- JA želim jednog dečka kao što si ti – stoji mi neki dan u poruci. Čitam i smijem se. Lijepo je takvo što čuti. Lagao bih kad bih rekao suprotno. Ali, ne odgovaram. Ne znam ni što bih odgovorio. Nikada ne odgovaram na slične poruke. Ne znamo se. Ne znam ni što bi joj se to svidjelo kod mene. Onako, iskreno govoreći, nisam siguran da bi htjela dečka kao što sam ja. Ne vidim razloga. Kada bi sve zbrojila i oduzela, mislim da bi odustala. Kao što i mnoge već jesu, uostalom.

 

Zanimanje kojim se ja bavim kod nas je smiješno. Zajebavaju te, ismijavaju te, i ako ti nije svejedno za ono što govore, to bi mogao biti problem. Tebi. Meni već odavno nije. Dečko ti je maneken. Od čega živi? Kaj daje guze okolo? Dugoročno gledajući, od čega će on živjeti? Dugoročno gledajući, čime se on zapravo bavi? Mislim, što mu piše pod zanimanje? Pa manekenstvo ne može biti to. I to je samo dio od onog s čime sam se ja susretao. U mojoj zadnjoj vezi to je bio veliki problem. Kada je odlučila predstaviti me svojim roditeljima, nije znala što bi rekla osim mog imena. Zamuckivala je, tražila moj pogled, gledala kako će oni reagirati, i na kraju je ostalo samo na tome. Da sam završio menadžment, priča je koja se provukla nekoliko sati kasnije. Nakon početnog oduševljenja, uslijedilo je pitanje njenog oca: a čime se baviš? Na moj hladan odgovor, uslijedio je vrući, bolje rečeno, zahuktali pogled. Njega njoj, njoj meni. Ni njen pokušaj ublaživanja, činjenica da radim vani, da sam bio ovdje, ondje, radio za ovog i onog, i da je zapravo dobra zarada, nije pomoglo. Njena me majka gledala s odobravanjem. Ali dobro, s majkama nikada nisam imao problema. Starog je pak bilo puno teže dobiti. Maneken nije netko koga bi htio svojoj kćeri. Ma da sam nekada zarađivao više od nje, ma da sam neovisno o pričama koje kruže o tom zanimanju i ljudima u istom, bio vjeran i mislio s njom ozbiljno, na kraju joj je smetalo ono što je rekla da joj nikada neće bit bitno: moj posao. I nije ona jedina. Puno je takvih cura, žena. Zanimanje nije važno, ali na kraju je ipak presudno. 

 

Nedugo zatim sjedio sam u društvu bliskih prijatelja, kada je krenula zajebancija na frendicu kako je konačno našla frajera. Sva se zacrvenila, pokazala i sliku njegovu i onda stala. – Ali, ništa od toga – kaže, spusti glavu i odloži mobitel na stol. Na moje pitanje što nije u redu, s obzirom da se viđaju, druže i koliko sam shvatio on s njom razmišlja na duge staze, rekla je: on je konobar. U društvu među kojim su između ostalog bili i mladi menadžeri, direktori, čulo se Aha-odobravanje. Meni i dalje nije bilo jasno. I dan danas mi nije. Netko ti se sviđa, odgovara ti, razumije te, ali ne, jer on nije menadžer. Kako sam friško bio prekinuo s curom o kojoj sam malo prije govorio, a kako su situacije gotovo jednake, pozdravio sam ekipu i završio s pričom. Nekada bih se trudio objasniti. Ili barem razumjeti. Danas mi se takve stvari ne daju ni slušati. Ako tebi sa skoro trideset godina nije jasno da je apsolutno nebitno je li tvoj dečko konobar ili maneken ili menadžer, te da to ne čini čovjeka, da to ne opisuje osobu baš u nikakvom kontekstu i da, ako je normalan, ako si odgovarate, ako možete zajedno, da je to jedino što bi trebala naglasiti i to je jedino za što bi se trebala držati, onda mi zapravo nemamo o čemu razgovarati, jer nismo na istom levelu. Ti jesi menadžerica, s dva fakulteta, ali tvoje razmišljanje nije ništa drugačije od onog koje si upisala u leksikon, dok si sjedila u srednjoj školi. Zanimanje ne čini čovjeka. Na kraju krajeva, lako moguće da bi te jedan, konobar, maneken, ili majstor držao više svojom, nego bilo kakav čovjek tvoje struke. Svejedno, čini se da to nikada nećeš saznati. Srećom po njih.

 

Nemam svoj auto. Nemam ni svoj stan. A imam već dovoljno godina kada bih možda trebao imati. Barem svoj auto. Kako ćeš to objasniti?! Prvo sebi, a onda i svojim frendicama kada budemo trebali svi zajedno izaći iduće subote. Kada njihovi frajeri budu došli s raznim pilama, ti ćeš tražiti može li vas tko pokupiti. Ili stići taksijem. Koji god dio da ti je draži. Manje neugodniji. Kako si to mislila izvesti? Nije ti važno što tvoj dečko vozi. Ili ne vozi. Govoriš sebi, ali s prijateljicama je druga priča. Naročito kada krene priča o novom Audiju kojeg kupuje njen dragi ili kada se budete dogovarali da provedete vikend na moru. Opet ćeš morati moljakati nekoga da vas pokupi. I neće to biti njima toliki problem, koliki će biti tebi. Ne i meni. Znam da sam ga mogao imati da sam ga toliko želio. Da nisam živio vani, da nisam potrošio novac na školovanje, da mi auto, kao ni stan ne predstavljaju nikakav status kao ni ultimativni cilj bez kojega ne mogu.Točno, služi mi za prijevoz od točke a do točke b. Ali dokle god mogu bez, biti ću. I ti ćeš to znati. I uvijek sam mislio da ćeš razumjeti. Ali nikada ne bih mislio da će to biti razlog zašto ćemo prekinuti. A biti će. Ne toliko zbog auta, koliko zbog razilaženja mišljenja koje je u konačnici jedino i bitno. I ja ću opet sav novac radije potrošiti na neko putovanje, ti ćeš se i dalje crveniti na kavi s frendicama kada bude trebalo potegnuti negdje van ili na vikend i iako ćemo se savršeno razumjeti, opet ćemo se oko toga zakačiti i na kraju otići. Svatko u svom smjeru. Nije to ništa strašno. Imamo drugačije želje, vizije i ciljeve. Ljudi su prekidali i zbog puno neznatnijih stvari.

 

Rijetko kada izlazim vikendom. Van navečer, općenito. Vani sam pak stalno. Ali ne iz istih razloga. Ne pijem kavu, nikada i nisam, te na iste rijetko kada idem. Slobodno vrijeme, kada ga imam, onda šećem, trčim, negdje u parku, šumi, na plaži. Nerijetko ćeš me vidjeti kako se vučem negdje kilometrima. S dečkima kada se i vidim, to je na treningu, ili na nekom sastanku, koji je češće poslovni nego prijateljski. Nemam problem brijati solo, ako se nešto što mene zanima nikome ne sviđa. Ako se tebi sviđa, tim bolje, bit će mi drago. U protivnom, otići ću sam. Tebi će prvo to biti zanimljivo, a kasnije nešto oko čega ćeš mi prigovarati. Kako mogu sam otići na plažu? Kako mogu sam otići na ručak? Zar mi nije bed sam otići u kino? Ili još gore, otputovati? Iako sam te zvao, ti nisi htjela ići. Ako si mislila da ću stajati doma i čekati tvoje dopuštenje, teško. Zapravo, nikako. Kada sam ja htio ostati doma i gledati dokumentarac o Templarima, novu sezonu serije o piratima ili jednostavno igrati GTA, ti si opet nešto prigovorila. Dok se drugi zajebavaju, ti posjećuješ muzeje i briješ na povijest. Zašto ne izlaziš, zašto se ne družiš, zašto ne možeš biti kao i svi ostali... Ono što te nekada privuklo kod mene, sada te odbija. I to do te mjere da ti se tako više ne da. Do te mjere da tebi treba netko "normalan". Slobodno. Samo zatvori vrata za sobom na odlasku. I ostavi ključ. Kada to što tražiš ne budeš našla ni kod sljedećeg, ja nisam mjesto na koje ćeš se moći vratiti. Pa ni na kratko. Jednom – dovoljno.

