"BILA je poput umjetnosti. Ona vrsta umjetnosti, zbog koje osjetiš tisuću stvari odjednom. Ona vrsta umjetnosti koju svi žele vidjeti. Osmijeha vrjednijeg od Picassa. Očiju ljepših od zvjezdanog neba. Moja Mona Lisa. Moja osobna galerija."

 

Nju sam upoznao davnih dana. Ne toliko davno da bih rekao da smo bili previše mladi, ali dovoljno davno da bih zaključio da smo se prerano sreli. Bez pretjerivanja bih mogao reći da je bila druga cura kojoj sam "uletio" u životu. I nije loš prosjek, misliš. Ne, kada imaš gotovo 20. Nikada mi uletavanje nije bilo jača strana. Iskreno govoreći, nikada mi takvo što nije ni bilo potrebno. Ipak za nju sam bio spreman napraviti sve što je bilo potrebno. Nakon pomalo nespretnog i najsmješnijeg uleta i upoznavanja koje sam do dana današnjeg napravio, bio sam siguran da je ona ta. Da sam ju pronašao s nepunih dvadeset godina. I da se mene pitalo, već sam joj drugi dan mogao staviti prsten na ruku i bio bih sretan. Tada, još i danas, zauvijek. Da se mene pitalo, ja više ne bih imao pitanja. Na sve sam dobio odgovor, onog istog trenutka kada sam ju vidio kako hoda prema meni. Da se mene pitalo, dok su neki s dvadeset tek otkrivali svijet, ja sam ga već bio osvojio, preletio i preplivao. U njenim očima. Da se mene pitalo... Šteta da nije.

 

Nisam zaljubljive prirode. Koliko god smiješno zvučala ta rečenica, ali istina je da nisam. Baš kao što mnogi jesu i onda tu istu rečenicu provlače stalno. Neki kao odgovor, drugi kao izgovor. Ja sam čista suprotnost. Statistički gledano, netko me uspije zadiviti svakih četiri do pet godina otprilike. Poražavajuće, znam. Tebi. Meni, sasvim ok prosjek. Totalni sam luzer, kada je zaljubljivanje u pitanju. Još sam veći luzer kada su avanture u pitanju. One jednokratne. Jednonoćne. Glup sam za takve stvari. A i nemam osjećaja za iste. Znam da ih i ne trebaš imati za to. Ali, očito onda ne funkcioniram na način na koji bi trebalo. Totalni luzer. Kompletno loš u zaljubljivanju na kratke staze, neobaveznom seksu s neobaveznom djevojkom, u ljubavi na privremeno. Veliki avanturista, bez nekih pretjerano velikih avantura, kažeš ti. Ipak, moja definicija avanture nešto je drugačija. Nešto dugoročnija. S naglaskom na kvalitetu naspram kvantiteti. Od životne vrijednosti, ne od one noćne, koje se ujutro nećeš ni sjećati.

 

Kad volim, volim. Još jedna u nizu blago rečeno smiješnih rečenica. Koja je opet jednako tako, istinita. Nju sam zavolio na jednako tako smiješan način. Blago rečeno. Pomalo i glup. Nekonvencionalan. Ali, to je definicija ljubavi, nije li?! Baš tim riječima objašnjena. Ne, nije to bio jedan od onih trenutaka, kada se ona spustila niz stepenice u dugoj crvenoj haljini, da sam zanijemio. Niti je bio trenutak u kojem se pojavila u seksi izazovnom donjem rublju, pozivajući me da joj se pridružim u spavaćoj sobi. Bio je to sasvim običan trenutak jednog sasvim običnog jutra, dok je ona, sasvim obična, onako pospana sjedila za stolom i jela doručak. Sjedio sam na kauču i nešto pisao, a ona je kao i svako jutro jela žitarice i kao i svako jutro čitala tekst na poleđini kutije istih. Rekao bih da je već i napamet znala što iza piše, ali ona je i dalje to čitala s onim istim entuzijazmom. Nasmijao sam se. I tada baš i kao svakog prethodnog jutra. I pomislio da bih ovako mogao svako naredno jutro. Baš svako. Promatrati ju kako onako raščupana sjedi za stolom i jede svoj omiljeni doručak. Svaki dan. I nikada mi ne bi dosadilo. Najljepši trenutak u danu.

 

Nemam svoj tip cure. O tome sam već i bio pisao. Nikada nisam imao jednoteistu stvar koju sam tražio na svakoj. Uvijek sam se zakačio na nešto drugačije. Ono što je nju izdvajalo od drugih. U mojim očima. Kada bi me znali pitati što prvo primijetiš na curi, znao sam reći oči i kosu. I govorio bih istinu, iako se to smatralo laganim stereotipom. Svejedno, istina je da je to ono prvo što primijetim. Ali potpuno drugačije od onog u što se zaljubim. Smiješno, pomalo glupo i potpuno nekonvecionalno, rekli smo?! Dok smo još izlazili, jednu smo večer otišli u kino. Čini mi se bio je to naš drugi izlazak. Čekajući da film počne, sjedili smo u polupraznom kinu, nervozno pričajući o svačemu, kako bi upotpunili bilo kakvu možebitnu tišinu. U nekom se trenutku vrtjela najava o nekakvom povijesnom filmu i scena o umjetniku, prikazujući njegova najveća umjetnička djela. Iako sam, samo okvirno doduše, znao da je umjetnost nešto što ju zanima, nisam ni otprilike znao da je to nešto o čemu toliko toga zna. Odjednom je počela govoriti o svim tim francuskim velikanima, njihovim djelima, kao i o želji da jednoga dana živi u Parizu, ili barem Provansi okružena prirodom, vinogradima i umjetnošću. – Zamisli koja je to ljubav bila, kada je on cijeli svoj život posvetio slikajući samo nju? – rekla je u jednom trenutku, diveći se scenama na ogromnom kino platnu ispred nje. U tom jednom, istom trenutku moje su oči gledale nju. I bilo mi je potpuno jasno o čemu ona govori, iako dalje više nisam čuo ni riječi. Način na koji netko govori, kada nešto zaista voli, dovoljan je da samo zašutiš i slušaš. Ne čuješ i gledaš. I pomisliš kako bi se lako mogao naviknuti slušati to svaki dan. Gledati njene pjegice između nosa i očiju, koje se pomiču sa svakim osmjehom, sa svakim njenim treptajem, sa svakim njenim pogledom. Zelene oči, koje jedan trenutak postaju plave, dok su već u drugom sive. Njeno razmišljanje, koje je na trenutke bilo i ljepše od nje same, iako nikada nisam mislio da je nešto slično moguće. Umjetničko djelo. Ne na nekoliko redova udaljenom kino platnu, nego odmah desno do mene. Remek djelo. S kojeg nisam mogao skinuti svoje oči cijelu večer.

 

Razdvojile su nas godine. Druge države, gradovi i kontinenti, u kojima smo tražili slične ambicije. Kilometrima dugi snovi koje smo ostvarivali podjednako, kilometrima daleko. Kilometri dovoljno dugi da nas rastave. Da odemo. Misleći možda da smo premladi za ono što nam se događa. Misleći kako možda drugdje postoji netko bolji, računajući kako se uvijek imamo kome vratiti. Misleći vjerojatno kako ćemo mnogo toga propustiti ako se već sada prepustimo. Otišli otkrivati novi svijet, izgubivši onaj jedini siguran. Nadohvat ruke. Na koji smo uvijek mogli računati. Koji je uvijek bio tu negdje. Savršeno dovoljan, ali u potpuno krivo vrijeme. Ili smo se barem time tješili. Iako je prošlo toliko dugo vremena, ne mogu reći da žalim. Ne više. Sada smo drugi ljudi, okruženi nekim drugim ljudima. Drugačiji ljudi. Nešto odrasliji. No, jednako tako ne mogu i da se ne sjetim kako sam htio da ostane. Ona, više nego sve ostale. Više nego ikoja druga. Ona jedna. Najbolja. Koju nikada nisam imao. Ne onako kako sam ja htio. Zauvijek.