Njegova strana priče: Savršene nesavršenosti
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Foto: Siniša Uštulica, Ilustracija Index
ZNAO sam joj se ne javljati danima. I sam sam se pitao zašto to radim. Zašto to radimo podjednako. I muškarci i žene. Što tražimo i što očekujemo dobiti time.
Vidjeti hoće li se druga strana javiti prije. Hoću li joj faliti. Ili jednostavno nisam htio pokazati da mi fali. Da sam pao. Da sam se zaljubio. Ne ja. Ne danas. Ne tako brzo. Radije ću pričekati s odgovorom do kraja dana. Do sutra ujutro. Do sutra popodne. Možda ipak još jedan dan. I tako još jedan. I prođe tjedan da se nismo čuli, jer se ja nisam javio. Jer se ona nije javila, isto tako. Jer čekamo da si falimo. Jer ne želimo priznati da smo u međuvremenu pali. Jedno na drugo. I jedan i drugi. Na testu izdržljivosti. Na nejavljanju. Ali, ono što ne znamo jest da sa svakim danom ne javljanja, dajemo jedno drugom priliku za zaborav. Za što lakši odlazak. Kada će jedno napisano Zbogom biti dosta. Kada će to isto Zbogom biti prihvaćeno kao Dobar dan. Nitko nije kriv, dogodilo se samo od sebe. Istina je da smo krivi oboje. Podjednako. Dobili smo ono što smo zaslužili. Ono čega se nismo bojali, jer nismo mislili da se može nama dogoditi.
Kada smo postali tako neobazrivi?! Tako neodlučni kada se treba truditi, a tako odlučni kada treba biti neodlučan. Kada smo odlučili da nam više nije stalo, da nam se ne da, da to nije za nas. Da to nije za mene. Da to nije ono što ti treba. Onog trenutka kada je trebalo dati sve od sebe. Onog trenutka kada se nešto očekivalo od tebe. Od mene, također. Onda kada je trebalo nešto napraviti. Reći nešto. Reagirati. Onog trenutka kada sve je išlo kako treba. Tada je trebalo nešto učiniti. Učiniti nešto više. Istupiti. Odskočiti. Ali, ostali smo na istom, jer nije bilo potrebe. Tada. Kada je zapravo trebalo najviše.
Ne vjerujem u izraz "go with a flow". Osobno smatram da samo ribe idu tim putem. Za tim izrazom također. I poneki ljudi. Koji vjeruju da je jedini put onaj kada se prepustiš i čekaš. Da te vode gdje god je potrebno. I pustiš, jer sve će biti kako treba biti. A biti će nikako. Jer flow će te odvesti nigdje. Točnije, točno tamo gdje trebaš stići. Nikada mi nisu bili jasni oni koji samo čekaju da im nešto dođe, padne u ruke, napravi se samo i pruži pred njih. Kako u životu, tako i u ljubavi. Pustiš nije isto što i prepustiš. Prepustiš nije nešto što koristiš kada ti je do nečeg stalo. Pustiš kao ni prepustiš ne mogu stajati u kontekstu sa osobom koju voliš, jer onda ne puštaš. Onda držiš golim rukama, cijelim svojim životom, svim svojim bićem tog nekog da ne ode. Daješ sve od sebe. Ako se dogodi da ipak ode, u jedno onda možeš biti siguran: nije do tebe. Svejedno, ostaje ti razmišljanje.
Nikada joj nisam donio cvijeće, mislio sam da se to radi samo u sladunjavim komedijama. Nikada nisam s njom išao u kupnju. Mislio sam da si to jedan pravi frajer ne smije dozvoliti. Nikada nisam obraćao pažnju na njezine svakodnevne gluposti. Vidiš i sada sam ih nazvao jednako. Kada njoj je bilo važno, ja sam mislio da nije potrebno. Ipak, nije krivica samo moja. Nikada nije bila. Nitko nije ni rekao da je. Nikada ni ne može biti. Ne, kada se radi o dvoje ljudi. Da sam joj samo dio ovih riječi rekao, sada bi pričao neku drugu priču. Nekom drugome. Da je nisam držao "na ledu" svo to vrijeme, sada bi stajali zajedno. Neizvjesnost nije nešto što želiš nekome do koga ti je stalo. Ali opet, to smo si radili. Oboje. Jesmo, pa nismo. I tako unedogled. Dok nam samo jednom ne dopizdi pa odemo offline. I zatvorimo vrata za sobom. To smo i učinili. Oboje. U isto vrijeme.
"Daj, ne budi glup. Kaj se lomiš radi nje. Pa bar ti imaš izbora. Ili jednostavno izađi s nama, i naći ćemo ti neku. Onu koju nećeš, mi ćemo." – govori mi nekolicina frendova s kojima znam tu i tamo izaći. Rijetko kad se u jednakom broju zajedno i vraćamo. Nekada pokupe neke, a nekada neke pokupe njih. Ja se u principu vraćam odakle sam i krenuo. Nisam od onih koji traže nešto vani. Još manje od onih koji misle da će to što traže, vani i naći. Barem ne ono što ja tražim. Za mene je nekako uvijek vrijedilo pravilo: koga upoznaješ vani, vani i ostaje. Površna upoznavanja oko čaše pića nisam nikada mogao smatrati zajedničkom osobinom sa drugom osobom. Neću reći da takva upoznavanja nisu moguća. Da nije moguće upoznati nekog kvalitetnog. Siguran sam da je. Nekad. Možda. Iz mojeg iskustva govoreći, nije. Nikada. Pa čak ni možda. Bio slobodan ili bio s njom, pa čak i kada sam bio bez nje, uvijek sam se nekako vraćao na staro. Vraćao njoj. Koliko glup jedan muškarac može biti?! Ni meni nije jasno.