 

-Odi na pivu, napij se i prevari me ako treba. Samo budi muškarac. – tim riječima, ali upravo tim riječima, nakon par mjeseci veze mog je frenda ostavila cura. Luda, jer je ovom sasvim svejedno uklapa li se u nekakav profil, bolje rečeno stereotip, u koji bi se, kao muškarac, trebao uklopiti. Luda, jer joj je puko film gledati njega u nekim svojim pričama, čudnim hobijima i interesima koje malo tko ima. Luda, jer je lik bio sasvim svoj, a neovisno o tome i njen kompletno. Svejedno, to joj nije odgovaralo. Nije bio muškarac onakav kakav bi jedan muškarac trebao biti. Po njenim zamislima. Kad bolje razmislim, po onom što su je naučili da zamišlja. I očekuje. Mada je znala u što se upušta, bila je uvjerena kako će to ona srediti već u prvih mjesec dana. Razuvjeravanje je stiglo puno prije. Smiješno je da još uvijek postoje žene koje misle da mogu mijenjati muškarce. Još možda smješnije jest da zaista postoje muškarci podobni za takvo što. Rekao bih vjerojatno, da ne znam da postoje. Ipak, ako si i sama takvo što zamislila, radije se predomisli pa razmisli još jednom. Muškarce ne možeš mijenjati, ma što god ti mislila o tome. A ako je po tebi netko manje muškarac, jer ne pije svaki vikend, ne izlazi svaku večer ili ima neke svoje, samo sebi zanimljive interese, onda je tvoja definicija daleko od one koju ja predstavljam. Koju,na kraju krajeva, mnogi predstavljaju. Nismo u istoj priči. Niti u istom kontekstu. Samim time teško da bi funkcionirali u istoj vezi.

 

"Ostavila sam ga, jer nije imao novaca" , "Jer je stalno želio ići negdje sa mnom", "Jer je stalno imao neke svoje lude ideje", "Jer je sve mogao sam", "Jer je izgubio posao i nije mogao pronaći novi", "Nije imao auto. Samo je gradski prijevoz dolazio u obzir", "Jer je uvijek nosio neke ružne cipele", samo su neki od izraza koji mi trenutno padaju napamet, a koje sam čuo kao razlog prekida. A koji su dolazili isključivo s njene strane. Ne želim generalizirati, nikada to nisam ni radio, niti ću reći da su sve iste, jer to nije istina. Ali, kada već toliko dugo govorite o tome kako svi muškarci razmišljaju na jednak način, a kako se taj jednak način temelji uglavnom na površnosti, onda je potrebno sagledati stvari i iz drugog kuta. Čuti i drugu stranu. Onu njegovu. "Površnu", kako kažeš.

 

U ovih više od godinu dana pisanja kolumne, shvatio sam žene mnogo puta. Isto toliko puta shvatio sam da ih ne razumijem uopće. Kada bih mislio da sam na tragu, opet bih se izgubio. Kada bih mislio da sam dobio, spušio bih istog trena. Činjenica jest da vas je teško shvatiti. Činjenica jest da to postaje još i teže kada vi ni same sebe ne razumijete. Ponekad. Često. Želiš jedno, tražiš drugo. Dobiješ to jedno, pa ga odbaciš zbog drugog. Da bi se na kraju opet odlučila na ono što si u početku tražila. Ali, tada to nisi znala. To je on. On je muškarac. Ja sam muškarac. Ima nas svakakvih. Nema istih. Iako ne mogu govoriti u svačije ime, dobar dio nas zna što želi, gdje ide i koga vidi uz sebe. Dobar dio nas naći će ono što traži. Svejedno, dobar dio vas odbacit će to isto. Iako je to ono što ste tražile. Ali, u jednom datom trenutku, ono što te privuklo kod nekog, biti će stvar koja te na kraju i odbila. A iako je to bila sitnica, samo nijansa, nije bilo dovoljno vrijedno tvog truda da pređeš preko toga. Nastavljaš dalje u potrazi za onim nekim kojeg toliko tražiš, tko je toliko drugačiji, tko je toliko čudan, a opet toliko normalan, da bi se u njega zaljubila. I onda ga ostavila. Jer to tako ti radiš. Tako dobar dio vas razmišlja. Na taj način funkcionirate. Pod izlikom da znate što želite. 

 

Još uvijek misliš da želiš mene za dečka? I mislio sam tako. 

 

Pazi što želiš da ti se ne bi ostvarilo.

 

Pssst! Ostale kolumne Deana Pelića pročitajte ovdje!