staroj odrpanoj ljetnoj haljini. "Mali, trebaš prijevoz?" – izgovorila je kimnuvši glavom, držeći čik u gupcu koji samo to i je bio. Čik. Sa pepelom koji se još dobrano držao na njemu. Jednu ruku držala je na volanu, drugu na mijenjaču i čekala moj odgovor. –"Scusi?" – "Šta skuzi, jebo te skuzi" – vikne i nagne se preko sjedala i zatvori vrata. Uz lagano trokiranje krene šepavo dalje, Mica se i dalje na najjače veseli iz kazetofona, i kroz par minuta auto nestaje u crnom oblaku dima.

 

"Jebo me pas, šta je ovo bilo?", "Zona sumraka... pa ovo nije sumrak, ovo je najnoćnija noć, crna najcrnija, čađava od dima, blatnjava od blata, ne znam jel me više bilo frka prije ili nakon što su se vrata otvorila". Ali, ono što smo na ovom primjeru mogli naučiti nisu Micine glazbene putešestvije, već da kada ti se tako nešto dogodi uvijek se pravi strancem. Većina odmah odjebe u skokovima. Ovaj put i doslovno. Zovem frenda, prepričavam mu jutarnji sumrak, on nešto mumlja i na kraju prozbori: Ee, M. ti je sredila spoj s onom njenom frendicom kaj smo ti pričali. S obzirom da ti opet vjerojatno nećeš pristati na spoj na slijepo, mi smo već sve dogovorili. Ona ima tvoj broj. I ona će te nazvati. Ti se samo moraš pojaviti. Ajde, idem na trening, čujemo se kasnije." Crvena slušalica, razgovor završen. I dok sam ja krenuo zvati ga ponovno da vidim u čemu je njihov problem, zove me nepoznati broj. S obzirom da se nikad ne javljam na takve brojeve, jer većinom puta ekipa s druge strane šuti, dahće ili nekontrolirano diše, puštam ga da odzvoni. Minutu kasnije stiže poruka: "Bok. Ja sam ta i ta. T. i M. su mi dali tvoj broj i dogovorili da se nađemo. Meni je to malo smiješno, ali rekoh zakaj ne. Vidimo se u 7 tamo i tamo? Rezervirala sam stol." Super, ne samo da mi je muškost ozbiljno poljuljana time što je cura nabavila moj broj, zvala me, ja se nisam javio, i onda mi poslala poruku i kaže da je rezevrirala stol. "Pa nećeš sad biti još veći papak i odbiti je". Naravno da neću. Joj, kako volim spojeve na slijepo. Rekao je nitko nikad. Ali bit će klope. A, kad je hrana u pitanju, karakterno sam nekarakteran i skroz labilan te me na tu kartu možeš dobiti gotovo uvijek. Koga ja zavaravam... Možeš me dobiti uvijek, oduvijek, zauvijek!

 

Ravno u 19h našli smo se u jednom poznatom restoranu, po njenom izboru, u kojem nikada prije nisam bio. Naime, ne prakticiram baš klopanje po finim mjestima, naročito ne kada sam gladan i kada ja imam mogućnost izbora. A, gladan sam uvijek. Masu puta znao sam se naći u najfinijim restoranima među najskupljom klopom i skapavati. Sjeli smo i krenuli naručiti. Kako sam ja druželjubiv dječko, nije mi problem pričati i sa potpunim strancem, a naročito ne kada je taj potpuni stranac djevojka. I tako je krenula priča i lagana zajebancija. "Moraš probati ovo. Ovo će ti se sigurno svidjeti!" – uvjeravala me. Kada je o hrani riječ, vodim se onom "daj šta daš". –"Može šefe!" – kažem konobaru i naručim ja taj specijalitet kuće, koji zvuči toliko profinjeno da mi je jezik utrnuo od važnosti. Željno iščekujući razmišljam unaprijed koji ću filter upotrijebiti za Instagram: Valenciu ili Nashville. I tako ja čekam i gledam kako kuhar u neposrednoj daljini tetoši moje jelo. Zarola on to meso u list smokve, pa zalije konjakom pa umoči u bijelo vino, pa prelije vrhnjem, pa puhne tri puta za sreću, pa stavi u majicu i servira mi na tanjur komadićak mesa veličine nokta palca. Konobar donese i kaže dobar tek. Dobar i tebi sinko. Gledam ja to. Gleda ono mene. Gledam ja i okolo sebe i čekam da Ashton izleti i da je sve ovo šala, "yeah bro, whats' up madrfakr food" i da ću se ipak najesti večeras. No way, Jose. To je to. 

 

"Oprostite, čiko, a imate li možda sarmu?" Gleda on mene. Gledam ja njega. I ne znam tko ima više upitnika nad glavom. Ja zbog ovog mesnog notkića na tanjuru ili on koji pokušava dokučiti u koje se grane list mota sarma. U koje god da je, nijedna sarma nikada neće moći stati list uz list bakinoj sarmi. Moje omiljeno jelo. Nema tog francuskog puža ni japanske kozice ni argentinskog odreska, koji može parirati loncu sarme i mirisu istog. Ali sarma nije cool. Nisam jos naišao da se netko checkirao kod bake da jede sarmu, niti instagramao isto. Baš kao i punjene paprike. (Odnosno sarma dok je bila mala. Kad naraste, punjena paprika postane sarma.) Ali punjene paprike baš kao i njihova starija sestra zvuče onako od naroda, pravo seljački. Za usporedbu: Filet Mignon sa naglaskom na o, de Cuion Salvis Rose sa apostrofom na e, Petricelli Boticelli vs Punjene paprike. Instagram kaže jedno, ali srce bira drugo. Kad je hrana u pitanju, igram na sigurno. PP i starija sestra sarma all the way.

 

Kada bi se oko cure mogao tako lagano odlučiti kao oko klope, onda bi ove kolumne bile dosadne, jer onda bi to bili cmoljavi tekstovi: ljubezen i samo ljubezen, jer samo jednom se ljubi, sve je ostalo varka. Ali, ja za ljubav neću moliti kaže Nina, cura je fina, a ja se slažem i zato sam još uvijek sam ko' štap. Javna je tajna da je izašao javni natječaj da javno tražim javnu djevojku. Butru. Trebu. Pi*ku. Komada. Maličku. Ribu. I ostale sisa(vce), kako ih znaju nazivati alfa M, dok se hvale međusobno: prika ovo, ona mala ono i lupaju u prsa uz gromoglasne povike: hej, hej, hej. Oh, kakav čaroban trenutak vrijedan svog divljenja! Ali pusti ti to, navodno cure to vole. Nitko ne voli plačipi*ke od frajera. Radije ti kćeri sebi uzmi hejhejhej krkana pa kad te klepi ili napravi drugoj sina pod "svetlima kazina", jedina koja će plakati biti ćeš ti. Nisi htjela plačipi*ku, a postala si pi*ka koja plače. No krasno, rekao bi moj prika Bago.

 

Pa dobro Deane, sto mu gromova, ti tražiš savršenstvo. Kazaše oni, a narod odgovori: ali savršenstvo ne postoji! I ja se složim. I onda negdje u daljini čujem starog, dobrog Pharella kako pjeva iz zvučnika da samo želi drugačiju djevojku. I ja se složim. Šešira mu! Drugačiju kada su sve iste. Ali, ako si dovoljno hrabar i živiš u entuzijastičnoj iluziji da ćeš pronaći drugačiju, onda vjerojatno i hoćeš. To je poanta. Ali, teško da ćeš ju sresti vani. Vani je skoro svaka druga Ms. Carbon copy. I svaki put već nakon prve cuge mislim da sam se ubio ili da me oprao stanoviti deja-vu, jer brat bratu, zakleo bih se da sam curu, koja je s moje lijeve, malo prije vidio desno, a onu ispred mene, sreo maloprije iza. I tako u krug. Prolaze dani, prolaze žene, sve zgodne i sve isto odjevene. Kose peglane, lagano zagorene, pune umjetnina, a niskotarifne. Stihove i aranžman potpisuje sam autor, da se razumijemo. A, ja poželim drugačiju: neku koja brije na mene, ali više od toga brije poput mene, na jednostavnost prije svega. Neku koja ne mari dali joj kosa boravi pod kutem od 90 na vlažnosti zraka iznad 47%, nego je sveže u rep. Neku koja će visinske razlike u štiklama zamjeniti onim na Sljemenu. Neku koja će se ubiti od sarme, a ne od filet mignon-fufu-boticelli notkića. Neku kojoj nije bitno spava li joj preskupi francuz Vuittonac na podlaktici ili stara, dobra španjolka Zara. Neku koja će željno iščekivati navečer dokumenatarac o životu plemena u Južnoj Americi, a ne razne Azkzmzm-Jose Alejandro serije. Neku koja će htjeti lakonotna "svetla kazina" zamijeniti za zvjezdane noći, Cesariu Evoru i čašu vina. I što se dogodi kada tražiš Neku i znaš što hoćeš? Dobiješ Nikakvu i ono što nećeš. Što nas vraća nazad na spoj. Želite znati kako je završio? Ok, možda i bolje. Ali, ne bi ja bio ja da prešutim.

 

Da nismo baš kliknuli, skužili smo vrlo brzo. Barem ja jesam. Zajedničke teme, preciznije zajednička tema, bila je koga ja znam, a da i ona zna odnosno da ih oboje znamo. Tu i tamo bi se još oko filmova pogodili i to je uglavnom bilo sve. Cura je bila zgodna i da smo imali malo više sličnosti, to je moglo voditi nečemu. Ovako sam samo razmišljao kako jedva čekam doći doma i napraviti si sendvič. Iako je izgledom bila ono, izgledala je, bome je, tu se nema što reći ni nadodati. Ali, jedan dio nje bio je posebno istaknut i hoćeš-nećeš uočljiv. Tu se bome dosta toga nadodalo i ima se šta za reći. Znači, ja imam usnice. Ti imaš usnice. Ona ima usn... čvalje.

 

Čvalještine, od milja. Malo si ih je nadogradila. Onak. Jesi li trebala ishoditi i dozvolu za to?! I dok to još nekako izgleda proporcionalno kada su u normalnom položaju s određene udaljenosti, selfie izgleda u najmanju ruku ko' hobotnice krak. Ne znaš jel bi zagrizao ili se odmaknuo. "Hoćemo duck face?" – Nemoj, molim te. Na kraju sam ipak morao probati te čubice od dva kvadrata. Nije to loše, fino si to sklepala, mislim si. Nešto kasnije pokazuje mi svoje fotke u mobu: pa malo Ibiza, pa malo Grčka, pa malo Tajland, pa gle ovu u Chanelu, pa gle ovu haljinu, pa gle ove plave cipele, a sve frendica do frendice: Prada, Gucci, Bvlgari i društvo. Ok, mala ima zanimljiv životni stil, voli poskupu ekipu, nemam ništa protiv, dok god ja to ne budem morao podržavati. Monetarno. "Ovdje smo ti na jednoj frendovoj jahti", "Ovdje sam bila kupila onu haljinu, znam da sam ju željela mjesecima", "Ovdje sam s frendicom kada smo na Mykonosu prošlo ljeto partijale. Znači klub je prebrutalan". Ovo je ovo, tamo je ono, ja sam tamo, ti si... Ne, ti nisi nigdje, frendica je onamo... "Šta ti još mogu pokazati?" – "Diplomu, možda?" – ja bez beda. "Ma joj, ne pitaj. To sam ti zamrznula prošle godine, fakat mi se nije dalo". -"Ma nije frka srećo, skroz te razumijem, jebeš faks. Nego daj ti meni opet tog Chanela s Ibize pokaži" – a štaš poć govorit, lakše je ovako, kažem sam sebi i nastavljamo razgovor u revijalnom tonu. Kap po kap, notkić po mesić i stigao je kraj našeg druženja uz moju ispriku da imam snimanje rano ujutro što i je bila istina. Uz moje kruljenje u želucu od gladi, oprostili smo se i dogovorili se da se vidimo, svakako. "Čut ćemo se".(Legenda kaže da postoje ljudi koji su se, poslije "čut ćemo se", zaista i čuli.)

 

Ulazim u stan. Zove me frend. Samo sam te čekao, mislim si. "Jesi karao?"- pita on, a cura mu se smije sa strane. Zaista, ali zaista sam se trudio, i jeo sam meso veličine nokta, mesić da budem precizniji, i slušao sam o Chanelu i o partijima i njenoj kosi, i frendicama, i kosi njenih frendica, i torbama od puno nula i jednostavno nisam mogao. Ali sam na kraju ipak izašao iz komforne zone i izložio se opasnosti. Nije bilo lako, preznojavao sam se ko' pseto, ali rekoh sam sebi: možeš ti to. I jesam. – "Daj ne seri, pa što ste radili?" – "Duckface selfie".

 

Pssst! Prethodne Deanove kolumne pročitajte ovdje!