Zapravo me lomilo što ona radi. S kim je, gdje je i što radi tamo. Zanimalo me sve. Svaki detalj u tom kratkom vremenu. Sve ono na što prije nisam obraćao pažnju. Kupuje li joj netko cvijeće. I ide li s njom u kupnju. Priča li i dalje o glupostima ili to njemu nisu gluposti. I tko je on. Postoji li on uopće. Zapravo, najmanje me zanimalo tko je on. Jebe mi se za njega. Pitao sam se zašto joj se tako teško javiti. A onda sam to isto pitao sebe. Jebački me lomilo sve vezano uz nju. Iako to na meni nikada nitko ne bi mogao primijetiti. Previše sam dobar u tome. Previše dobar u glumatanju da me nije briga. Sebi, ne drugima. Drugi me ne zanimaju. Njoj. Onoj koja me najviše zanima. A kojoj to nikada nisam znao pokazati. Ili htio. Ne na pravi način. Jednako kao što to nije znala ni ona. Ili htjela. Iz jednakih razloga.
Što je to s nama da tako brzo odustajemo?! Da se ni ne trudimo opstati. Poruka za dobro jutro. Ista za laku noć. Ne košta ništa, ali opet nije ni nešto. Ali opet, i to nam je nekada previše. Izgubili smo se među silnim mogućnostima. Stopili s masom, jer svi tako žive. Vremena su se promijenila. Nije to više kao nekada. Kakva je to glupa izlika? Izlika za što? Pokušavamo li opravdati sebe? Ili nju? Njega? Nas? Jer možda ni sami nismo sigurni što želimo. Jer nam se nudi toliko opcija nadomak ruke. Za neke moraš samo platiti, za neke ni to. I sve je opet dobro. Sve je bolje. Čim ne moramo prstom maknuti. A možda, sasvim slučajno, pored sebe imamo pravu osobu da toga nismo ni svjesni. Jer ništa nismo ni pokušali. Jer samo smo se našli i zaključili da to je to. Da više ne moramo. Da smo i to odradili. I onda kada se od nas očekuju kilometri, mi nismo u stanju napraviti niti metar. Nego pustimo. Ostavimo. Jer tako mora biti. Jer to tako bude kada nađeš nekog. Svi kažu da to tako ide. I svi griješe. Na istom.
Ipak, izvana je sve regularno. Sve je u redu. Pitchy. Savršene nesavršenosti. Status veze na Facebooku. Zaljubljenost kroz filter na Instagramu. Srca na Whatsappu. Dokazi ljubavi nepobitni. Za one koji znaju samo gledati. Bez razumijevanja. A gdje su svađe cijelu noć? Gdje su suze do rana jutra? Gdje su razbijeni mobiteli i kutije popušenih cigareta? Gdje su sve one stvari, riječi i događaji koje govore da ste zaljubljeni više nego ikoja slika, smajlić ili online status? Ne postoje. Nikada se nisu dogodili. Nikada si nismo dopustili, jer smo bili sigurni da to nama ne treba. Da to nije ljubav. Da mi nismo takvi. Da mi možemo bez. I gle koliko smo daleko dogurali. Odlazimo tražeći bolje, želeći drugačije, u potragu za novim. A vraćamo se istom. Izgleda da je istina da, tek kada ostaneš bez, shvatiš koliko ti isto fali. I koliko nitko drugi to ne može nadomjestiti. Ma koliko dobra bila, ma što god radila, neće biti ona. Ali, kasno je...
Tekst se nastavlja ispod oglasa
... Samo ako želiš da kasno bude. Ne vjerujem u izgovore. Izgovori postoje za one koji ne znaju naći način. A način uvijek postoji pa čak i za one koji barataju samo izgovorima. Prije nego što odlučiš glumiti frajera, prije nego što se odlučiš ne javljati, prije nego što odlučiš da ćeš radije otići: kupi joj cvijeće, izađi s njom, sjedni i poslušaj njene "gluposti". Siguran sam da draže gluposti u životu nećeš čuti. Siguran sam da su te iste gluposti dovoljne da odlučiš ostati. Ona, također. Nama, muškarcima, možda ne treba cvijeće, ali malo više razumijevanja i inicijative s vaše strane, svakako. Uvijek. U konačnici, nema smisla odustati dok se god na pola puta možemo naći i zajedno nastaviti.
A ja curi s početka poručujem: Ako nećeš dugo, ja ću te i dalje čekati. Dugo još. Moguće, cijeloga života. Da, ja sam jedan od tih. Klasična budala koja ne zna odustati. Budala koja je spremna pokušati.
(S obzirom da ne razumije hrvatski, moglo bi potrajati.)
Pssst! Ostale kolumne našeg Deana možete pročitati ovdje!
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati