Njegova strana priče: Šteta za tebe
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Foto: Siništa Uštulica, Ilustracija Index
ZAR ti nije bed pričati da si solo? upita me jedna poznanica nedavno. Kako mi se nije dalo objašnjavati svoj ljubavni status poznanici nasred ulice, tako sam joj sav "zbediran" rekao da je, ali da je to jedini način da promijenim isti. Sarkazam je prošao neshvaćeno, a nju, iako je samo poznanica, to nije spriječilo da nastavi u istom tonu: Svejedno, ali što ti to treba? Kako takve riječi gotovo uvijek dolaze od onih koji bi ih zadnji trebali izustiti, a meni je odjednom dosadilo biti fin, tako nisam izdržao, a da joj ne kontriram pitanjem: Želiš li da lažem kao i ti? Da imam nekog i po danu da se volimo, a kada padne noć da se karamo. S drugima. Nemoj. Znam kako živiš. I za razliku od tebe, nije me briga. A i prestar sam za te čiča miće. Ali, pusti ti to. Neka selo zna da ti nisi sama. Da ne bi susjedi pričali. Ne dao Bog većeg zla.
Nađi ti sine neku poštenu, pa neka je i sirota, pričao je meni moj pokojni djed. Ma jok. Moj je deda bio previše cool za takvu spiku. Sjećam se, kada su ga prijatelji pitali zašto nikad ne ide u grad s mojom bakom, on ih je brže bolje poklopio: Je da, pa da misle da mi je stara mat' još uvijek živa. Volio je moju baku više od ičeg, ali svejedno u grad je išao sam. Pa i pred sam kraj života. Jedva, ali sam. Štaku bi i zaboravio, ali parfem i sunčane naočale nikad. Frajer. Kada bi bakine frendice dolazile i "sasvim slučajno" ih zanimalo zašto nemam curu, moj bi im deda, rješavajući križaljku, bez da ih je i pogledao, objasnio: Ča će mu divojka? Pa da završi ovako kao i ja s vama babama. Babe kao babe, nisu se dale smesti, pa će jedna od njih brže bolje, onako sebi u bradu, ali dovoljno tiho da ju svi čuju: Moja Tina već šest godina ima momka. I sada idu u Pariz, baš se sprema biti kuma. A sigurno će i oni odmah nakon, baš će biti lijepi mladenci. Brat bratu, ovako između nas, Tinu poznajem. Mala se troši više nego autocesta Rijeka-Zagreb. Više nego zimske gume ljeti. U tih šest godina najmanje sam ju puta vidio s njenim frajerom. Najviše sam ju puta pak sreo pijanu vani s nekim drugim. Frajerom. Često puta kada sam ju vidio htjela me je zbariti. A gotovo uvijek noć joj je svršavala u tuđem autu. "Baš lijepo" – nasmijem se. Moj deda pak nije mislio da je to lijepo, pa joj je u istom tonu, bez da digne pogled i sebi u bradu, ali dovoljno tiho da svi čuju, rekao: Čuo sam ja da je preko tvoje Tine prevaljeno puno kilometri.
Da, Tina je bila droljica i ja sam bio ok s time. Tim bitnije, ona je bila ok s tim. Živi i pusti druge da žive, moj moto koji neki nikako da shvate. Ne znam je li baka bila upoznata s hobijem dotične, ali svakako bi bilo zanimljivo vidjeti njenu facu kada vidi kako je njena fina Tina, koja ima dečka već šest godina i ide u Pariz, jer se brzo udaje, ispraksana u ručnom radu u 3 ujutro na parkingu. Da, bako, mislim na goblene. Goblene, moderna verzija, v2.0. Tina, daleko od toga da je bila fina, ali neka ona ima dečka. Ubrzo i muža.
Nakon dugo vremena, napokon izađem za vikend na nagovor frenda, iako znam kako će večer izgledati. Naime, frend je jedan od pripadnika one vrste picolovaca daj-šta-daš-samo-da-ga-stavim. To su oni koji ne biraju vrijeme i mjesto. A bome ni koga. Tako znamo otići i na misu, ali on uđe pred sam kraj budući da vani zašprehava neke trebe. Kada napokon dobije brojeve i uđe u Crkvu, dok ja pjevam Božićne pjesme, on se vrti, gleda i proučava i onda mi šapće na uho: Gle onu, kako je dobra. Ne, ne, gle ovu koja će sada proći. Okreni se na pet sati. Okreni se na osam navečer. Na jedanaest. Uf. Koji komad. I slično. Nekada ode i tamo gdje pjeva zbor, jer kako kaže, tamo su najbolje trebe. Iako nema veze s pjevanjem, redovno otvara usta na riječi iz pjesmarice. Nakon mise obavezno ode na kavu s novim frendicama, kako bi produbili svoje prijateljstvo. I ne bi to sve bilo toliko čudno, da on nema curu. Već dobrih pet godina. Na moje pitanje, šta mu to treba kad već ima curu, odgovara: Daj, Dean pa di ti živiš? Nje nema ovaj tjedan. S njom ću se vidjeti za vikend kad dođe. Si vidio kakve sise ima ova plava?
Vani. Ako je išta dobroga, to je onda muzika. Naime, imamo tu jed(i)nu zajedničku vrlinu, a ta je da oboje ne slušamo narodnjake. Nažalost, znam da dobar dio vas nema tu sreću. U neko doba prilazi nam jedna frendica i ljubi i grli i malo podrigne, osjeti se šampanjac, a i čevapi od ručka, a kraj nje stoji neki lik i ništa mu od navedenog nije zabavno. Nakon trominutnog razgovora di-si-šta-si-kako-si, krene dalje, uhvati ovog lika za ruku i poljubi ga. Nije to bio nismo-se-dugo-sreli poljubac u obraz, niti ne znam-šta bi sa sobom poljubac usne na usne. Ovo je bio prije, kao, čujem-da-imaš-upalu- grla, dođi-da-ti-vidim-krajnike poljubac. Slinave jezičine. I ne bi to bilo ništa čudno da ona nije udata. A da taj lik s njom nije njen zakoniti. Čekaj malo... – Da, ona ti tako izlazi, a muž doma čuva dijete. Drugi vikend on izlazi, pa ona čuva dijete – pokušavao je frend objasniti novonastalu situaciju. Novonastalu meni. Čini se da je ovo stara vijest. Ali, koliko god da je pokušavao nije mi uspio objasniti. Ja i dalje ne razumijem. Izrazito sam glup za takve stvari. Sjećam se njihovog vjenčanja. To se trošilo brate; prdilo se na kavijar, a pišalo na Dom Perignon. Moralo se pokazati svijetu koliko je ta ljubav čvrsta. Starci van sebe od sreće, bake plaču, a vjenčanica se kupovala u Milanu. Kad evo ni dvije godine kasnije, ovoj samo što netko drugi ne napravi sina pod svetlima kazina. Ma nema greške, to ionako svi rade. Samo nek' si se ti 'ćerce udala. Za ostalo lako.
Već pred lagani fajrunt, moj kolega picolovac otišao je "pokazati auto" nekoj lokalnoj auto-zanimačici. Bojim se da će ova kad bude vidjela starog golfa dvojku i zadnje sjedalo puno psećje dlake, htjeti da je još malo više popila. Ovako čini mi se da će ovaj ostati lovac u mutnom i dalje. I što radi svaki muškarac kad ostane solo stajati usred kluba? Pravi se da priča na mobitel. Ne, nego ode do šanka. Nisam ni lakat stigao nasloniti kad za šankom sjede frend i frendica, inače par, koje nisam vidio godinama. Uz priču i piće, jedno, drugo, treće, skužio sam da se zemlja okreće. Osim što se rimuje, zaista i je bilo tako. Let's call it a night. Ali daj ajde još jedno piće previše pa idemo. – Može, taman da ja idem na wc, nadam se da sada nema gužve – kaže njegova bolja polovica i ode. Dok smo čekali cugu, frend se približi i pita me: Karaš ti šta te tvoje manekenke? Jesi zbario onu poznatu s kojom su te povezivali na televiziji? Ovaj, jel možeš meni kaj sredit? Nisam karao, ima već tri tjedna. Lud sam, frende.
Da ste me pitali do malo prije, rekao bih da su mi oni jedan od onih parova za koje sam siguran da su suđeni jedno za drugo. Oličje veze kakvu bih i sebi želio. Da ste me pitali do malo prije, rekao bih da ovo nije istina nego samo trač ljubomornih, jer nije moguće. Toliko godina zajedno, žive zajedno, otkad znam za sebe oni su zajedno, ne mogu se sjetiti jesam li ih ikad vidio odvojene, a ovaj bi, čim mu cura ode na wc, karao manekenke. – Daj ne seri, pijan si jebote. Imaš super curu. Budi sretan. – Vidjet ćeš ti kad budeš u vezi. Nemaš ti pojma. Kasnije sam saznao da on u principu pokušava zbariti sve što mu je u radijusu od sto kilometara. Šalje poruke curama, poznatim i nepoznatim, frendicama, ne samo svojim, već i frendicama od cure. I praktički ih moli da budu s njim. I tako neumorno mjesecima. No, kad je s curom, onda su zajedno. Onda je super. Onda je godišnjica, onda je dragi, draga, ljubi, srećo. Jebena vam je ta sreća.
Do doma sam išao pješke. Otkantao sam njih dvoje savršenih i frenda s vozačicom i rekao da imam prijevoz. Trebalo mi je zraka, ne zbog jednog pića previše, nego zbog toga da se osjetim živim. Trebalo mi je da shvatim, da koliko god se ponekad osjećao jadno kada vidim da svaki krelac ima nekog, da svaka priča ima predgovor. I da fabula nije uvijek onakva kakva se da zaključiti po koricama. I da ne propuštam ništa. Ništa što ne bih htio propustiti. Osjećao sam se dobro. Sam. Ali, znajući zašto. Jer ako mi je ovo alternativa, onda biram još po koji put popiti piće sam, pogledati film sam i putovati sam. A selo nek priča. Sljedeći put kada te bude zanimalo zašto sam solo, ne moraš pročitati ovaj tekst, ne moraš čak ni pogledati oko sebe, dovoljno je samo da pogledaš sebe. Što ti to treba? Dobro pitanje.
Pssst! Ostale kolumne Deana Pelića pročitajte ovdje!
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati